Roman "U prvom krugu"
Stalli 05 S

Photo: Pinterest

Moskva je bila izvrsno opskrbljena mesom

Kad su se zekovi, određeni za transport, skupili u zatvorskoj upravi, pretresli su ih. Kada je pretraga završila, odveli su ih u sobu, koja je sadržavala samo dva gola stola i grubo tesanu klupu. Major Mišin bio je nazočan na cijelom pretresu, a od vremena do vremena navratio bi i pukovnik Klimentjev. Debeljuškasti ljubičasti major nije se udostojao da se sagne, da pregleda vreće i kovčege - to ne bi dolikovalo njegovom rangu - ali već je njegova nazočnost inspirirala stražare, koji su stvarno pretresali stvari. Oni su marljivo raspakovali svu odjeću zatvorenika, svež-njeve i krpe, i podizali golemu galamu oko svake sitnice, posebno kad se radilo o nečem napisanom. Postojao je propis da oni koji izlaze iz specijalnog zatvora ne smiju sa sobom ponijeti ni jedan papirić na kojem nešto piše ili je nacrtano ili odštampano. Stoga je većina zekova unaprijed spalila sva pisma, uništila bilješke o svom radu i raspoklanjala knjige.

Jedan od zatvorenika, inženjer Romašev, kojemu je do kraja kazne ostalo još samo šest mjeseci, budući da je odslužio nekih devetnaest i pol godina, otvoreno je nosio sa sobom veliku mapu izrezaka iz dugog razdoblja svoga života, bilješke i proračune za instaliranje hidroelektričnih centrala. Očekivao je da će ga poslati negdje kod Krasnojarska i računao je da će moći raditi tamo u svom zvanju. Premda je njegova mapa već bila pregledana osobno od komandanta inženjerskog odsjeka, pukovnika Jakonova, koji ju je obilježio svojim parafom, tako da se može iznijeti iz šaraške, i premda ju je major šikin poslao u upravu odsjeka, gdje je bila izdata i druga dozvola, ispalo je da su svi mjeseci grozničavog planiranja i razmišljanja ipak bili Romaševu potpuno uzaludni. Major Mišin izjavio je da on ništa ne zna o toj mapi i zapovijedio je da mu se oduzme. Odnijeli su je, a inženjer Romašev promatrao ju je kako odlazi svojim umornim očima koje su već bile navikle na sve. Gledao je on prije i vršenje smrtnih kazni i zatvorenički transport u stočnom vagonu iz Moskve do srca Sibira. U rudniku kraj Kolime podmetnuo je nogu pod rudnički vagonet da bi slomio gnjat. Ležeći u bolnici uspio je izbjeći strašnoj smrti arktičkog robijašenja. čak ni nad uništenjem desetogodišnjeg posla nije vrijedno prolijevati suze.

Drugi zatvorenik u ovom transportu bio je niski ćelavi tehnički crtač, Semuškin, koji je svake nedjelje trošio toliko napora na krpanje čarapa. On je bio novajlija, i odslužio je do sada tek dvije godine, a i te samo u zatvoru u šaraški. Užasno se plašio što će ga poslati u logor. Ali unatoč strahu i očaju, pokušao je sačuvati mali svezak Ljermontova, koji je za njega i njegovu ženu predstavljao kult. Molio je majora Mišina da mu vrati knjigu, i djetinjasto je kršio ruke. Vrijeđajući osjetljivost zekova-veterana, pokušao se probiti čak u pukovnikov ured, ali ga nisu pustili. Iznenada je istrgnuo Ljermontova iz ruku jednog od stražara, koji je panično skočio do vrata, smatrajući taj postupak znakom pobune. Semuškin je snagom, koju mu čovjek nikako ne bi naoko dao, istrgnuo zelene korice knjige, bacio ih, a onda stao kidati stranicu po stranicu, plačući i urlajući, dok ih je razbacivao po sobi:

"Evo vam ih! žderite ih. Zapeli vam u grlu, dabogda."

Pretres se nastavljao.

