Gombrovičev Dnevnik: Primeri grčevitog patriotizma (7)
Vitold Gombrovič

Ako se pokaže da je ono što pišem ništavno, onda sam proigrao ne samo kao književnik nego i kao čovek

Photo: www.wojciechkarpinski.com

Moramo se emotivno i intelektualno otrgnuti od Poljske

Utorak

Sa Ernestom Sabatom (argentinski pisac) u restoranu „Helvetico“. Sabato, koji sem što se bavi pesništvom, predaje filozofiju na privatnom tečaju, posvećuje me u svoj metod. Veli: – Hay que golpear (treba udariti). Treba ih otrgnuti iz stvarnosti na koju su navikli, i učiniti da gledaju sve kao novo, pa će ih nemir prisiliti da traže rešenja i da se obrate nastavniku... ali treba razbiti sve, treba stvoriti stanje ugroženosti...

Po mome mišljenju, poljska poezija (a možda i sve poezije?) neće mrdnuti s mesta dok ne prekine sa tri užasna šablona: 1) Pesnikov stav; 2) Pesnikov ton; 3) Pesnička forma. Radite šta vam drago. Pokušajte da iz toga iziđete kroz vrata ili kroz prozore, svejedno mi je; ali dok budete unutra – ništa vas neće spasti

To je ispravno. Jer znanje, kakvo god bilo, od najegzaktnije matematike do najmutnijih sugestija umetnosti, ne postoji radi umirenja duše, nego da je dovede do stanja treperenja i napetosti.

Subota

Umro je Tuvim. Mogu da zamislim nekrologe. No ovde, pri-vatno, mogu da zabeležim: umro je najveći savremeni poljski pesnik. Najveći? Nesumnjivo. Velik? Hm...

Nije nas ni u šta uveo, ništa nam nije otkrio, ni u šta nas nije posvetio, nije nam dao nikakav ključ. Ali je treperio – prskao – zasenjivao... magijom „pesničke reči“. Takva čulna vibracija pesničke harfe što zjapi verbalnim bleskom jeste, u umetnosti, najviša težnja primitivnih naroda; dakle, bio je to pesnik koji nam nije služio na čast, koji nas je čak pomalo razobličavao. Sramota je što za svaku Tuvimovu pesmu možemo reći da je „divna“, ali na pitanje šta je tuvimovsko uneo u poeziju sveta Tuvim, nismo kadri da odgovorimo. Jer Tuvim kao Tuvim, to jest kao ličnost, nije postojao. Harfa bez harfiste.

Pravi humorist nikad ne može biti samo ono što jeste – istovremeno je ono što jeste i ono što nijeZanima me da li će se nekrolozi odvažiti da obelodane tu istinu? Mislim da će pre ostati u zdravom, konvencionalnom, poetizovanom stilu, sa suzom u oku zbog „izdaje“. Naše osećanje za poeziju je, kao što rekoh, donekle primitivno i veoma mehanizovano, ali smo do perfekcije doveli naše govorenje o njoj – govorenje puno koloratura, trilera, u poetskom stilu, s lažnom pesničkom razneženošću i sa isto tako lažnim pesničkim zanosom. Ta vrsta savršeno pasuje uz pogrebe, te pretpostavljam da će ovom prilikom biti puštena u pokret.

Po mome mišljenju, poljska poezija (a možda i sve poezije?) neće mrdnuti s mesta dok ne prekine sa tri užasna šablona: 1) Pesnikov stav; 2) Pesnikov ton; 3) Pesnička forma.

Radite šta vam drago. Pokušajte da iz toga iziđete kroz vrata ili kroz prozore, svejedno mi je; ali dok budete unutra – ništa vas neće spasti.

Petak

Turisti iz rodinih gnezda.

Straševič, šljahtić u svom dvoru – ravan je vojvodi, nešto veoma poljsko, praunuk Reja i Potockog, unuk Sjenkjeviča, mada i sinovac Vjeha – srodstvo koje pobuđuje poverenje u širokim krugovima obožavalaca. Straševič, mada je između ostalog i karikaturist poljaštva, naš je, rođeni, a to su ipak, i pored svega, stari ukusi, stara zastava, stara emocionalna plemenitost. Gotovo. Maltene. Samo maltene, jer je u Straševiču to već čisto „funkcionalno“. Straševič je jučerašnje poljaštvo otrgnuto od svoje podloge i koje zrači u prazno, deluje iz zahuktalosti. Prema tome – zakasnio je?

