Iz knjige „Život na drugom jeziku“
Saraj 01 S

Photo: Wikipedia

Možeš izbaciti djevojku iz Sarajeva, ali nikad Sarajevo iz djevojke

Sporazum nije do jezika nego do volje

Mascha DabićMoj mobilni telefon, tačnije, moj I-phone ima u sebi nekoliko jezika: Deutsch, Русская, Türkçe, Srpski, Emoji, Српски.

Deutsch, mada ne živim u Deutschland, nego u Austriji.

Русская je zapravo pogrešno, jer na ruskom je riječ „jezik“ takođe muškog roda, dakle trebalo bi biti Русский (язык). Mada, slučajno znam nešto što se stvarno zove baš „Русская“, dakle, „Russkaja“, a to je muzički punk-rock bend u Beču koji svira u televizijskom kabareu „Willkommen Österreich“. Mada, možda se „Русская“ odnosi na tastaturu ili, kako Rusi kažu, клавиатуру.

Türkçe, turski je jezik sa puno meni poznatih riječi, kao što je Istanbul, grad sa meni puno poznatih detalja koji mi je odmah na prvi pogled objasnio zašto moj rodni grad Sarajevo izgleda baš onako kako izgleda, naime mjestimično kao minijaturna verzija velegrada na Bosforu. Fildžan, džezva, merdevine, čelik, merhaba – mnoge riječi koje čujem na ulicama Istanbula podsjećaju me na Sarajevo, i svaki put se ipak i obradujem i iznenadim kad ih čujem u tom velikom gradu.

Emoji su ponekad all you need da bi izrazio radost, tugu, iznenađenje ili da ti nešto do te mjere ide na živce da ti dođe da povratiš. Prije sam se trudila da ih ne koristim, kao, to je djetinjasto i nepotrebno; ali prešarmantni su…

Srpski i српски su mi potrebni jer se dopisujem sa puno „naših“ ljudi, ali ja i dalje ne znam kako da nazovem taj naš jezik. Dok sam bila đak i pionir u Sarajevu, školski predmet se zvao ES-HA, i ja ga često još uvijek tako zovem. Zapravo zavisi od konteksta, nekad kažem i „bosanski“, ali nema tu nekih pravila. Čak ne mogu ni da kažem da mi je taj „naš“ maternji jezik, jer ako ćemo bukvalno uzeti adjektiv „maternji“, onda je to u mom slučaju ruski – moja mama je Ruskinja. Dakle, za mene bi to bio „očev“ jezik, ali to zvuči čudno, dok bi njemački ponudio precizan izraz „Vatersprache“ umjesto „Muttersprache“.

Kako god. Radi se o tom našem jeziku, na kojem se ipak kolko-tolko uvijek svi mi možemo sporazumjeti, ako nam je stalo do sporazuma, bez obzira na to kako ga zovemo; a isto tako možemo se i ne sporazumjeti, kao i na bilo kojem drugom jeziku. Jer sporazum nije do jezika nego do volje.

Jezik klavira je stanovao u mojim prstima

Moj telefon ne brine o jezicima na isti način kao što to radi moj mozak. Telefon se jednostavno preključi, to jest, ja preključim tastaturu, i to je to. Dok kod mog mozga sve zavisi od situacije. U mojoj glavi jezici se vrte na neki svoj način, možda kao odjeća u veš-mašini – poneka čarapa ili potkošuljica uvijek može negdje da zapne pa da se izgubi u bubnju, baš kao što riječi i izrazi mogu nestati u nekim ćoškovima ili vijugama mozga da bi nekad kasnije, kad više nisu potrebni za konkretnu situaciju, opet isplivali – eureka!

Ali ne samo da riječi i izrazi nestaju, nego ponekad i feeling za jedan čitav jezik, na primjer španski koji sam godinama učila u školi, ali pošto ga nikad nisam koristila imam osjećaj kao da nikad i nije bio tu; ili latinski, koji sam u školi obožavala i zahvaljujući kojem sam vjerovatno i postala prevodilac, a obožavala sam ga baš zato što nije živ jezik, tako da se, dok ga učiš, ne moraš blamirati u smalltalku u razredu, nego se na miru baviš svojim tekstom, a poslje puno godina makar ti ostane u glavi neka osnovna struktura evropskih jezika kao i par nekih timeless mudrosti poput per aspera ad astra, sic transit gloria mundi, quod licet Iovi non licet bovi, quod erat demonstrandum.

Zaboravila sam takođe i jedan drugi jezik, jezik klavira. Svirala sam klavir u muzičkoj školi 29. novembar na Grbavici, u Sarajevu, oko pet godina. Prvih nekoliko godina sam vježbala u staroj muzičkoj školi kod katedrale. Kad se prolazilo pored te stare muzičke škole, uvijek se moglo čuti kako neko vježba klavir ili violinu, ili pjeva, a to je do dan-danas tako, kao da se u tom gradu ama baš ništa nije promijenilo.