Kad je završio, zekovi su jedva prepoznali jedan drugoga. Na zapovijest, bacili su svoje plave radne kombinezone na jednu hrpu, svoje erarsko rublje na drugu, a svoje kapute - osim ako nisu bili potpuno raspadnuti - na treću. Sada su svi bili obučeni u svoje vlastito bivše odijelo ili na licu mjesta zamijenjenu odjeću. Služeći godinama u šaraški nisu uspjeli zaslužiti niti novo odijelo. Nije se tu radilo o prkosu ili škrtosti sa strane logorskih vlasti. I logorske vlasti su same bile pod nadzorom računovođe.

I tako su neki od njih, unatoč tome što je sredina zime, ostali bez donjeg rublja. Ili su navukli iste one gaće i potkošulje, koje su nosili onoga dana kada su stigli iz logora, i koje su neoprane godinama skupljale plijesan u vrećama skladišta. Drugi su nosili nezgrapne logorske cokule, jer svaki zatvorenik koji je u svom svežnju imao logorske cokule izgubio bi smjesta svoje civilne cipele s gumenim galošama. Treći su imali na nogama platnene cipele s tvrdim potplatima, a pravi sretnici imali su čak i pustene čizme.

Pustene čizme su za zatvorenika pravo blago. Najsiromašnije od svih stvorenja na zemlji, s manje budućnosti i manje sigurnosti od žabe, krtice ili poljskoga miša, zek se ne može braniti protiv obrata svoje sudbine. U najtoplijem i najdubljem logu zek se nikada ne može osloboditi straha da će već iduće noći biti izbačen na užase zima, da će ga kakva ruka s nebeskoplavom epoletom zgrabiti i odvući na Sjeverni pol. Stoga je velika nevolja ako na nogama nema pustenih čizama: tada vlastite noge slobodno može baciti s kamiona u Kolimi, kao dvije cjepanice leda. Zek bez vlastitih pustenih čizama cijele će se zime sakrivati, lagati, simu-lirati, podnositi sve uvrede ili progoniti bilo kojeg živog čovjeka, samo da bi izbjegao zimski transport. Ali zek koji ima vlastite pustene čizme neustrašiv je! On hrabro gleda vlastima u oči i prihvaća zapovijed za putovanje sa smiješkom Marka Aurelija.

Premda je vani bila jugovina, svi oni koji su imali vlastite pustene čizme, uključujući Horobrova i Neržina, navukli su ih na noge i ponosno u njima šetali po sobi. Postupili su tako djelomično da sami sebi olakšaju dušu, da i sami osjete njihovu toplinu, premda se danas ide samo do zatvora Butirka, gdje nije nimalo hladnije nego u šaraški. Jedino neustrašivi Gerasimovič, koji je odbio da pođe u lov na ljude, nije imao ničeg svog, i intendantura mu je izdala kao zamjenu radni kaputić dugih rukava, koji se nije mogao sprijeda zakopčati, i koji je već bio iz "druge" ruke, kao i otrcane platnene cipele, koje su također bile iz druge ruke. Zahvaljujući svojim naočalima, on je u takvu odijelu izgledao posebno komično.

Pretres je završio. Svih dvadeset zekova natjerali su u praznu čekaonicu sa stvarima, koje su im dopustili da zadrže. Vrata su se iza njih zatvorila, i na njih je stao stražar, dok čekaju crnu maricu. Drugi je stražar patrolirao po klizavom ledu ispod prozora, da bi otjerao svakoga tko možda pokuša da ih vidi za vrijeme odmora za ručak.

Na taj način prekinuo se svaki kontakt između dvadesetorice koja odlaze i dvjesta šezdeset i jednoga koji ostaju.

Oni koji čekaju transport još uvijek su u šaraški, a opet više nisu u njoj.

Svako je našao mjesto gdje da sjedne, na vlastiti svežanj ili na klupe, i isprva su svi šutjeli.

