Morao sam da kaznim Igora Marojevića
Posle tri godine pauze, a šest otkako nije objavio roman, Igoru Marojeviću je u “Laguni” izašla nova knjiga: roman “Prave Beograđanke”. U pitanju je knjiga koja je pisana stilom koji bi se mogao nazvati pitkim a dubokim, a u kojoj se posredstvom ženskih sudbina zapravo najbolje vidi situacija u našem društvu, gde se socijalni element najtešnje dodiruje s tranzicijom. Igor Marojević će potpisivati svoj novi roman na Sajmu knjiga na štandu “Lagune” 28. oktobra, od 16 do 17 časova.
*Glavne junakinje “Pravih Beograđanki” upućene su na veoma različite slojeve muškaraca – na odgovorne i situirane “domaćine”, biznismene, umetnike, kriminalce… Ako biraju toliko različite muškarce, šta ih čini toliko sličnim da bi se mogle kategorizovati, i to kao prave Beograđanke?
Mislim da u našoj književnosti nije posvećena pažnja mnogo čemu: od Jasenovca do sloja žena koje sam nazvao pravim Beograđankama. Potonjima je zajedničko to što pripadaju nekoj vrsti mejnstrima, bez obzira da li kao sekretarice u velikoj firmi, uspešne poslovne žene ili devojke po meri mačističkog viđenja idealnog ženskog telesnog izgleda i vida zabave: igranja po stolovima i obožavanja splavova do paralelnog života. Pripadnice društveno prihvatljivijih oblika mejnstrima trebalo bi, recimo, da budu neke fino iznijansirane dame, koje brzo shvataju trenutak u kojem se nešto dešava, imaju osećaj solidarnosti, empatiju, humanost, potrebu da rešavaju probleme, ženstvenost, u nekom smislu su pozitivne, nisu pasivne niti, još manje, samodovoljne, i imaju tešnji ili labaviji odnos prema realnosti. I tu počinju razlike među njima, da bi se na kraju neformalne predstavnice ta dva podsloja u romanu ispostavile kao značajno drugačije dame; Emilija Reljin kao pozitivnija ali možda malo histeričnija, i Aleksandra Rakin kao kreativnija i višestruko zavodljivija. Njihovom modelu je oprečan, ali jednako prisutan tip, krajnje realpolitičnih devojaka koje stvarnosti prilaze kao paklu o koji se valja okoristiti, ali sve vreme čuvaju neki koncept damstva u izvesnom obliku decentnog prolaska kroz pakao. Njihova predstavnica u romanu, Nina Obradović, pokušava da bude dostojanstvena i ponosna čak i kad se penje na astal. No kažem: sve je to, u nekom smislu, prikazivanje ako ne mejnstrima, a ono društveno najupadljivijih slojeva žena koje, svaka na svoj način, zastupaju koncept damstva. Čini mi se da te dve karakteristike, uz ponos zbog toga što su druga, četvrta ili peta generacija u Beogradu, možda opravdavaju njihovo zajedničko kategorizovanje kao Prave Beograđanke.
*Koliko si verno sledio zatečenu građu u vidu životnih priča naših sugrađanki koje si posmatrao kao likove, i njihovih životnih okolnosti? Meni deluje da si manje-više realan.
Zavisi kako gledaš: ako se na umu ima građa bazirana na životnim okolnostima konkretnih devojaka iz stvarnosti, svaka od njihovih priča je izneverena koliko je to odgovaralo dramaturgiji romana, jer ono što je verodostojno u životu nije samim tim i književno verodostojno, i da ne nabrajam.
*Pošto si dosta prevođen ne samo na Iberijskom poluostrvu nego i u regionu i ponekad gostuješ u susednim državama, da li danas opažaš razlike u generalnom tretmanu žene po zemljama na prostoru pokojne SFRJ?
Čini mi se da je u tome kao što je i inače. U Sloveniji je u većini društvenih kategorija za klasu i nešto bolje nego u Hrvatskoj, pa bi moglo biti tako i oko tretmana žena. Kao u mnogo čemu, Hrvatska je tu nešto našminkanija i po ukupnom učinku nešto manje rđava od Srbije, a slutim da bi u Bosni i Hercegovini, kako u Federaciji tako i u Republici Srpskoj, ženi moglo biti malo teže čak nego i u Srbiji. U Crnoj Gori i Makedoniji u ovom veku ipak nisam boravio toliko da bih mogao donositi pouzdanije zaključke, na Kosovu nisam uopšte. Ipak, čini mi se da je snažan mačizam obeležje svih tih društava, sem Slovenije.
*Imamo premijerku. Da li ta činjenica potencijalno poboljšava položaj žena kao roda u našem društvu?
