Sećanja: Svugdje sam nailazio na zatvorena vrata
Meša Selimović

Photo: bljesak.info

Mora da postoji neki procijep, nemoguće da je zid svuda

U svoj stan su nas primili slikar Ismet Mujezine vic i njegova divna žena Marija. U Sarajevo smo stigli početkom septembra 1947, i u njihovom stanu ostali smo do kraja mjeseca. U septembru sam izabran za profesora Više pedagoške škole, a uskoro sam postavljen i za pomoćnika direktora IP »Svjetlost«, tako da sam istovremeno vršio obje dužnosti, obje vrlo teške. Na jednom sastanku Savjeta škole zamolio sam da mi drugovi pomognu da se oslobodim jedne dužnosti, jer ovako ne mogu da izdržim, ponekad sam u službi po cio dan, sve do ponoći, a ujutro imam čas na školi, pa sam prisiljen da improviziram. Drugovi su se složili da mi nije lako, pogotovu što na školi predajem dva predmeta, Realizam i Teoriju književnosti. Ne malo sam se iznenadio kad sam 1951. godine pročitao karakteristiku koju je pisao jedan moj kolega, da sam dobar i spreman nastavnik ali je šteta što na predavanja dolazim nespreman i što improviziram časove! On je još 1948, ili 1949. znao da će se uskoro otvoriti filozofski fakultet i za svaki slučaj je mene onemogućavao mojim vlastitim riječima kojima sam molio da mi se pomogne! Kad sam saznao za tu prljavštinu, bio sam bijesan kao rijetko kad u životu. Ali on je postigao ono što je želio: bez ikakvih naučnih radova izabran je 1950. godine za vanrednog profesora, a ja, sa 20 naučnih radova, za docenta. Kad mi je predsjednik matičarske komisije to saopštio, ja sam mu odgovorio: — Da je vrijeme normalno, ja ne bih bio izabran ni za docenta; a da sam izabran za profesora, umro bih od stida, jer bi to bilo potpuno nezasluženo.

Anto Babić me je gledao začuđeno. Uvijek sam imao talenta da budem ili izgledam neugodan. Nikad kavgu nisam počinjao sam, ali nisam bio nimalo blag u reagovanju. Izgled mi je bio dosta hladan, uvijek ukočen, neprijazan. Osim toga, imao sam jednu nepoželjnu osobinu — da ni od koga nikad nisam tražio nikakvu uslugu. Mojoj nezavisnosti ljudi su postavljali razne prepreke. Namjerno ili prirodno, nevažni i zavisni ljudi uvijek nailaze na podršku jačih. Ja sam uvijek išao uspravno, ništa nisam tražio što mi normalno ne pripada, sa svakim razgovarao ravnopravno, ne prigibajući ni kičmu ni šiju, tako da sam uvijek ličio na uobražena čovjeka. Valjda usljed takvog moga držanja moji drugovi su uvijek mislili da sam privilegovan kod rukovodilaca, čak i kad nisam imao šta da jedem, kad sam sa ženom i dvoje djece bio bez ikakve službe. Primijetio sam da čovjek ne smije pokazati da je nezavisan, stići će ga mnoge nevolje, a samo ponekad, što rjeđe, može pokazati da je zaista pametan, inače će biti dosadan. Naravno za uspjeh u životu najbolje je imati protektora kome se diviš; ako tone, treba ga se odlučno odricati. Ja to nisam znao i, srećom, prošao sam vrlo rđavo. Kažem: srećom, jer bez toga ne bih stekao životno iskustvo, a bez iskustva ne bih imao šta da tražim u literaturi. Istina, imao sam i prijatelja, dobrih prijatelja, a u dva maha moje kolege književnici pokazali su veliku solidarnost u odnosu na mene: 1965. na Kongresu književnika u Titogradu, svi bosanski pisci istupili su vrlo odlučno u moju korist kad se glasalo za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije. 1971. njih dvadeset i nekoliko potpisalo je prijedlog da za »Derviša« dobijem Nobelovu nagradu. Naravno, to je bilo nerealno, ali je mene oduševila dobra volja mojih drugova.