Svaki je razmišljao o pretresu: što su mu oduzeli i što su ostavili. Svatko je mislio o šaraški: o prednostima koje gubi kad iz nje odlazi i koliko je godina kazne proveo ovdje, i koliko mu još ostaje. Pa zatvoreničkom običaju, oni su uvijek nanovo prebrojavali mjesece i godine: vrijeme koje su već izgubili i vrijeme koje ostaje da se izgubi.

Razmišljali su o svojim obiteljima, od kojih će biti otcijepljeni tko zna koliko dugo. I o činjenici da će opet morati da ih mole za pomoć. Jer GULAG je zemlja gdje odrastao čovjek, koji radi dvanaest sati dnevno, ne može prehraniti samoga sebe.

Razmišljali su o tome kamo ih šalju i što ih tamo čeka i kako će se tamo smjestiti.

Svatko je svoje misli držao za sebe, ali misli sviju bile su mračne.

Svakome je trebalo ohrabrenja i nade.

Stoga, kad su počeli međusobno razgovarati, i kad je netko rekao da ih možda neće poslati u logor nego u drugu šarašku, čak su i oni koji ničemu ne vjeruju naćulili uši.

Čak se i Krist u vrtu Getsemanskom, znajući dobro svoju gorku sudbinu, unatoč svemu molio i nadao.

Horobrov se mučio da popravi ručku svog kovčega, koja je neprestano ispadala. Glasno je psovao:

"Ah, ti kujini sinovi! Ne znaju napraviti ni jednostavni kovčeg. Neka svinja je htjela na tome štedjeti, Bog ga ubio, pa su samo savili krajeve čelične šipke i zagurali ih u rupe za ručku. Drži samo kad je kovčeg prazan. Čim ga napuniš, ode!"

Nekoliko cigala ispalo je iz peći (i peći su bile sazidane po načelima štednje) i Horobrov je bijesno jednom ciglom udarao čeličnu šipku, da je ponovo zatjera u rupe.

Neržin je shvaćao Horobrova. Svaki put kad bi se susreo s poniženjem, nehatom, porugom, aljkavošću, Horobrov je bio izvan sebe. I zaista, kako čovjek može ostati miran pred takvim stvarima? Može li civilizirani rječnik izraziti životinjski krik čovjeka koji je duboko pozlijeden? Na pragu povratka u logorski život, Neržin je osjećao kako mu se vraća onaj važni element muške slobode: svaka peta riječ bit će mu prostačka kletva.

Romašev je tiho pričao novajlijama koje se željezničke pruge obično upotrebljavaju za transport zatvorenika u Sibir i opisivao je prednosti kujbiševskog tranzitnog zatvora pred onima u Kirovu ili Gorkome.

Horobrov je prestao udarati, bijesno je tresnuo ciglom o pod i ona se rasprsnula u crvenu prašinu.

Tada je Neržin ustao, osjećajući kao da iz svog logorskog odijela crpe energiju, zatražio je da stražar pozove Nadelašina i izjavio na sav glas:

"Mlađi poručnice! Mi jasno vidimo kroz prozor da ručak već pola sata traje. Zašto nama ne donose jelo?"

Mlađi poručnik je nespretno kopkao nogom po tlu i ispričavajući se odgovorio:

"Vi ste od danas skinuti sa snabdijevanja."

"što vam to znači, skinuti?" I začuvši brundanje složnog nezadovoljstva iza sebe, Neržin je uporno produžio: "Pođite i recite upravniku zatvora, da mi ne idemo nigdje bez ručka! Nećemo dopustiti ni da nas silom ukrcaju."

"Dobro, izvijestit ću!" rekao je mlađi poručnik, smjesta popuštajući. S osjećajem krivnje odjurio je pretpostavljenima.

Nitko u sobi nije šutio - svi su glasno prosvjedovali. Ulagi-vačko i presuzdržljivo ponašanje ljudi, koji žive na slobodi, svakom bi se zeku činilo ludošću.

"Imaš pravo!"

"Pritisni ih!"

"Ti nas lopovi kradu."

"škrci! Tri godine smo radili, a sada škrtare na jednom ručku."

