Motivacija ništavilom

Stanko Andrić u Enciklopediji ništavila, pod natuknicom 'Aporija', navodi čuvenu aporiju o Krećaninu: ''jedan Krećanin kaže da svi Krećani lažu''. Svedeno na suštinu i minimum forme: "ja lažem". Dvije riječi – a ponor bez dna. (Iako treba reći da može to i dalje i dublje: dok je jednom drugu u razgovoru povjeravao kako anegdota o Krećaninu sadrži visoku koncentraciju esencije umjetnosti, odnosno provjeravao ne drži li i on da je "ja lažem" vrlo dobra poezija, ovaj mu je odvratio da za poeziju ne treba niti toliko, jer dostaje reći: "ja".)

Mogao sam ja i bez Stanka navesti općepoznatog "Krećanina" – a nisam zato što mi nije tek do ilustriranja pojma aporije, nego mi nešto došlo baš do fenomenologije ništavila s tim u vezi.

Temeljni skandal naše episteme sastoji se u najzaobilaženijem svojstvu matematike: da je ona znanost bez supstance. Kad izračunamo, da krenemo od samih osnova, kako je dva plus dva jednako četiri, jesmo li tim točnim postupkom došli do nekog saznanja? Kakvog saznanja? U pitanju je stanovita tvrdnja: da je nešto jednako nečemu. S lijeve strane jednadžbe stoji dva. A što je to "dva"? Dva je, dakako, jedan plus jedan. A što je onda dva plus dva? Dva plus dva je onda jedan plus jedan plus jedan plus jedan. S desne strane jednadžbe stoji, pak, četiri. A što je "četiri"? Četiri je, i to svak zna tko je išao barem u prvi razred osnovne, jedan plus jedan plus jedan plus jedan.

2 ili 1+1
2+2 ili (1+1)+(1+1) 
4 ili 1+1+1+1

S obzirom da pri zbrajanju zagrade ništa ne znače, (1+1)+(1+1) je potpuno isto što i 1+1+1+1. Naša jednadžba 2+2=4 kaže nam, znači, sljedeću istinu: da je 1+1+1+1 = 1+1+1+1. Zato je matematika tako sjajna: nema šanse da u njoj naletimo na išta drugo osim istine, istine, čiste istine i jedino istine. Ta se vrsta istine zove tautologija: A=A=A=A; X=X=X; Y=Y; zapravo maloumni truizam da je nešto jednako samome sebi. Što bismo mislili o čovjeku koji ide ulicom mrmljajući "trava je trava", "kamen je kamen", "cesta je cesta"? Je li to pametno ili glupo, genijalno ili retardirano? Tvrdnja 2+2=4 (na kojoj počiva čitava naša znanstveno-tehnička civilizacija) u svojoj se suštini ne razlikuje od tvrdnje da je trava jednako trava, a kamen jednako kamen. U pitanju je samo način zapisivanja. Ili ovakva definicija: matematika je disciplina lišena supstance koja nas uči pravilnom načinu zapisivanja. Na početku i na kraju stoji joj jedno te isto: da je 1=1. Ali matematičare i njihovu inteligenciju ipak iznimno cijenimo. Neobjašnjivo i senzacionalno u cijeloj stvari je što taj šuplji tautološki idiotizam ipak funkcionira u empiriji: on gradi nebodere i šalje rakete na mjesec. Ništavilo stvara stvarnost.  

Aporija pak izmiče razumu zato što je to tautologija otišla na kvasinu, propozicija o tome da je nešto isto što i nešto što, međutim, nije isto: (sud) A = (sud) A je lažan. Umjesto X=X imamo nešto tipa X=X+1 ili X=ne-X.

Does not compute.

Uostalom, što ćemo s rečenicom: "Ja sam lijepa rečenica, zar ne?"?

To je već autologija, dakle narcisoidna, filautijska tautologija, koja u svom sadržaju uopće i postoji samo u činu reflektiranja o sebi, odnosno svom postojanju. Sva egzistencija joj je u atribuiranju toga što atribuira.

A u igri je i barun Münchausen koji sam sebe potežući za čuperak izvlači nazad u egzistenciju, kao i fenomenološka definicija (ništavila) tautologije, dana – pa i dosta autološki – od strane Czesława Miłosza, kad govori o "govoru što se plete oko sebe sama, poput bršljana koji ne podupire ni stablo ni zid."

Smiljan Mori laka je meta za sprdati se, no svojim potenciranim treš karakterom – koji malo što uspijeva ili uopće i pokušava prikriti – njegov slučaj pojačano rasvjetljava opću fenomenologiju motivacijskog govorništva kao zapravo fenomenologiju ništavila tautologije koja je autologija. Zar mu nije sav slučaj u tome što atribuira o sebi nešto što postoji samo kroz to atribuiranje: "Ja sam milijunaš, zar ne?"

Motivacijsko govorništvo legitimira se na vlastitom primjeru uspjeha i postignuća: ako sam mogao ja, možete i vi! Stvar je u stanju duha: ako otkočite ono što sam otkočio ja u sebi – i vi ćete tako kao ja! Što, svi ćemo ti biti kolege motivacijski govornici? Hoće li uopće ostati, ako seminar uspije, itko sa strane onih koji vape biti motivirani (do zadnjeg novčića) – i što ćemo onda svi skupa i neće li baš uspjeh stvari poništiti uspjeh stvari?

Ništavilo nad kojim ta (t)autologija visi u praznom u fazonu je po kojem ti moraš platiti (i to lijepu paru) motivacijskog govornika da bi ti on, zarađujući od tebe, objašnjavao kako i ti možeš zaraditi ako je on mogao, koristeći tu činjenicu zarade na tebi kao jamstvo i ovjeru da je kvalificiran podučavati te o tome kako zaraditi (na tebi).

Tautologija koja je circulus vitiosus: inspirira te na vlastitom primjeru inspirativne priče – koja se sastoji od toga što ide okolo po gradovima i inspirira.

Motivacijski govornik, kao putujući propovjednik samoga sebe, drži govore o nadahnjujućem karakteru vlastitog uspjeha – koji je došao tek po činu držanja govora o tome, izvlačeći sam sebe za čuperak u egzistenciju, ostvarujući se ne nečime drugim i nevezanim nego baš naplatom prodane priče o putujućem propovjedniku priče o prodaji priče o putujućem propovjedniku priče o pppp i tako dalje u ponor bez dna.