Moram natrag u Sarajevo - ja sam Sarajlić

Italijanski pisac Emanuel Trevi napisao je u listu ''Il Manifesto'' povodom smrti Izeta Sarajlića, 2002. godine, da nema Sarajlije koji ne zna makar jednu Izetovu pjesmu,  Možda je gospodin Trevi  donekle precijenio ljubav Sarajlija  prema najpoznatijem jugoslovenskom pjesniku u ''našem tihom velegradiću'', kako je Sarajlić tepao svom Sarajevu.  Istina je svakako da su mnoge Sarajlije znale stihove svog pjesnika, doktora filozofije, poete čije su knjige štampane u Sovjetskom Savezu, Italiji, Francuskoj, Švajcarskoj, Engleskoj, Njemačkoj, Poljskoj i drugim zemljama svijetau hiljadama primjeraka napedeset jezika.

Ovo je ''najveći grumen zlata ispran iz zemljice Bosne i Hercegovine'', tako je Izeta Sarajlića, vjerovatno posljednjeg jugoslovenskog i evropskog pjesnika ljubavi, opisao Mišo Marić, mostarski novinar i pisac, osnivač onog nezaboravnog ansambla pod imenom ''Mostarske kiše''. U Sarajevu i svugdje u Jugoslaviji i u svijetu, posebno u Rusiji, Italiji i Švajcarskoj Izet Sarajlić je uvijek bio pri ruci voljenom gradu.''Kad god mom gradu bude potrebna nježna riječ / ja ću tu biti…'' napisao je u jednoj pjesmi Izet Sarajlić i ostao vjeran Sarajevu i u teškim danima njegove novije istorije.

Vrijeme puno straha i neizvjesnoti u blokadi i granatiranju Sarajeva Izet Sarajlić proveo je u glavnom gradu Bosne i Hercegovine i to više od hiljadu dana.Mogao je jednostavno dok traje rat privremeno da preseli kod svojih prijatelja u nekolikoevropskih zemalja. Nije htio da ode u izbjeglištvo, niti da napusti Sarajevo kada je ovom gradu toliko bila potrebna nježna riječ.

U jesen 1993. godine, devetog septembra, granata upućena sa okolnih brda, sa položaja Radovana Karadžića, pala je na zgradu u kojoj je živio Izet Sarajlić i probila plafon njegovog stana, a jedan geler pogodio je pjesnika u glavu. Samo nekoliko minuta poslije, Izetov zet  počeo je da vraća rasturene knjige na police i ugledao zbirku stihova Radovana Karadžića sa posvetom: Mojim čitaocima Sarajlićima, srdačno R. K. U tom metežu zet je upitao pjesnika: ''Opa, šta je ovo?!'' To je posveta čitaocima,  a ovaj geler u mojoj glavi je Karadžićev poklon, rekao je Sarajlić i  pomenuo je zetu da je 1974. čak napisao pjesmu Radovanu Karadžiću, sa posvetom. Za ranjavanje poete čuli su i prijatelji Izeta Sarajlića u Švajcarskoj i Švedskoj i prikupljali pomoć za liječenje i popravku pjesnikovog stana. Pjesnik je bio pozvan da odmah preseli u Švajcarsku, u mjesto Frauenfild(Fronfild)i da tu ostane do kraja rata.  Već su u Švajcarskoj bile objavljene njegove dvije knjige pjesama: ''Sarajevo'' i ''Neko je zvonio''. Sarajlić je prihvatio velikodušnu pomoć, ali ne i poziv da napusti svoje Sarajevo.

- Hvala vam, dragi moji, ali ja moram natrag u svoj grad, jer ja sam Sarajlić.

Pjesnik Sinan Gudžević pisao je da se za pomoć  Izetu Sarajliću najviše angažovao Beat Brechbuhl (Beat Brehbil), pjesnik, prozaista, slovoslagač, štampar i izdavač. Taj čovjek štampa pjesme najdražih pjesnika na posebnim listovima. Listovi nose naziv Bodoni Blatt,  ima ih dvije stotine i štampaju se na ručnim presama. Ovaj švajcarski poeta čuva na zidu svog Ateljea veliki portret Izeta, za Švajcarce najvećeg jugoslovenskog pjesnika.

- Osim pjesama na listovima, Atelje Bodoni izadaje i pjesničke knjige među kojima su i dvije već pomenute zbirke Izeta Sarajlića. To su bibliofilski dragulji, tiraž im je trista primjeraka, a cijena podnošljiva, triput niža nego jednog Bodoni lista. Među Bodoni pjesničkim plakatima nalaze se i dva sa Sarajlićevim stihovima, pod brojevima 5 i 65. Beat Brehbil je bio jedan od pet švajcarskih pjesnika koji su prikupljali pomoć za pisce u Sarajevu pod opsadom. Od te pomoći i priloga iz Švedske Sarajlić je popravio krov koji je probila granata, pisao je Sinan Gudžević u zagrebačkom listu ''Novosti''.

Ostalo je zapisano da je jedan kritičar u Italiji rekao da je Izet Sarajlić jugoslovenski pisac koji je živio jugo radost i, evo, sada poslije ubistva Jugoslavije ''plače jugoslovensku tugu''. Ovaj ''aristokrata duha'' bio je često napadan i osporavan, posebno zbog ljubavi prema pjesnicima iz  Sovjetskog Saveza ili možda i iz zavisti jer je bio najprevođeniji i najpopularniji jugoslovenski i evropski pjesnik u Rusiji. Izbačen je iz Saveza književnika Jugoslavije, a samo sedamnaest dana nakon izbora za predsjednika Udruženja književnika Bosne i Hercegovine podnio je ostavku i kasnije izjavio: ''Za moje protivnike bio sam velikosrbin i boljševik, a ja sam čitav život bio samo antifašista''.

