Međunarodni Etnosusreti u Bilju
Mosse 02 S

Novi majstor sevdalinki: Milutin Sretenović Sreta

Photo: Snail Records

Mostar Sevdah Reunion: Slast sevdalinke u jazz-funk ruhu

Mostar Sevdah Reunion @ dvorac Eugena Savojskog, Bilje, 02. 06. 2018.

Međunarodni Etnosusreti u Bilju održavaju se već po 19. put, ali meni je ovo eto prvi put da sam se udostojio posjetiti tu manifestaciju. Razlog je jednostavan: to je najvećim dijelom festival KUD-ova i tamburaških sastava, uz poneki izlet u pop rock vode s izvođačima poput Mie Dimšić, Prljavog kazališta, Passage Banda i sličnih zlotvora. Dakle, ništa za mene. No, ove godine došlo je do malih pomaka: vremenski, festival je s početka rujna prebačen na početak lipnja, a što se koncerata tiče, konačno su doveli jedno kvalitetno ime – mostarski Mostar Sevdah Reunion.

Manifestacija se održala u parku ispred dvorca Eugena Savojskog što je odličan prostor u smislu da može primiti masu ljudi i da se ima dovoljno mjesta za postaviti sve džidža-midže, od velike bine, preko stolova i klupa, šatora za gastro i cugoponudu, asortimana OPG-ova, kao i prostora za klinčadiju (ringišpil, konjići za jahanje…). Kad se naša dvoglava aždaja pojavila (točno u 20 h za kad je bio zakazan početak svirkate), vidjeli smo da se po bini još razvlače kablovi i priprema tehnika, tako da smo zaključili da imamo još vremena za malo procunjati okolo.

Možda će se netko upitati koji kurac ja radim na ovakvom koncertu kad ne volim sevdalinke ni romsku glazbu? Istina, nisam fan, ali sam gledao legende žanra, od Šabana preko Ljiljane do Esme, ošacovao sam i Božu Vreču prije par godina u somborskom pozorištu, gledao sam i Amiru Medunjanin, volim izvođače koji klasičnoj sevdalinki ili romskim pjesmama pristupaju na novi, drugačiji, moderniji način, da to nije samo puka jadikovka o teškom životu već da je to dignuto na jednu višu razinu. Za sevdah kažu da je balkanska verzija bluesa i to je dobrim dijelom točno, ali kako se i blues razvijao posljednjih desetljeća, tako se i sevdah morao odmaknuti od kafanskih pjesama Himze Polovine i približiti se novim, mlađim generacijama.

Oko 20:45 bend se popeo na binu i krenuo je program. Nastupili su u postavi od šest glazbenika i dva vokala: Antonija Batinić i Milutin Sretenović Sreta (vokali), Mišo Petrović i Sandi Duraković (akustične gitare), Marko Jakovljević (bas), Senad Trnovac (bubnjevi), Vanja Radoja (violina) i Gabrijel Prusina (piano). Vokali su se izmjenjivali i svaki je dobio po pola sata svog repertoara pa bi se onda zamijenili, dok su ih članovi benda, većina njih u godinama kada bi mogli biti djedovi, pratili bez trenutka stanke. Dobro, tu je iskustvo, utakmice u nogama, bend postoji od 1998. i bar polovica ekipe tu je od samog početka, otkako ih je u Mostaru okupio menadžer Dragi Šestić.

Početak koncerta pripao je mladoj Antoniji koja je prva ženska pjevačica u bendu, ako ne računamo albume snimljene s Ljiljanom Butler i suradnje s Esmom Redžepovom i Amirom Medunjanin. Cura ima i staščinu i glaščinu, a njezine energične i svježe interpretacije klasika poput „Lijepi li su mostarski dućani“, „Snijeg pade na behar, na voće“, „Srdo moja“ ili „Mito bekrijo“ postavljaju nove standarde u izvedbi jer se čuje da cura izvlači vokal „iz pete“. Antonija je možda mlada i ima još puno špinata za pojesti prije nego bude u prilici usporediti se s Esmom ili Ljiljanom, ali na najboljem je putu. Inače, cura se bendu pridružila krajem prošle godine i s njom su održali tek nekoliko koncerata, pa su lagana trema i nedostatak iskustva na bini primjetni, ali znate kako ja kažem: prvih sto godina je najteže, poslije se čovjek navikne…