Nikad nijednom narodu nije bio više potreban smeh, nego nama danas. I nikad nijedan narod nije manje razumeo smeh – njegovu oslobađajuću ulogu

Ne! Humor... Humor... Kad bi se Straševiču oduzeo humor, bio bi potpuno nemoguć, bio bi duhovno i intelektualno u sada-njoj stvarnosti mlak kao... ali čemu pominjati imena, gotovo sva imena? Ali humor je promena uprkos svemu, i to do te mere, da pravi humorist nikad ne može biti samo ono što jeste – istovremeno je ono što jeste i ono što nije. Ruka koja je napisala „gurne čuperak, spadne čuperak“, jeste drska ruka, kao Gogoljeva, i pod njenim dodirom Straševič postaje anti-Straševič, a sinteza te teze i antiteze daje nam super-Straševiča, ili Straševiča koji je, doduše, još Straševič, ali je već i nešto što u mnogome prestiže Straševiča. Izvucimo iz toga pouku: u trenucima kad nas razorne okolnosti prisiljavaju na potpunu unutrašnju promenu, smeh postaje naša potpora. On nas izvlači iz nas i našem čoveštvu pomaže da istraje, bez obzira na bolne promene našeg spoljnog sloja.

Za mene, književnost nije pitanje karijere i eventualnih spomenika, nego izvlačenje iz sebe one maksimalne vrednosti za koju sam kadarNikad nijednom narodu nije bio više potreban smeh, nego nama danas. I nikad nijedan narod nije manje razumeo smeh – njegovu oslobađajuću ulogu.

Ali naš današnji smeh ne može biti stihijski, odnosno automatski smeh – to mora biti smeh s predumišljajem, humor primenjen hladno i sa ozbiljnošću, to mora biti najozbiljnija primena smeha na našu tragediju. I u skali široj no što to čini Straševič. Taj smeh, diktiran strašnim nužnostima, morao bi da obuhvati ne samo svet neprijateljâ nego pre svega nas same i ono što nam je najdraže.

Autor Turistâ iz rodinih gnezda potkačio me u članku povodom Trans-Atlantika. Dajem u skraćenom obliku svoj odgovor, jer on određuje ton drugim mojim iskazima. To je jedan od mojih prvih istupa u poljskoj štampi posle četrnaest godina odsustvovanja. Kada sam se, ponovo rođen u maternjem jeziku, osvrnuo na situaciju, opazio sam da je pad u punom cvetu. U zemlji je književnost ščepana za njušku, a u emigraciji je ona „uzeta u službu“ – službu idealizmu, domovini, svemu, samo ne vlastitim razlozima, predodređenjima. Zato sam odlučio da se oglasim ne kao vojno, već kao građansko lice.

Evo šta sam napisao pod naslovom „Refleksije na margini Straševiča“:

Pisac ne piše nikakvim tajanstvenim „talentom“, nego... sobom. To znači, piše svojom osetljivošću i inteligencijom, srcem i razumom, svim svojim duhovnim razvitkom i onom napetošću, onim stalnim uzbuđenjem duha o kome je Ciceron govorio da je suština svake retorike

Nedavno se pojavio risum teneatis (1), a već opet moram da odgovaram. Da li su publici dosadne te polemike? Da li ton naše književne štampe nije postao previše familijaran?

Ne čini mi se lošim da književnici pišu o sebi i da se međusobno spore – pod uslovom da njihove ličnosti budu most za više pitanja, za opšte probleme.

Činilo bi se da sam ja onaj uobraženko koji se nadima „talentom“, dok je on – Straševič – pristalica čestite skromnosti. Međutim, sasvim je obrnuto. Ja govorim: – Trudim se da imam dara. A šta govori Straševič? Kaže: – Ja imam dara, ali sam ga... vidite!... prineo na žrtvu Otadžbini!

Evo, tvrdim da se Straševičev dar nikad neće u potpunosti ostvariti, jer Straševiču nedostaje nešto neophodno: poštovanja prema daru.

Kakvim se, zaista poljskim, omalovažavanjem on izjašnjava o tim vrednostima! Pun je prezira prema sebičnjacima i egocentricima koji se usuđuju da se ozbiljno odnose prema „talentu“ u trenutku kad se događa stvarna drama: kad propada Otadžbina.