"Nećemo ići! Sasvim jednostavno! Što nam sada mogu?" čak i oni koji su u dnevnim poslovima bili potpuno mirni i pokorni vlastima, sada su se ohrabrili. Slobodni vjetar tranzitnih zatvora već im se vidio na licu. Ova posljednja prilika da jedu meso nije značila samo posljednji puni želudac prije nego što dođu mjeseci i godine mršave hrane, značila im je ujedno i njihovo ljudsko dostojanstvo. Pa čak i oni kojima je grlo suho od straha i koji ne bi u tom trenutku bili u stanju ništa okusiti, čak su i oni, zaboravljajući svoju tjeskobu, zahtijevali ručak.

S prozora su jasno mogli vidjeti stazu koja vodi od uprave do kuhinje. Vidjeli su kamion koji natraške dolazi do drvarnice s velikom jelom u košu, kojoj su grane stršile daleko preko ograde kamiona. Iz kabine je izašao zatvorski intendant, a odostrag je skočio jedan stražar.

Pukovnik je održao riječ. Sutra ili prekosutra jelku će postaviti u polukružnu sobu, a zekbvi - očevi koji više nemaju djece - postat će sami djeca, vješat će po njoj ukrase, obilno iskorištavajući vrijeme koje im država stavlja na raspolaganje. Clarina mala košarica i sjajni mjesec u staklenom kavezu objesit će se na jelku, a mrki i bradati ljudi oblikovat će krug, i urličući vučje krike svoje sudbine plesat će oko jelke s gorkim smijehom: U šumi je rasla jelka, jelkica, U šumi je rasla jelka...

Vidjeli su kako stražar pod prozorom tjera Prjancikova, koji se pokušao probiti do izoliranih zekova, i koji je nešto urlao, dižući ruke u nebesa.

Vidjeli su mlađeg poručnika Nadelašina kako se zabrinuto žuri u kuhinju, zatim u upravu, pa opet u kuhinju, pa u upravu.

I vidjeli su kako su Spiridona odvukli od njegova ručka da bi istovario jelku s kamiona. Putom, on je brisao brk i podizao pojas.

Mlađi poručnik je konačno još jednom pošao u kuhinju i uskoro je vodio sa sobom dva kuhara, koji su između sebe nosili kantu za mlijeko sa zajmačom, koja iz nje strši. Iza njih je išla žena s hrpom zdjelica. Bojeći se da se ne poklizne, ona je zastala kraj vrata. Mlađi se poručnik vratio i uzeo od nje nekoliko zdjelica.

U sobi se začulo pobjedonosno brujanje.

Ručak se pojavio na vratima. Stali su nalijevati juhu oko stola, i zekovi su uzeli svaki svoju zdjelu, odnoseći je u kakav ugao, sjedeći na prozoru ili na kovčezima. Neki su uspjeli jesti stojeći, oslanjajući se o visoki stol oko kojega nije bilo klupa.

Mlađi poručnik i kuhari su otišli. U sobi je nastala ona duboka tišina, koja bi uvijek trebala da prati jelo. Razmišljali su: "Evo masne dobre juhe, nema puno u njoj mesa, ali osjeća se barem ukus mesa. U usta stavljam ovu žlicu, pa ovu, pa onda ovu, a u njoj ima nešto slanine i nešto tankih žilica; topla će tekućina proći kroz moje ždrijelo do želuca, a moja krv i mišići već slave slavlje, sluteći pojačanje i novu snagu."

Neržin se sjetio poslovice: "Ako hoćeš samo meso vjenčaj se za čovjeka, ako hoćeš dobar gulaš vjenčaj se za ženu." On je shvaćao ovu poslovicu tako da muškarac priskrbljuje meso, ali da je žena potrebna da bi ga skuhala. Obični ljudi nikad sami sebi ne pripisuju uzvišene motive u svojim poslovicama. U tisućama poslovica ruski narod uvijek iskrenije govori o sebi, nego Tolstoj i Dostojevski o sebi u svojim ispovijedima.

Kad je juhe nestalo, i kad su aluminijske žlice postrugale dno zdjelica, netko je progunđao:

"E tako! Tako!"

