O knjizi Anite Panić “Milena Dravić ili ključ snova”
Millen 01 S

Jugoslovenska umetnica: Milena Dravić

Photo: Lična arhiva Milene Dravić

Monografija po mjeri velike glumice

Monografije glumaca u Hrvatskoj nisu česta pojava. Obzirom na fetišizaciju autorske kinematografije i pripadno tome redatelja, naravno, najčešće muškaraca, malo je izdanja koja se obimom i stručnošću mogu svrstati u taj istraživački i književni okvir. Stoga tu, umjesto filmologa, kritičara i publicista, često uskaču ljudi koji čine najuži obiteljski krug glumca, nadoknađujući time izostanak strukturiranog, biografskog materijala u autorstvu onih kojima je to i primarna vokacija. Primjerice, monografiju o Eni Begović financirao je privatno Dikan Radeljak, dok je knjigu o radu i djelu glumca Ivice Vidovića na noge postavila njegova partnerica, također glumica Gordana Gadžić. Ovo su tek „veći“ primjeri, jer za monografiju je bitan i opseg i opremljenost, te dubina i točnost sadržaja koji bi, u idealnom slučaju, trebali sažeti i kompilirati brojne izvore, ispraviti neke netočne činjenice prisutne u „prepisivačkom“ diskursu drugih medija i tako postati trajna i pouzdana referenca.

Slično ustroju domaće arhivistike i položaju centralne kinotečne ustanove, tako i ovdje u Srbiji problem biva riješen daleko elegantnije i sa bitno manje sredstava. Monografije glumaca pojavljuju se unatoč skupoći tiska i dugoročnosti rada na njima, nisu rezultat upornosti najbližih i ipak, koliko-toliko, donose pravilan omjer na relacijama glumac-redatelj. Pojedine cehovske nagrade glumačkih i umjetničkih društava, osim priznanja i kakve prikladne statue, uključuju i obavezno štampanje monografije kao dodatka nagradi, što povećava broj izdanja i unatoč manjim nakladama, proširuje krug literature za buduće istraživače.

O Mileni Dravić tako se u knjižarama u Beogradu mogu naći čak tri knjige, no ona posljednja, autorice i urednice Anite Panić („Milena Dravić ili ključ snova“, Filmski centar Srbije / Službeni glasnik, 2018.), može se konačno smatrati najkompletnijim radom o glumici koja je bila, a čini se i ostala, najveća i neprikosnovena ljubimica i publike i kritike. Pa onda i kolega redatelja, filmskih radnika i svih onih čija imena na odjavama filmova ili u kazališnim letcima samo preletimo pogledom. Kolektivitet tog umjetničkog posla Milena Dravić istakla je i u prvim pregovorima s autoricom Anitom Panić još 2016. godine, ističući za sebe kako je najprije jugoslavenska umjetnica, jer njene karijere ne bi bilo da nije bilo i te države, odnosno jedne i u svjetskim kategorija iznimno značajne kinematografije u kojoj su i prije današnjeg pojma koprodukcije, filmovi nastajali baš tako, suradnjom svih republika.

Opuštanje: Alfred Hitchcock i Milena Dravić u beogradskoj Skadarliji sedamdesetih godina

Uostalom, Milenin prvi film „Vrata ostaju otvorena“ iz 1959. godine, danas se smatra slovenskim, no sniman je u Bosni, sa redateljem koji je Čeh i glumicom koja je rođena Beograđanka sa Dorćola. Zato je prva uputa autorici Panić od Milene i bila da želi sve regije, sva filmska zanimanja, sve ljude i sve etnicitete, bez „modernih“ post-socijalističkih sužavanja u nacionalno i regionalno. Naravno, ovakav pristup hrabar je već sam po sebi i svjedoči o duhu glumice koja je vrlo jasno izražavala svoje stavove, ne mareći za posljedice. Taj instinkt, izgleda presudan za dobrog glumca, Milenu Dravić vrlo je brzo nakon nastupnog filma doveo u žižu interesa tadašnje javnosti. Još u adolescentskoj dobi kroči u svijet glume i pod stalnim je povećalom medija, što će Anita Panić dokumentirati i u monografiji „Milena Dravić ili ključ snova“ u odjeljcima nazvanima 'Impresije', koji se u odabranim sažecima bave već objavljenim najznačajnijim tekstovima iz štampe, raznorodnim publikacijama, pa čak i znanstvenim i stručnim radovima o ovoj glumici.       