Trans-Atlantik je najpatriotskije i najodvažnije delo koje sam ikad napisaoAli... šta je „talent“? Ako glupaci zamišljaju književnika kao tipa koji sedi u kafani i, sem toga, s vremena na vreme, pomoću toga bliže neodređenog, tajanstvenog „talenta“, piše manje ili više uspele romane i pripovetke, onda je krajnje vreme da svoje poglede promene. Pisac ne piše nikakvim tajanstvenim „talentom“, nego... sobom. To znači, piše svojom osetljivošću i inteligencijom, srcem i razumom, svim svojim duhovnim razvitkom i onom napetošću, onim stalnim uzbuđenjem duha o kome je Ciceron govorio da je suština svake retorike. U umetnosti nema ničeg tajanstvenog; ničeg egzotičnog.

Mogu bez preterivanja reći da sam se „posvetio“ književnosti. Za mene, književnost nije pitanje karijere i eventualnih spomenika, nego izvlačenje iz sebe one maksimalne vrednosti za koju sam kadar. Ako se pokaže da je ono što pišem ništavno, onda sam proigrao ne samo kao književnik nego i kao čovek. Ali Straševič i njemu slični, odnose se prema književnosti kao prema dodatku uz egzistenciju i njenom ukrasu – skloni su da trpe postojanje književnikâ sve dok, kao što rekoh, ne počne da se događa nešto zaista ozbiljno.

U skladu s tom filozofijom napadali su i Miloša. – Ah! Ah! Taj prefinjeni duh napustio je Zemlju kad je uvideo da tamo ne može pisati pesme! Ne tiče ga se Zemlja, ni ljudske patnje, nego pesme! Ljudi koji iskazuju takve sudove nisu, po mome mišljenju, dorasli tim pitanjima. Ni umetnost, ni otadžbina same po sebi ništa ne znače. One znače veoma mnogo kada se čovek preko njih poveže sa suštinskim, najdubljim vrednostima bivstvovanja.

Kukavičluk! Nedostatak rodoljublja!

Čudno! Trans-Atlantik je najpatriotskije i najodvažnije delo koje sam ikad napisao. I upravo on navlači na mene prekore da sam kukavica i loš Poljak.

Pretpostavite da sam mogao da ne pokrećem te momente svoga života. Mogao sam napisati knjigu sa potpuno drugim temama. Niko nikad mi nije davao nikakve prekore – dok ih ja sâm nisam izazvao, objavljujući odlomke Trans-Atlantika.

Moramo se emotivno i intelektualno otrgnuti od Poljske, kako bismo u odnosu prema njoj mogli dobiti veću slobodu delanja, da bismo je mogli stvarati

Nek vam se ne čini da ste me to vi uhvatili na delu. To sam ja sâm, dobrovoljno i s punom slobodom, priznao neka osećanja... Ali otkrivanje tih emotivnih stanja (koje ste i vi – privatno i krišom – morali, valjda, ne jednom imati) nije s moje strane bilo cinizam ni bestidnost. Mogao sam sebi to da dopustim, pošto sam imao na svojoj strani ozbiljne razloge i pošto sam se upravljao s obzirom na opšte dobro.

Koji su to razlozi?

Ako bih s nečim želeo da se bijem, onda je to s Otadžbinom – za svoju ljudsku vrednostSmatram da poljska književnost mora danas uhvatiti pravac potpuno suprotan onom koji je dosad imala. Umesto da teži što čvršćem povezivanju Poljaka sa Poljskom, mora više da se posveti razrađivanju izvesne distance između nas i Otadžbine. Moramo se emotivno i intelektualno otrgnuti od Poljske, kako bismo u odnosu prema njoj mogli dobiti veću slobodu delanja, da bismo je mogli stvarati.

Moramo – tako smatram – steći osećanje privremenosti našeg sadašnjeg poljaštva. Bez toga nećemo uspeti da stignemo svet.

Moguće je s tim se ne slagati. Moguće je to osporavati. Ali neka Straševič ne traži od mene da Otadžbini služim prema svom najboljem shvatanju, već samo po onom koje on smatra ispravnim.