Iz ugla mu je netko odgovorio:

"Spremite se na post, braćo!"

Neki drugi kritičar je dodao:

"Ostrugali su dno kazana, a juha ipak nije gusta. Možda su sve meso izvadili za sebe."

Još jedan glas se umorno javio:

"Da, ali ovakve juhe nećemo dugo vidjeti!"

Tada je Horobrov udario žlicom po praznoj zdjeli i rekao jasnim glasom, dok mu se prosvjed dizao u grlu:

"Ne, prijatelji moji! Bolje je jesti kruh s vodom nego pitu s nevoljom."

Nitko mu nije odgovorio.

Neržin je počeo lupati po stolu i zahtijevati glavno jelo.

Smjesta se pojavio mlađi poručnik.

"Jeste li jeli?" pogledao je zatvorenike jednog po jednog sa srdačnim smiješkom. I ustanovivši na njihovom licu dobro raspoloženje, izazvano sitošću, rekao im je sada ono što je znao po zatvorskom iskustvu da im ne smije reći prije:

"Nije ostalo ništa glavnog jela. Već peru kazan. Žalim."

Neržin je bacio pogled na zekove da vidi hoće li podići galamu. Ali blagoslovljeni ruskom osobinom, da se lako dadu smiriti, svi su oni već bili bez volje za pobunu.

"Što je bilo glavno jelo?" upitao je netko basom.

"Gulaš", rekao je mlađi poručnik, stidljivo se smiješeći.

Uzdahnuli su.

Pitanje deserta nije, naravno, nitko postavio.

S druge strane zida čuli su motor. Netko je pozvao izvana mlađeg poručnika, pa se on tako sretno izvukao.

U hodniku su čuli grubi glas pukovnika Klimentjeva.

Van su ih pozivali jednog po jednog.

Njihova imena nisu provjeravali, jer ih je stražar iz šaraške trebao pratiti do Butirke i tamo ih predati drugima. Prebrojavali su ih, kad su prelazili prag i kad su poduzimali onaj korak, koji im je svima bio toliko poznat i toliko zlokoban, korak sa zemlje u utrobu crne marice. Svaki je zek sagnuo glavu da ne udari u vrh čeličnih vrata, savijajući se pod težinom svojih svežnjeva i udarajući njima nespretno o vratnice.

Nitko ih nije ispratio. Prekid za ručak je završio, i druge su zekove otjerali iz dvorišta u zgradu.

Crna marica se stražnjom stranom sasvim približila vratima. Dok su se zekovi ukrcavali, premda se nije čulo divlje lajanje policijskih pasa, vladala je ipak ona napetost, gužva i nemir, koji su izazivali svi nazočni, pokušavajući da pomognu stražarima, i da spriječe zatvorenike da se ogledavaju oko sebe i da vide gdje su.

Osamnaestorica su se ukrcala na taj način i ni jedan nije podigao glavu da pozdravi visoke mirne lipe, koje su ih zasjenji-vale u sretnim i tragičnim trenucima svih ovih dugih godina.

Dvojica, Horobrov i Neržin, koji su se uspjeli malo ogledati oko sebe, nisu isto tako gledali lipe, nego strane zatvorenog kombija, da vide kakve je boje.

Njihova je radoznalost bila nagrađena.

Odavno je prošlo vrijeme kad su čeličnosivi ili crni zatvorski kombiji švrljali gradskim ulicama, izazivajući užas među građanima. Nakon rata, ideja da se crne marice grade tačno kao kombiji za raznošenje namirnica rodila se u mozgu nekog genija, pa su ih sada bojili narandžasto i svijetloplavo, a na stranama su bili natpisi na četiri jezika:

KRUH, MESO, PAIN, VIANDE, BROT, FLEISCH, BREAD, MEAT

Čas prije nego će stupiti u crnu maricu, Neržin je uspio koraknuti u stranu i pročitati: "MESO".