Uvek šarmantna i pristupačna: Milena DravićDrugu stranu ove koncepcijske medalje čine naručeni tekstovi od suradnika, prijatelja i kolega Milene Dravić. O Mileni u sasvim osobnom, toplom i ljudskom ključu pišu Goran Paskaljević, Predrag Pega Popović, Veljko Bulajić, Mira Furlan, Oleg Vidov, Zdravko Šotra, Jelisaveta Seka Sablić, Nikola Đuričko, Želimir Žilnik, Rade Šerbedžija i mnogi drugi, ne bježeći od sentimentalnosti i iskrenih razmišljanja, jer upravo oni i takav način pisanja daju dobar kontrast 'Impresijama', približavajući osobu, a ne samo djelo, iako je u ovom slučaju teško razlučiti jedno od drugoga. Unatoč naporima u snimanjima i radu, Milena se u tim sjećanjima iskazuje kao nekonfliktna, nezahtjevna i radišna suradnica, osoba koja je urođenim stoicizmom i već vrlo mladalački izraženim jasnim ciljem kročila u profesiji naprijed, ali bez žrtava i bez neprijateljstava često tipičnih za pozornice - filmske, kazališne ili televizijske - na kojima su prirodno prisutne i ego i taština.

U svojoj knjizi „Acting“ (izdanje Psychology Press, 1992.),  teoretičar John Harrop kaže kako je „kontradikcija prirodno stanje glumca koji mora iznutra tražiti da bi izvana dao, a sve u strahu od publike koju istodobno treba i bez koje ne može.“ Dodaje, „to je dječja sloboda i odgovornost odrasle osobe, konflikt koji svjedoči kako (glumac) stalno biva razdvojen između te dvije krajnosti, pa stoga trpi ego koji se lomi i traži samoga sebe“. Koliko god Harrop bio za mnoge u pravu, u slučaju Milene Dravić, taj je „glumački konflikt“ posve neprimjetan i nevidljiv, što lako može objasniti ne samo njezinu lakoću rada, nego i odnose s kolegama i publikom. Milena i publika pak, vole se javno. Obljubljena glumica čak i u poznijoj dobi nije izgubila svoj šarm, niti se poput zvijezde kakva jest bila, udaljila u nedostupne i nedohvatljive dvore. Baš suprotno, prihvatila je s radošću i taj dio posla i iskreno uživala u popularnosti, poput one koju je doživjela na filmskom festivalu u Puli, gdje je već 1962. nagrađena za „Prekobrojnu“ Branka Bauera. Pulski festival, iako više nema ni desetinu značaja kakvog je imao u bivšoj državi, ove joj je godine uzvratio lijepom gestom, službenom replikom ukradene Arene koja je nedostajala u njenom legatu u Jugoslovenskoj kinoteci.

Redatelj Milan Jelić u jednom od zaključnih tekstova piše: „na snimanje je uvek dolazila spremna, bila je stožer za stilsku ujednačenost, bez velikih pokreta i ekspresije, jednako uspešna u komičnim i tragičnim ulogama“. Uspješna je bila i Anita Panić u rezimiranju te dvojnosti, a imala je i tu sreću rada, ne samo s glumicom svjetskoga glasa, nego i sa arhivom Jugoslovenske kinoteke, o čemu je govorila i na svome gostovanju i promociji knjige u kinu Tuškanac u Zagrebu, u organizaciji Srpskog narodnog vijeća i SKD Prosvjeta. Materijali za monografiju mahom su iz privatne arhive same glumice, dok je ostatak posuđen iz arhiva u Uzun Mirkovoj koji je i za hrvatske istraživače dostupniji i detaljniji od onog ovdašnje Kinoteke.