Ali jezik klavira koji je stanovao u mojim prstima i za koji sam bila ubijeđena da će zauvijek ostati u meni, ipak je nestao, ishlapio, ili se možda samo transformirao i pretvorio u energiju kojom danas tipkam po tastaturi kompjutera kad pišem ili kad prevodim. Od jezika klavira u meni je ostala samo uspomena o nekim laganijim komadima Mozarta i Beethovena, kao i fantomska bol – kao da mi je neko amputirao bezbrojne melodije iz ruku koje su obećavale.

Snađi se u razredu, snađi se u Austriji, snađi se u njemačkom

Kako uvesti red u sopstveni jezički haos? Bečka profesorica lingvistike Brigitta Busch smislila je sjajan način za vizualizaciju jezičkog stanja svake osobe: Nacrta se šema ljudske figure – glava, ruke, noge, stomak – nije bitno kako. Onda se različitim bojama unose jezici u razne dijelove tijela, sasvim spontano, uz slobodnu asocijaciju. Na takav način piše se jezička biografija ili jezički repertoar. Kako to izgleda kod mene? – evo otprilike ovako:

Latinski jezik je tlo, to je osnova na kojoj stoji moja silueta, kao simbol mog jezičkog repertoara. Pored desnog uha je španski, jezik koji je nekad bio tu, ali koji sam očigledno ostavila iza sebe. Pored njega mali klavir – jer i muzika nije ništa drugo nego jezik, sredstvo komunikacije. U stomaku su mi turski i italijanski – volim tursku i italijansku kuhinju, ti jezici bukvalno mi bude apetit. Naš jezik je takođe u stomaku, ali širi se dalje, prelazi i u srce i u pluća.

Stomak, srce, pluća – to su ipak osnovni organi, bez njih nema života, kao što i ja nikako ne mogu da zamislim dječije upoznavanje ovog svijeta na nekom drugačijem jeziku, osim doduše na ruskom, ali to je u mom srcu donekle jedan te isti jezik. Ipak, ruski mi je ne samo u srcu nego i na ustima i na ušima, jer naprosto obožavam melodiju ruskog jezika, volim da ga slušam i volim da ga izgovaram, ljepota tog jezika mi je breathtaking, i ne čudi me da su Rusi toliko zaljubljeni u svoj jezik, mada me ta ruska jezička autoerotičnost istovremeno i nervira, jer se ponekad graniči sa šovinizmom (ali ne crtam ruski jezik u stomaku, jer ruska kuhinja me ne oduševljava baš nešto, osim možda kavijar, votka i ruske palačinke koje se zovu блинчики, bljinćiki).

U mojoj glavi, tačnije iza čela, jeste njemački, what else? Deutsch – to je analitično, intelektualno razmišljanje, to je filozofija. Deutsche Sprache – schwere Sprache, kaže se, i tako i jeste: njemački jezik je težak jezik. Ali o tom potom. Da bih nacrtala engleski, dodajem krila – jer engleski je jezik koji daje krila; otvara vrata po cijelom svijetu, engleski je nekako neobavezan, easy-going, sve se može reći na engleskom bez neke težine značaja: Anything goes.

Dakle, rođena u Sarajevu 1981, progovorila ili na ruskom ili na srpsko-hrvatskom, ko to već može tačno da ocijeni, a u septembru 1992. onda naglo suočavanje sa njemačkim jezikom u ženskoj manastirskoj gimnaziji u Inzbruku. Mali žuti Langenscheidt – rječnik u ruke, srpsko-hrvatsko-njemački i parola snađi se.

Snađi se u razredu, snađi se u Austriji, snađi se u njemačkom. Nevjerovatno kolikom brzinom je dječji mozak u stanju da savlada novi jezik ili je pak njemački jezik savladao nervoznu izbjegličku glavu? Ne znam koliko sedmica tačno mi je trebalo da naučim njemački; ionako je nemoguće naučiti bilo koji jezik, jer jezik se uči i zaboravlja dok si živ. Ali ajde da kažemo, pod pritiskom se uči izvanredno brzo; ili se uopšte ništa ne uči, kako kad, kako ko. Kod mene je 1992. proradila ova prva varijanta.

Na kojem jeziku sanjam

Kad ljudi čuju da sam po zanimanju simultani prevodilac, dakle da prevodim u kabini na konferencijama, vole da me pitaju da li sve što čujem u toku dana automatski prevodim na druge jezike poput glavnog junaka romana španskog pisca Javiera Maríasa Srce tako bijelo, koji radi kao simultani prevodilac u Ujedinjenim nacijama. Ja to naravno ne radim, osim ako se negdje baš dosađujem, recimo na nekom predavanju ili manifestaciji, pa onda automatski krenem da prevodim u glavi na neki od mojih takozvanih radnih jezika, da mi brže prođe vrijeme. Ali i to brzo dosadi.