Tada se ugurao kroz uska vrata, a zatim kroz još uža vrata, koja dolaze iza njih, stao nekome na nogu, provukao svoj kovčeg i vreću kraj nečijih koljena i sjeo.

Prostor u unutrašnjosti trotonske crne marice nije bio razdijeljen u boksove, to jest, zatvorenici nisu bili razdijeljeni svaki u svoj čelični pregradak. Bio je to kombi za opću upotrebu, određen da vozi zatvorenike koji su već osuđeni, a ne one koji su pod istragom; stoga je mogućnost opterećenja živim teretom bila mnogo veća. U pozadini dvoja čelična vrata s malim rešetkastim otvorima, koji su služili kao dovodi za zrak, zatvarala su tijesni hodnik gdje su dva stražara, u pratnji zatvorenika, sjela podvijenih nogu, nakon što su unutarnja vrata zaključali izvana, a vanjska vrata iznutra i nakon što su uspostavili kontakt s vozačem i stražarom koji sjedi kraj njega kroz posebnu doglasnu cijev. Taj odijeljeni stražnji prostor sadržavao je i jedan mali boks za kakvog eventualnog pobunjenika. Ostatak prostora iza vozačke kabine bio je jedna zajednička mišolovka, niska metalna kutija u koju se, u skladu s propisima, moglo strpati tačno dvadeset zatvorenika. Ali ako se čelična vrata izvana na silu zatvore, moglo ih se natrpati i više od dvadeset.

Uz tri zida te mišolovke bila je postavljena klupa, koja je ostavljala veoma malo prostora u sredini. Oni koji su našli mjesta, sjeli su. Ali nisu time bili u povoljnijem položaju. Kad je crna marica puna, drugi ljudi i njihovi zavežljaji pritiskuju se uz zapletena koljena i zgrčene utrnute noge, a u takvoj gužvi nema nikakva smisla da se čovjek vrijeđa ili da se nekome ispričava: nije se moglo niti micati niti mijenjati mjesta cijeli jedan sat. Pošto su ugurali posljednjeg zatvorenika, stražari su nalegli na vrata i zaključali bravu.

Ali nisu još zalupili vanjska vrata, kad se iznenada začulo kako netko udara po stažnjoj stepenici i neka je nova sjena zaklonila rešetke na vratima stražarske kućice.

"Braćo!" odjeknuo je Ruskin glas. "Mene vode u Butirku na ispitivanje! Tko je ovdje? Koga šalju?"

Odgovorila mu je smjesta glasna buka. Svih dvadeset zekova

povikalo je u isti glas. Oba stražara izderala su se na Rusku da

ušuti, a s vrata upravne zgrade Klimentjev je urlao na stražare

da budu budni i da ne dopuštaju zatvorenicima da razgovaraju.

"Začepi, majku ti tvoju!" urliknuo je netko u crnoj marici.

Stvari su se smirile, i zekovi su čuli kako se stražari bore, spotičući se, gurajući Rusku u boks.

"Tko te je izdao, Ruska?" povikao je Neržin.

"Siromaha!"                         

"Gad!"

"Koliko vas ima?" povikao je Ruska.

"Dvadeset."

"Koji su?"

Ali stražar ga je konačno uspio ugurati u boks i zaključati.

"Ne boj se Ruska!" vikali su mu. "Srest ćemo se u logoru."

Dok god su stražnja vrata ostajala otvorena nešto je svjetla ulazilo u kombi, ali sada su se vrata zalupila, i glave stražara zaklonile su i posljednje nesigurne zrake, koje su prolazile kroz dvostruke rešetke. Motor je zagrmio, kombi se zatresao i pokrenuo, i sada dok se ljuljao, samo bi povremeni odbljesak svjetla preletio licima zekova.

Ovo gorljivo dovikivanje iz ćelije u ćeliju, ova sjajna iskra koja je preletila kroz kamen i željezo, uvijek je znala uzbuditi zekove.

Nakon nekog vremena crna marica se zaustavila. Bilo je jasno da su stigli do logorskih vrata.

"Ruska!" povikao je jedan zek. "Tuku li te?"