Promocija nmonografije u kinu Tuškanac u Zagrebu: Autorica Anita Panić i Željko Luketić

Knjiga uz replike plakata filmova, predstava, fotografije iza scene i privatnog života, kao i preslike nagrada, sadrži cjelovit leksikografski popis svih Mileninih uloga, pri čemu se ispravilo i neke do danas prihvaćeno netočne podatke. Na taj način, dvojezično tiskana monografija u izdanju Filmskog centra Srbije i Službenog glasnika postaje ono što i jest namjena ovakvog poduhvata: trajan izvor informacija za sve one koji ovakav tip dokumentacije smatraju početnim za nove interpretacije i dodatna istraživanja. Lakoća i velik broj filmova, kazališnih predstava i televizijskih emisija, zaista traže kontinuirani rad na jednoj od najvećih umjetničkih ostavština, posebno u razmatranju njenog glumačkog habitusa koji je, sa čime se slažu mnogi analitičari tog posla, morao ostati neprimjetan da bi bio uspješan. To se kod Milene doista vidjelo i publika je vjerovala glumici za koju nije bilo očito da „glumi“ ili je „u ulozi“. Naprosto, ona je bila Milena Dravić.

Nezaboravni tandem: Milena Dravić i Ljubiša SamardžićBaš zato, jedan od najvrednijih tekstova u monografiji Anite Panić, koja je i sama autorica nekoliko čak i najtežih eseja, jest onaj kojeg potpisuje sama Milena. „Potpisuje“ ili „piše“ ovdje valja shvatiti uvjetno, jer prema svjedočenju urednice, Milena nije koristila moderna čudesa poput računala i e-maila, pa su se pitanja razmjenjivala poštom, a odgovarala telefonom, što je Anita snimala, transkribirala i potom uredila u skupni tekst koji cjelovitošću nimalo ne odaje kako je zapravo nastao. Milena tu govori o svome odrastanju i radu, iznoseći događaje koji su malo poznati, a osvrće se i na redatelje koji su bili vrlo strogi u svome radu, no bez gorčine i zamjerki.

Sve je to uklopljeno u stav koji drugi imaju o Mileni, a ona jednakom srdačnošću uzvraća, gledajući na epizode redateljskih tiranija kao na smiješne artefakte iz povijesti jednog umjetničkog rada. Posebno dirljivi su dijelovi koji se tiču Mileninih životnih partnera, o kojima, kako i priliči, govori s ljubavlju, sve dok se životi nje same ali i drugih, približavaju svome prirodnom, no ipak preuranjenom kraju. Zato u knjizi Anite Panić i nema nekih imena i suradnika za koje bi se očekivalo da budu prisutni. Jednih više nije bilo među živima, drugi su već bili u godinama u kojima nisu uspijevali pisati, no taj je dio, posebno za Dušana Makavejeva i Purišu Đorđevića, urednica studiozno pokrila sama.  Sve te „prirodne“ zapreke u „Ključu snova“ prekoračene su sigurno i za čitatelja neprimjetno, baš na način na koji je Milena svojom glumom i inzistirala sama.

Glumica, nažalost, nije više među nama, no njena osviještenost o vlastitome radu, kao i podrška institucija poput Filmskog centra Srbije i njegovog odjela za izdavaštvo u vođenju Miroljuba Stojanovića iz legendarnog beogradskog Instituta za film, pomogli su Aniti Panić, spisateljici, višegodišnjoj djelatnici RTS-a i sada dokumentaristkinji, da iz svega sklopi koherentno, podacima i opremom impresivno djelo. „Moć transformacije je bogatstvo glume. A to je posao koji toliko volim“, kaže Milena Dravić u svojoj posljednjoj rečenici, što je ujedno i misao koju bi autorica monografije (ne samo Milenine, nego i one o Petru Kralju) mogla reći o sebi. Vidi se da taj posao voli.

* Sa dozvolom autora tekst prenosimo sa portala Prosvjeta

** U dogovoru sa Filmskim centrom Srbije koji je jedan od izdavača knjige Anite Panić „Milena Dravić ili ključ snova“, naš portal će iz ove monografije objaviti nekoliko priča prijatelja i kolega naše velike glumice 

Oceni 5