Ali šou je ipak odnio Sreta, pjevač sevdalinki iz Srbije, relativno nepoznat široj publici izvan Timočke krajine, ali to će se sigurno promijeniti ovim angažmanom. Naime, MSR je sa Sretom kao vokalom snimio cijeli album pod imenom „The Balkan Autumn“ koji će se pojaviti kroz dva tjedna i ovo je bila prilika da publika iz Bilja, ali i iz Osijeka i drugih mjesta u okolici, ekskluzivno čuje neke od pjesama koje će se naći na njemu. Sreta je jak, nabildan, ošišan na nulu i odaje dojam zločestog dečka koji radi kao izbacivač u nekom sumnjivom noćnom klubu, a takav mu je i vokal: grub, poderan, izbičevan alkoholom, cigaretama i tko zna čime, i naizgled potpuno drugačiji od vokala kakav se očekuje od pjevača ovakve vrste glazbe, ali to mu je i najveća prednost: iza te vanjske gruboće krije se snažan i upečatljiv vokal koji je u stanju svaku pjesmu učiniti svojom i nezaboravnom, bez obzira bili to klasici poput „Gjelem gjelem“ (na čijoj bi mu izvedbi i veliki Šaban aplaudirao s one strane života), „Lijepa hanuma“ ili „Čudna jada od Mostara grada“ koju su svi okupljeni zborno pjevali. On je najveći dio svojeg nastupa proveo sjedeći na visokoj barskoj stolici, možda zbog godina, vrag će ga znati, ali čak i tako je komandirao pozornicom i okupljenima ispred sebe.

Ali, čak i najbolji pjevači moraju imati iza sebe dobar bend, a MSR su sjajni. Ako očekujete sevdah ili romsku glazbu odsviranu na tradicionalan način, došli ste u pogrešnu crkvu: njihove verzije su osuvremenjene i više u nekom jazz i latin music fazonu: Gabrijelov piano je svakoj pjesmi dao manje ili više izraženu jazzy notu, a sjajna ritam sekcija Marka i Senada neke je skladbe poput „Srdo moja“ ili „Razbole se lijepa Hajrija“ pretvorila u prave ritmične bombe uz koje je nemoguće ostati stajati mirno na mjestu, čak i matorom mrgudu poput mene. U nekim pjesamama čuje se i ritmika Carlosa Santane, a u jednoj su pjesmi čak spojili sevdah i stari dobri funk, ubacivši poznatu bas liniju i refren iz Bowiejevog hita „Fame“ i to je zvučalo prejebeno. A tu su i Mišo i Sandi na akustarama, oba majstori svoga instrumenta, kod kojih se osjeti strast i tehnička potkovanost jednog Vlatka Stefanovskog.

A najviše mi se dopalo kad krenu u jammiranje: vokal odradi svoje, a onda ekipa krene slagati harmonije, baš kao pravi jazzeri. (To sam davnih dana doživio na Šabanovom koncertu u Tvornici: prvi dio koncerta bio je čisti jazz i publika se dosađivala, a onda kada je krenuo „sitni vez“ svi su podivljali…) Dodajte tome sjajnog Vanju na violini i kad to sve stavite na jedno mjesto, dobijete odličan ansambl i nezaboravno koncertno iskustvo, čak i ako, poput mene, niste fanovi ovakvog zvuka.

Mostar Sevdah Reunion opravdali su svoj status balkanskog Buena Vista Social Cluba i to iz više razloga: prvo, sjajan su bend, izvrsnih pjevača i glazbenika; drugo, svojim inovativnim stilom i interpretacijom tradicionalne glazbe uspjeli su sevdalinku učiniti atraktivnom i za mlađe generacije i za ne-ljubitelje poput mene i treće, što je također važno, bend nastavlja sa svojom misijom otkrivanja novih i „iskapanja“ zaboravljenih asova. Antonija i Sreta samo su nastavak dugog niza pjevača koji su upravo kroz MSR stekli ime ili koji su, poput Šabana i Ljiljane, bili gotovo zaboravljeni i upravo ih je suradnja s Mostarcima vratila u žižu javnosti.

Zovite to neosevdahom, jazz sevdahom, latino sevdahom, world musicom ili kako god hoćete, ali ovo je bio odličan nastup, mnogo bolji od onog zagrebačkog od prije 15-ak godina kada je bend više brijao na tradicionalne izvedbe, bliže originalima. Više od dva sata svirke (mi smo čak i zbrisali malo prije fajronta jer je drug Š. imao neke druge obaveze) koja me je oduvala, pa vam mogu samo preporučiti da ovoj ekipi pružite šansu ako se ukažu u vašem sokaku, nećete se razočarati.

A pri povratku u Osijek prošli smo pored Tvrđe odakle su dolazili zvukovi Brkova i baš smo komentirali kako je ove subotnje večeri Osijek bio sjedište čobanluka i seljakluka u regiji, dok je Bilje bilo centar kulture. Ali zašto to uopće pišem: staviti smeće poput Brkova i njihove publike u istu recenziju pravo je svetogrđe… Agape Satanas!

* Sa dozvolom autora tekst prenosimo s njegovog bloga

Oceni 5