Koliko god je volio rusku poeziju i sovjetske pjesnike – prije svega Jesenjina i Majakovskog kome je dao najveći orden, Orden svojih  osjećanja prvog reda -  toliko je sa ljubavlju poštovao i Italiju. Čudna je to ljubav. Poljski pisac Henrik Sjenkjevič rekao je da čovjek ako želi da ima i drugu domovinu da to može biti samo Italija. Talijanski fašisti ubili su 1942. Izetovog brata Ešu, maturanta trebinjske gimnazije, koji nije imao ni punih 18 godina. Ali, Italijani antifašisti su poštovali ovog najviše prevođenog jugoslovenskog pjesnika, dodijelili mu najvišu književnu nagradu ''Alberto Moravia'', proglasili ga za počasnog građanina Salerna. Izet Sarajlić često je gostovao u Italiji, recitovao je svoje pjesme u nekoliko gradova i to  pred više  posjetilaca nego ijedan talijanski poeta. Publiku je oduševljavao i svojim zvonkim glasom uvijek pjevajući svoju omiljenu pjesmu ''Bela ćao'', izvorno, na italijanskom jeziku. ''U Italiji i Sloveniji ljudi više čitaju moje pjesme nego u  Sarajevu i u Bosni'', požalio se pjesnik u jednom intervjuu.

Nekoliko dana pred 70. rođendan, 16. marta 2000,  Društvo književnika Slovenije i Ambasada ove države u Sarajevu priredili su svečanu akademiju za jugoslovenskog i svog pjesnika Izeta Sarajlića čije su pjesme na slovenački prevodlili  Kajetan Kovič, Lojze Krakar, Tone Pavček i drugi. Baš će Tone Pavček povodom Izetove smrtii napisati da ''ima pjesnika kojima smrt ništa ne može''. Vidjevši koliko Slovenci poštuju ovog jugoslovenskog, italijanskog i ruskog pjesnika, tadašnji vladari glavnog grada Bosne i Hercegovine  naknadano su uvrstili Izeta Sarajlića među dobitnike Šestoparilske nagrada Sarajeva. Na svečanoj akademiji  koju su priredili Slovenci i prilikom dodjeljivanja nagrade Sarajliću nije bilo visokih gradskih zvaničnika ''i to mene raduje, a slavljeništvo za moju Šestoaprilsku nagradu je bilo iznuđeno''.  Ali, zato je pred Novu, 2000. godinu, na pjesnikovu  adresu, u Tvrtkovoj ulici, stigla čestitka iz grada Pistole u Italiji, i to od gradonačelnika. ''Na toj čestitki nije bilo jelke, već moja pjesma'', pohvalio je Sarajlić svog italijanskog prijatelja.

Posebno je Izet Sarajlić bio vezan za Beograd, naročito za svoje pobratime, poete Stevana Raičkovića i Slobodana Markovića i prozne pisce Flipa Davida i Mirka Kovača.  Već na početku rata i Radomir Konstantinović nazvao je svog prijatelja u Sarajevu, pitao šta može učiniti za njega i zatim u jednom tekstu naglasio da je Izet Sarajlić veliki Beograđanin koji je svoje pjesme često pisao i na ekavskom narječju. ''Beograd je bio nekakav emocionalni dio svijeta za koji smo mislili da je naš. Međutim, dok smo čekali smrt u opkoljenom Sarajevu, javljali su mi se ljudi iz cijelog svijeta, a ponajmanje iz Beograda. Ja sam volio Beograd kao i svoje Sarajevo'', sa tugom je govorio Izet Sarajlić.

U svom stanu Izet Sarajlić je živio više od četrdeset godina i po završteku rata otišao u opštinsku admnistarciju sa željom da nastavi plaćanje dažbina. NIje mu uspjelo da to odmah sredi . Punih šest mjeseci morao je dokazivati da je to njegov stan i da tu, u Sarajevu, u Tvrtkovoj ulici,  živi već  četiri decenije gdje su napisane vjerovatno najljepše ljubavne pjesme u novijoj jugoslovenskoj poeziji i duboko emotivni stihovi posvećeni gradu koji je mogao i više da poštuje pjesnika čije je i ime u neku ruku i simbol  ''našeg tihog velegradića''.  Slobodno se može reći da je Izet Sarajlić bio i zaštitni znak nekada ponosnog Sarajeva. I jednom će negdje kazati: ''Ja sam po nacionalnosti Sarajlija i Jugosloven''.

Ima pjesnika kojima smrt ništa ne može, napisao je Tone Pavček.  U Italiji je jedan od brojnih prijatelja sarajevskog pjesnika ljubavi, pisac, kazao da će Izet i njegovi stihovi ostati da blistaju u srcima nekoliko hiljada čitalaca. Vrli poeta kao da je to i predosjećao: ''…jer moje je da živim malo i poslije smrti'', piše u jednoj pjesmi Izeta Sarajlića, velikog jugoslovenskog pjesnika. I ruskog, i italijanskog, i slovenačkog…