U takvom slučaju, i ja bih imao prava da Straševiča nazovem lošim Poljakom – jer, po mom shvatanju, onaj emocionalni patriotizam koji on predstavlja, naneo nam je najveće štete, najkobnije uticao na našu politiku, i što je gore, na našu kulturu. Poslušajte šta o nama govori svet – zamislite se o tome kako nas vide i osećaju stranci. Mi smo primer grčevitog patriotizma.

Straševič ovakvom čoveku kao ja kaže: – Idite u vojsku! Tucite se za Otadžbinu! Ako bih s nečim želeo da se bijem, onda je to s Otadžbinom – za svoju ljudsku vrednost. Ali Straševič me ne bi morao podsticati na borbu s Hitlerom ni na borbu za odbranu izmučenog stanovništva u Poljskoj, pošto – nezavisno od mojih pogleda na Otadžbinu – znam meru tih patnji i meru tih nezakonitosti i ne nameravam da se izvlačim na „koncepcije“ onda kada se vrši zločin.

Ali...

Ne krijem da sam se – slično kao i Straševič – bojao. Ali ja se možda nisam toliko bojao vojske i rata, koliko toga da i pored najbolje volje ne bih mogao da se pokažem na visini. Nisam za to stvoren. Moja oblast je druga. Moj razvitak od najranijih godina je pošao u drugom pravcu. Kao vojnik bio bih katastrofa. Samo bih uvećao sramotu sebi i vama.

Da li mislite da takvi patrioti kao Mickjevič ili Šopen nisu učestvovali u borbi, jedino iz kukavičluka? Ili možda pre zato što nisu hteli da se osramote? I valjda su imali prava da se brane od onog što je prevazilazilo njihove snage.

Poljskoj književnosti, užasno sniženoj i odrtaveloj, slabačkoj i plašljivoj, vratiti sigurnost u sebe. Odlučnost i ponos, razmah i polet

A možda su ova priznanja nepotrebna i glupa. Možda bi dovoljno bilo reći da sam u trenutku izbijanja rata bio ocenjen vojnom kategorijom C, a potom kad sam se u poslanstvu u Buenos Ajresu javio na lekarsku komisiju, ubrojan sam u kategoriju D.

Dosta te azbuke. Više volim da stavim tačku na i.

Treba priznati Straševiču da je veoma plemenit. Poštujem njegovu vrlinu i ne umanjujem mu zasluge, a imam razumevanja i za njegovu spisateljsku dramu – ali ovaj članak počinje da liči na Pasekove memoare. Straševič poziva da se sudi Milošu i Gombroviču. A šta to znači? Opet, eto, umesto ozbiljne diskusije, sabor, gužva i buka? Opet važna pisma „Poštovanom Gospodinu Uredniku“ raznih posmatrača koji se iživljavaju, protesti, protivprotesti, napadi i ubodi? Zar vam se već nije zgadio taj žablji kreket koji se razleže iz ustajalih voda vašeg jezera?

Ne. Meni možete suditi jedino pažljivije čitajući moje stvari – na miru i u tišini vlastite savesti.

Nedelja

S najdubljom poniznošću priznajem ja, crv, da mi se juče u snu javio Duh i dao mi u ruke Program, sastavljen iz pet tačaka:

1. Poljskoj književnosti, užasno sniženoj i odrtaveloj, slabačkoj i plašljivoj, vratiti sigurnost u sebe. Odlučnost i ponos, razmah i polet.

2. Osloniti se snažno na „ja“, učiniti od „ja“ njenu suverenost i snagu, uvesti najzad to „ja“ u poljski jezik... ali izdvojiti njegovu zavisnost od sveta...

Meni možete suditi jedino pažljivije čitajući moje stvari – na miru i u tišini vlastite savesti3. Prebaciti je na najsavremenije koloseke i to ne polako, nego skokom, baš tako, pravo iz prošlosti u budućnost (jer les extrèmes se touchent) (2). Uvesti je u najtežu problematiku, u najbolnije prelomne složenosti... ali naučiti je lakoći i omalovažavanju toga kako treba da očuva distancu...

Naučiti je preziru prema ideji i kultu ličnosti.

4. Promeniti njen odnos prema formi.

5. Evropeizovati je – ali istovremeno istražiti sve mogućnosti da bi bila suprotstavljena Evropi.

Dole se video ironičan natpis: nije kobasica za psa!

(1) Da li biste se mogli uzdržati od smeha (lat.; prema Horaciju)

(2) Krajnosti se dodiruju (franc.)

Oceni 5