Bujnu prošlost ima čak i neuhvatljiv tren
Drvas1

Photo: Brad Moore

Može biti bez naslova

Došlo je do toga da sjedim pod drvetom,
na obali rijeke,
u sunčano jutro.
Taj je događaj beznačajan
i neće ući u povijest.
Nisu to bitke i paktovi,
čiji se motivi istražuju,
niti dostojna pamćenja ubojstva tirana.

Pa ipak sjedim kraj rijeke, to je činjenica.
I kad već tu jesam,
morala sam odnekud doći,
a prije toga
na mnogim se još mjestima nalaziti,
sasvim onako kao osvajači zemalja
prije nego što su stupili na palubu.

Bujnu prošlost ima čak i neuhvatljiv tren
svoj petak ispred subote
svoj ispred lipnja svibanj.
Ima svoje jednako stvarne obzore
kao u dogledu zapovjednika.

Ovo drvo to je odavno zakorijenjena topola.
Rijeka je Raba što ne teče od danas.
Staza nije od prekjučer
ugažena kroz grmlje.
Vjetar, da bi rastjerao oblake,
morao ih je prije tu dognati.

I premda se tu uokolo ništa veliko ne događa,
svijet nije time siromašniji pojedinostima,
lošije utemeljen, slabije određen
nego kada su ga osvajale seobe naroda.

Ne prati samo tajne urote tišina.
Ne prati samo krunidbe povorka uzroka.
Znadu biti okrugle ne samo obljetnice ustanaka,
nego i usputni kamičci na obali.

Zamršen je i gust vez okolnosti.
Bod mrava u travi.
Trava ušivena u zemlju.
Uzorak valovlja kojim se provlači prut.

Tako se dogodilo da jesam i gledam.
Nada mnom bijel leptir trepti u zraku
krilcima koja samo njemu pripadaju
i prelijeće mi preko ruku sjenka,
ne druga, ne čija god, nego njegova vlastita.

Takav prizor uvijek čini da me napušta sigurnost
kako je ono što je važno
važnije od nevažnoga.

Oceni 5