Krajem septembra uselio sam se u jednu sobu kod brata, ali nam je namještaj koji je cijelo vrijeme stajao u željezničkom magacinu sasvim propao: za gotovo potpuno uništene stvari platili smo grdnu ležarinu.

Polako, odbijajući najprije tu misao, počeo sam da osjećam zid oko sebe, nevidljiv ali neprobojan. Stajao je oko mene kao tvrđava, kao neizlaz, kao nepristup, neprestano sam udarao, glavom o tvrdu stijenu, bio sam izubijan, krvav, sav od čvoruga, sav od masnica, a nisam prestao da navaljujem

Na fakultetu sam bio tri godine, do 1953. godine. Bilo mi je vrlo lijepo, sa studentima sam našao zajednički jezik i bilo nam je Iako i ugodno da radimo na literaturi (Realizam i Teorija književnosti). Ali sam imao nevolje s kolegama. Stizale su pritužbe da neki nastavnici ne mogu da drže časove, jer su njihovi studenti na mojim časovima, iako ja za to nisam kriv: lakše mi je bilo da radim s manje studenata, koliko ih je bilo na našoj grupi, nego sa masom od 80—100. Interes za predavanja postojao je vjerovatno zato što sam gotovo uvijek započinjao diskusije sa studentima o čemu god su htjeli, naročito na časovima Teorije književnosti. Rekao sam ne samo da imaju pravo nego da im je dužnost da kažu ako se u ma čemu ne slažu sa mnom, ali ne iz hira već s nekim razlogom. Šef katedre mi je prigovorio što tako radim, jer je to anarhija: studentima jednostavno treba ispredavati ono što moraju da znaju po planu i programu, i gotovo! Nisam se složio s takvim načinom predavanja ex cathedra i nastavio sam da radim po svome.

Nakon tri godine predavanja, 1953. godine, na prijedlog Katedre, raspisan je konkurs za mene za zvanje vanrednog profesora. Ja sam tada bio u bolnici, bolestan od zaušaka, i sve sam saznao docnije, kad sam ozdravio. Konkurs je raspisan po zakonu, ja sam ispunjavao sve uslove, predao sam naučne radove sekretarijatu Fakulteta, napisan je povoljan referat. Na sjednici su, međutim, neki profesori rekli da nemam radova, i da ne zadovoljavam uslove. Uzalud je profesor Vuković upozorio da imam dovoljno naučnih radova (uglavnom sam ih sve štampao u knjizi »Eseji i ogledi«), ali niko nije ni pogledao priložene radove, čak je i kanap kako sam radove vezao, ostao isto onako zauzlan kako sam ga ostavio! Poslije mi je jedan visoki politički rukovodilac rekao da bi najbolje bilo da napustim fakultet. To je bilo, u stvari, otpuštanje. Bez vidljiva razloga, bez objašnjenja, bez brige za moju budućnost. Sve sam učinio da dobijem kakvu bilo službu, pisao sam Nedi Erceg, tadanjem načelniku Odjeljenja za prosvjetu i kulturu u Banjaluci, da mi nađe kakvo bilo mjesto, nisam dobio ni odgovor, bio sam spreman da idem na selo za učitelja, da se prihvatim bilo kakvog posla, ali bez uspjeha; svugdje sam nailazio na zatvorena vrata.

O tome sam pisao u »Tvrđavi«, o Ahmetu Šabi:

»Išao sam od ureda do ureda, od čovjeka do čovjeka, ali nikud nisam dospijevao, ni kod koga me nisu puštali. Sitni činovnici su me slušali rastreseno, s dosadom, s licem bez izražaja, bez razumijevanja, čak i bez pakosti.

Satima sam sjedio u predsobljima, ali oni koje sam očekivao nikad se nisu pojavili. Ili su se uvlačili kroz prozor, ili su ulijetali kao ptice, ili su bili nevidljivi, ili je postojao neki tajni, podzemni ulaz koji ih je štitio od nas što živimo čekajući.