Odgovor se nije smjesta čuo. Kad je stigao, zvučao je veoma udaljeno:

"Da, tuku me."

"Bog ubio Šiškina-Miškina!" povikao je Neržin. "Ne daj se. Ruska!"

Opet su mnogi glasovi povikali u isti mah i opet je zavladala zbrka.

Krenuli su opet, prošavši kroz logorska vrata, a onda se sav živi teret oštro zanio nadesno, kada je kombi skrenuo lijevo na glavnu cestu.

Taj zaokret bacio je Neržina i Gerasimoviča jednog na drugog. Obojica su buljili u tamu, pokušavajući se prepoznati. Nešto više od gužve u crnoj marici guralo ih je jednog prema drugome.

lija Horobrov, kojemu se malo povratilo raspoloženje, progovorio je:

"Ne brinite, momci, ne žalite što odlazimo. Zar se život u šaraški može zvati životom? čovjek se samo prošeta hodnikom i već se spotakne o kakvog Siromahu. Svaki peti je doušnik. Čovjek ne može ni da prdne u zahodu, a da logorske vlasti ne saznaju. Nisu nam dali slobodnu nedjelju dvije godine, kujini sinovi. Radimo dvanaest sati na dan! Daš im cijeli svoj mozak, a zauzvrat dobiješ dvadeset grama maslaca. A sad se ni kući ne smije pisati. Neka idu oni k vragu. I da čovjek radi? Kažem vam, pravi pakao!"

Horobrov je ušutio, ispunjen negodovanjem.

U tišini, koja je nastala, iznad zvuka motora koji je glatko jurio asfaltnom cestom, čuo se Neržinov odgovor:

"Ne, Uja Terentiču, nije to pakao. Nije to ni nalik paklu! Mi idemo sada u pakao. Vraćamo se u pakao, šaraška je najviši, najbolji, prvi krug pakla. Bio je to gotovo raj."

Nije rekao ništa više, osjećajući da nije potrebno. Svi su znali da je ono što ih čeka neusporedivo gore od šaraške, da će se u logoru šaraške sjetiti kao zlatnoga sna. Ali u ovom času, da bi održali svoju hrabrost i osjećaj pravednosti svoje stvari, morali su psovati šarašku ... tako da nitko ne bi za čim žalio ... tako da nitko ne bi samome sebi prigovarao zbog nekih postupaka o kojima nije dobro razmislio.

A Horobrov je uporno ponavljao:

"Ne momci! Bolje je kruh s vodom nego pita s nevoljom." Koncentrirajući se na zaokrete kombija, zekovi su ušutjeli. Da, očekivala ih je tajga i tundra, rekordna hladnoća Ojmja-kona i bakreni rudnici Džeskazgana, pijuk i tačke, gladovanje na vlažnom kruhu, bolnica, smrt. Najgore. Ali u njihovom je srcu vladao mir.

Bili su ispunjeni neustrašivošću onih, koji su izgubili sve, neustrašivošću do koje nije lako doći, ali koja je trajna.

Bacakajući u sebi teret nagomilanih tjelesa, veselo obojeni narandžasti i plavi kombi kretao se gradskim ulicama, prošao kraj željezničke postaje, zastao na jednom križanju. Neki sjajni tamno-modri automobil čekao je na križanju da se promijeni isto crveno svjetlo. U njemu se vozio dopisnik naprednih francuskih novina "Liberation", koji se upravo uputio da gleda hokejsku utakmicu na "Dinamovom" stadionu. Dopisnik je pročitao natpis na stranama kombija:

MESO VIANDE FLEISCH MEAT

Prisjetio se da je danas vidio već više takvih kombija u različitim dijelovima Moskve. I izvadio je bilježnicu i napisao crvenom

tintom:

"Na ulicama Moskve čovjek često vidi kombije pune hrane, veoma uredne i higijenski besprijekorne. Čovjeku ne preostaje drugo nego da zaključi da je opskrba prijestolnice izvrsna."

*S ruskog prevela Nada Šoljan

Oceni 5