Monika Herceg: U njima vukovi rastu brže od ljudi

bjesovi

ako je zima dovoljno hladna
smrznu se seoski psi i njihova mršava tijela
izgledaju mjesecima kao muzejski primjerci
zapuše li ledeni vjetar
otpadaju im repovi
pa stoje osakaćeni
za takvih zima iz planina
spušta se čopor vukova
jer ih psi neće odati
za takvih zima
množe se bjesovi u ognjištima
i ulaze u seljane kao sezonska gripa
baka kaže da je tako oduvijek
bjesovi se u usta uvlače kad najmanje očekuješ
pa iza ponoći obilaze vučje brloge
u maternicama žena izrastu vučja djeca
ne smije nas prevariti kaže baka
što nose dječja lica
u njima vukovi rastu brže od ljudi
i kad-tad
ugrist će

glave

lovcima duboki snijeg pada teže nego skupljačima
spretnim nogama prelaze šumske padine
tjerani kao opsjednuti
potrebom da pronađu lovinu
ali uzalud
bjelina zasljepljuje i njihova osjetila
a tragovi divljači samo su bezizlazne petlje
te noći bezbrižno su usnuli južinu
koja je okopnila snijeg
prvo su došli po lovce
njihove glave
još pune osunčanih livada
postavili su oko sela
kao ulične svjetiljke

urobor

baka ih je hranila toplim ostacima mjeseca
koje smo čuvali u podrumu s jabukama
i kad su im izrasli zubi
neočekivano kao što je pao prvi snijeg
pustili su da pobjegnemo
prije potpune preobrazbe
mene tek rođenu nosili su
kroz labirinte bukovih grana
stranputicama
izgledali smo kao obitelj zečeva
kad bi tko i zaplakao
golim bi tijelima šuma gušila
gustoću jecaja
mogli su nanjušiti
kako mrznemo od neizvjesnosti
mogli su čuti kako nam dozrijeva
čvrstoća drveta u plućima
sadili smo priče u grmove gloga
da se potomci znaju vratiti
i tog zemljinog okreta
postali bismo polustabla
da nezdravo topao vjetar s istoka
nije zameo
i posljednje tragove
napokon otvorivši
proljeće

*Iz zbirke Početne koordinate