Moje riječi su postale izlizane, moja priča dosadna, moj lik zamoran svakome. Pretvorio sam se u čovjeka koji moli, a to je posljednje biće na zemlji. Ispod toga nema ništa.

Polako, odbijajući najprije tu misao, počeo sam da osjećam zid oko sebe, nevidljiv ali neprobojan. Stajao je oko mene kao tvrđava, kao neizlaz, kao nepristup, neprestano sam udarao, glavom o tvrdu stijenu, bio sam izubijan, krvav, sav od čvoruga, sav od masnica, a nisam prestao da navaljujem. Jer mi je uvijek izgledalo da ima prolaza. Mora da postoji neki procijep, nemoguće da je zid svuda. A nisam mogao ni pristati da ostanem tako zazidan, kao da sam živa sjenka koju niko ne vidi a ona vidi svakoga. I uzalud govori, uzalud viče, ne čuje se, ništa. Malo je trebalo pa da počnu prolaziti kroz mene, kao kroz vazduh, ili gaziti po meni kao po vodi.

Osjetio sam strah. Kako su me to ubili? Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam mrtav, ali me nema. Zaboga, ljudi, zar me ne vidite? — kažem, zar me ne čujete —kažem. Ali moj lik ne ulazi u njihovo oko, ni moj glas u njihovo uho.

Nema me.

Ili ja to sanjam svoj nemogući položaj, koji iskustvo odbija? Jer, ja sam živ, ja hodam, ja znam šta tražim, ne pristajem da me nema. Mogli su me pretući, mogli su me zatvoriti, mogli su me ubiti, zar su malo ljudi ubili bez razloga? Ali zašto su napravili avet od mene, zašto mi oduzimaju mogućnost da se borim?

Hoću da budem čovjek, borite se sa mnom ljudski!

Uzalud.

Prazan prostor oko mene je sve pustiji, moja smiješna pobuna sve tiša«.

Ova fantazmagorična, kafkijanska slika ljudske nemoći realistička je slika života.

Pune četiri godine je trajalo to zamiranje, bez i jednog sigurnog dinara, bez posla, bez snage da radim. Počeo sam da radim ono što najmanja znam, filmske scenarije, zapuštajući rad na onome što mi je bila vokacija, na literaturi. Uskoro sam vidio da na tom poslu ne mogu ništa učiniti, i pristao sam da budem lektor u Vorkapićevom filmu »Hanka«. Za to vrijeme Darka je, bez gunđanja i bez mrštenja, isprodavala sve što se moglo iz kuće. Moja djeca nisu znala šta je čokolada, mlijeko, voće, čak ni cipele — išle su u poderanim i zakrpljenim.

To je bila surova ali perfektna škola života.

Tada mi se desilo da mi u izdavačkom preduzeću izgube zbirku pripovijedaka, pripremljenu za štampu, i tako su propale moje nade da ću moći da se bavim Literaturom. 1957. godine upravnik Narodnog pozor išta Vlajko Ubavić, ponudio mi je da dođem u pozorište. Prihvatio sam ponudu, naravno, mada sam u početku bio samo honorarni dramaturg. Uskoro sam, međutim, postao direktor Drame Narodnog pozorišta, i radio sam s velikim zadovoljstvom sve poslove, administrativne, dramaturške, čak i dio rediteljskih — uz to sam prevodio dramska djela sa ruskog i francuskog jezika, tako da uopšte nisam imao vremena za svoje pisanje. Potrajalo je to punih pet godina, a onda sam saznao da izdavačko preduzeće »Svjetlost« nema glavnog urednika. Ponudio sam se, ali sam na odgovor čekao puna dva mjeseca, dok neko ne riješi i ne pristane na to postavljanje. Otada je moj život krenuo ugodnijom stazom, mada mi plata nije bila dovoljna za život, i Risto Trifković je svakog mjeseca bio moj vjerovnik za 15—20000 dinara, da bih mogao preživjeti do narednog prvog. Ali sam mogao da pišem, a to je bilo najvažnije. Od 1962. godine izdaj em knjigu po knjigu, dok 1966. nisam štampao roman »Derviš i smrt«, a 1970. »Tvrđavu«. Tada sam mogao reći da sam uspio. Ali su naporan rad i nespavanje ostavili traga na meni: obolio sam od hemiplegije (kratkotrajna izokrenutost očiju), i ležao sam petnaestak dana u bolnici. Izašao sam slab i uplašen, uvjeren da neću više moći napisati ni riječ. U martu 1972., međutim, »Srpska književna zadruga« me zamolila da napišem referat o 80-godišnjici Ive Andrića. Savladao sam svoj strah i napisao prilično dobar referat, a drugi za Srpsku akademiju nauka u oktobru iste godine. Niko ko nije prošao stanje malodušnosti i nevjerice u sebe ne može razumjeti šta su za mene značila ta dva obična referata: povjerenje u svoje mogućnosti, povratak literaturi, vraćanje smisla životu. Poslije toga, 1973., napisao sam roman »Ostrvo«, pod utiskom depresivnog stanja nakon bolesti.