Nažalost, sumnjam. Pre nekoliko dana sam poslao Ani Brnabić dve čestitke preko “Tvitera” za to što se za kratko vreme kvalifikovala za najnesporniju figuru piona srpske politike scene još od Zorana Lilića. Naravno da niko ništa nije komentarisao, ako je i bilo desetak lajkića. Na Fejsbuku su po pravilu znatno nepromišljeniji, pa i srčaniji i napaljeniji. Ana Brnabić je na čelo ministarstava došla u pravo vreme, kada su ljudi počeli da se prodaju političkim strankama za puku nadu u sopstveni, ili opstanak porodice. Ana Brnabić je idealno rešenje za figuru premijera/premijerke u društvu lišenom kičme.
*I sam si rekao da neke od junakinja tvog novog romana imaju veze s kriminalom. Koliko je u Pravim Beograđankama realno opisana trenutna kriminalizacija društva? Da li je zaista moguće promeniti identitet na takav način na koji to čini jedna od glavnih junakinja romana?
Naravno da je moguće, raspitao sam se kod svog advokata, dobrog poznavaoca tih stvari. Što ne znači da sam se držao realizma do kraja, ima tu možda i anticipiranja korumpiranosti društva, na primer, kako bi ono moglo da s te strane izgleda za dve godine. Pritom nisam koristio nikakve naučnofantastičke strategije – ne bi se uklopilo u moju poetiku – niti sam izrekao neki datum iz budućnosti. Možda je, po pristupu stvarnosti, roman donekle hiperrealistički, pa ko kako razume. Ne mislim da sam u knjizi naročito štedeo našu policiju, moguće da sam pomalo i preterivao, naročito u opisima njenih nižih, srazmerno najkorumpiranijih slojeva, a tako je možda i a propos kriminalaca. Mada znaš kako to ide, nađe se tu ponekad i simpatičnih likova, kakav se ja nadam da je Toma Žarić, lik opsednut Tonijem Sopranom do mere u kojoj živi praktično dva života: svoj, i život lika koga je tumačio Džejms Gandolfini.
*Da li ti smatraš “Prave Beograđanke” dvadesetprvovekovnim krimi-romanom?
Ne ulazeći u kvalitet teksta – niti je to moje – Prave Beograđanke smatram prilično autentičnim romanom koji se, pretežno parodijski, služi i žanrovskim obrascem detektivske proze, ali i mnogim drugima, na primer obrascem melodrame, koji je donekle, supstancijalno i izvorno, krimiju srodan. Ima tu još koječeg, na primer epizodizovanih obračuna sa postmodernističkom teorijom. Sve su to samo oni resursi romana koji pobočno pomažu da on bude autentičniji, jer ih parodijski i ironijski izvrće i prevodi u sopstvenu kreaciju specifičnog tona. To kažem imajući sve vreme na umu da je neophodno razlikovati autorske namere od gotovog teksta.
*U najmanju ruku, u pitanju je vrlo specifičan roman, jezgrovitog i dinamičnog stila i vrlo složene i nezahvalne teme pozicije žene, i ne samo žene, u korumpiranom i mačističkom društvu?
To je više konstatacija, nego pitanje... Mada mi se sviđa to “pozicije žene, i ne samo žene”.
*Moram priznati da je tretman glavnog junaka originalan, kako tvrdi i Filip David, slikovit i pomalo brutalan, makar za srpsku književnost, ali, rekao bih, i bar malo šire?
Mnogo šta bi bilo presedan u našoj zaostaloj književnosti, pa i to što sam ja kao autor priložio svoj lik pod punim identitetom, imenom i prezimenom, Igor Marojević, a da on iz radnje izlazi sa nezavidnim posledicama za koje je sam kriv. Tako sam postupio iz izvesnih, koliko god nekom prekrupno zvučalo, moralnih razloga. Ako sam dozvolio sebi da životnu građu nekih, pre svega devojaka, ali i konkretnih muškaraca, koristim i ponešto izvrćem, pri čemu im se u društvu koje se nezaustavljivo survava mora desiti ponešto loše, minimum korektnosti mi je bio da ubedljivo najgora sudbina iznenadi lika pod imenom i prezimenom Igor Marojević. Zato sam morao da brutalno kaznim tog Igora Marojevića.
*Prepoznao sam u romanu i portretisanje konkretnih medijskih ličnosti, kao i pobočan prikaz korupcije i grotesknosti vlade…
Nisam naročit junak, ali prikaz koji pominješ mislim da nije bio pobočan iz nekog straha. Uostalom, u romanu pominjem konkretne kriminalce. Moj pristup je bio relativno diskretan jer je tako iziskivala dramaturgija teksta, za koju bih usputno rado napomenuo da je ovoga puta nastala iz likova, dok je ranije u mojim romanima bilo obratno. Takođe, najveći deo vlade čine ljudi koji bi sopstvenom banalnošću samo unizili estetske domete teksta.