1972. napisao sam i kratku verziju svoje autobiografije, (»Sjećanja«) na prijateljsku molbu prof. Raži je Lagumdžije, koja je za »Svjetlost« pripre208 mala knjigu »Kritičari o Meši Selimoviću«, a na zahtjev izdavača napisao sam ovu proširenu verziju »Sjećanja« u 1974. godini, kako bi se mogla štampati kao posebna knjiga u Sabranim djelima povodom 30-gođišnjice moga književnog rada.

»Sjećanja« sam prvo objavio 1972. u nastavcima u listu »Oslobođenje«. Tim povodom mi je glavni urednik Aziz Hadžihasanović napisao pismo sljedeće sadržine:

Aziz Hadžihasanović

odgovorni urednik »Oslobođenja« (bez datuma)

»Vaša Sjećanja koja objavljujemo na novoj stranici »Oslobođenja« »Svjedočanstva«, vrlo su lijepo primljena. Želim ovom prilikom da vam se zahvalim na saradnji i odazivu da prvi nastupite u našoj novoj rubrici. I za mene je čitanje »Sjećanja« predstavljalo pravo zadovoljstvo, što sam međutim i očekivao od autora romana »Derviš i smrt«.

Informisan sam da pišete svoje susrete sa piscima i bili bismo veoma zadovoljni ukoliko biste i taj rukopis ustupili našem listu.

U očekivanju dalje sarađnje, još jedanput Vam se zahvaljujem na dosadašnjim rukopisima ustupljenim »Oslobođenju«.

Srdačno vas pozdravljam

A. H.

To pismo je poslato krajem 1972.

U novogodišnjem broju »Oslobođenja« izašli su svi podaci o rubrici pokrenutoj povodom mojih »Sjećanja« — »Svjedočanstva o Svjedočanstvima«. Tu su bile informacije o svim autorima »Svjedočanstava«, s fotografijom, samo ja nisam bio ni pomenut. Čak je bilo rečeno da je »Oslobođenju« osobito drago što je to započelo s Krležom.

Otada su počele da se dešavaju neobične stvari, koje nikako nisam mogao da razumijem. Član sam dviju akademija, Srpske (u koju sam prvo izabran) i Bosanske akademije nauka i umjetnosti, bio sam član Republičke konferencije SK za BiH i Republičke konferencije SSRN BiH, nosilac sam mnogih odlikovanja među kojima i Ordena Republike sa zlatnim vijencem, počasni sam doktor Univerziteta u Sarajevu, imao sam lijep stan i lijepo namještenje, i za sve sam zahvalan Bosni i Hercegovini. Žao mi je što su se naljutili kad sam prešao u Beograd, zbog bolesti i boljih uslova liječenja.

Izvanredno se osjećam u Beogradu, širok je, prostran u svakom pogledu, tolerantan, spreman da gostoljubivo primi svakoga, suviše velik da bi mogao biti sitničav, i osjećam se u njemu prekrasno.

Često mislim i na divne obične ljude u Bosni.

I isti sam kakav sam bio ranijih šezdeset godina ma gdje da sam živio.

Oceni 5