Osim toga, ljudi vole da me pitaju na kojem jeziku sanjam. To je već teže pitanje. Vrlo dobro pamtim jedan san u kojem mi neki ljudi nešto pričaju, a dok oni pričaju, istovremeno se pojavljuju titlovi ispod njihovih glava, dakle prevod onoga što oni govore, i to na nekoliko jezika, a što je najgore, dok sam u snu osjećam da sam ja ta koja treba da na neki čudni način proizvodi te titlove.

Ne treba mi Frojd da bih shvatila koliko je ovaj san, da ne kažem košmar, klasičan i tipičan za simultane prevodioce čiji posao se svodi na to da uz maksimalnu koncentraciju maksimalnom brzinom sve što čuju i razumiju prenesu u neki drugi jezik. Poslje nekoliko dana u simultanoj kabini, kad satima prevodiš „iz šupljeg u prazno“ (by the way, to je genijalan izraz koji ne znam kako prevesti na bilo koji drugi jezik), ponekad sam imala osjećaj da bih najradije ustala, izašla iz kabine i jednostavno svima oko sebe rekla: A sad dosta. Jezik za zube. Tišina. Ali naravno da nikad tako nešto nisam uradila, čak ni u snu.

Ima još nešto što ljudi vole da me pitaju: - Pa koji je tvoj glavni jezik? Dugo sam pokušavala da sastavim neku hijerarhiju jezika, neke kategorije poput: jezik broj jedan, aktivni jezik, radni jezik, A/B/C-jezik, pasivni jezik itd. itd. Danas mogu da kažem moj glavni jezik je prevod – konstanto kretanje između jezika, pokušaj da pronađem precizan izraz za ono što vidim, čujem, mislim i osjećam. To nikad ne ispadne perfektno, uvijek nešto fali, uvijek se nešto, kako se to kaže, izgubi u prevodu.

Ali čovjek i kad govori, dakle kad tobož slobodno bira svoje riječi, samo se približava smislu, a nikad ga ne može uloviti u potpunosti. I valjda i ne treba da ga ulovi, jer ulovljeni leptir je istovremeno mrtvi leptir.

Gubici pri trenju

Svoj prvi, a možda i posljednji roman napisala sam baš o prevođenju, i to o prevođenju u psihoterapiji za izbjeglice. Napisala sam ga na njemačkom jeziku, s naslovom koji sama ne bih znala prevesti ni na naš, niti na ruski, eventualno naslov ne bi zvučao loše na engleskom; naime, roman se zove Reibungsverluste, a to bukvalno znači „gubici pri trenju“, što bi na engleskom zvučalo „losses in friction“. Možda bih i mogla sama prevesti roman na naš jezik, ali mislim da bi mi nedostajalo discipline i sile volje – napisala bih neki drugi roman dok prevodim. Ne bih mogla ostati vjerna originalu kao što to inače mogu kad prevodim književnost.

Inače, kao autor sve svoje publikacije i prevode potpisujem imenom Mascha Dabić – dakle moj ruski nadimak od pravog imena koje mi stoji u pasošu – Marija – pišem u njemačkoj transkripciji. Tako sam spontano počela kad sam pisala prve članke u studentskim novinama u Inzbruku, i tako je ostalo. Migracija i život u nekoliko jezika na taj način manifestuju se u imenu, ali već davno sam prestala da sebi prebacujem taj nekoherentni i nelogični način pisanja sopstvenog imena (jer trebalo bi ili Mascha Dabitsch ili Maša Dabić) – nema tu logike, ali gdje na svijetu i gdje u životu ima te čuvene logike? Da li je rat logičan? Da li je logično postati izbjeglica? Da li je logično migrirati u drugu zemlju, u drugi jezik? A da li je logično sve to ne uraditi, ne biti izbjeglica, ne naučiti nijedan drugi jezik? – ko to može da zna?

Naš jezik je za mene jezik privatnih razgovora i smijeha

Moram da priznam da sam se jedva nakanila da napišem ovaj tekst. U pitanju su godine. I kad kažem godine, to nije metafora, nego realne, astronomske godine. To je zato što obično ne pišem ništa na našem jeziku osim SMS-ova i eventualno tu i tamo neki e-mail. Naš jezik je za mene jezik usmene, kuhinjske kategorije. Jezik privatnih razgovora i smijeha, jezik zajebancije. Nisam ga studirala i uvijek mi se čini da ga govorim onako osrednje, ne baš dobro, na nekom srednjem nivou. Ne može da se poredi sa nivoom mog njemačkog.

Meni lično to u svakodnevnom životu ne smeta, ali pisanje je druga stvar. Teško je nagovoriti me da išta prevedem sa njemačkog na naš jezik, a kamoli nešto da napišem. Ali evo, Vesna je uspjela da me nagovori na ovaj tekst, i za to joj veliko hvala. Nevjerovatno je da se prva verzija ovog teksta izgubila u mom kompjuteru – jednostavno je nestala. Tražila sam je po svim fajlovima, ali tekst, koji je bio skoro gotov, bio je izgubljen.

Bila sam očajna i ljuta na sebe i na svoj laptop i na prokleti Word koji se uvijek onda pokvari („objesi se“, kaže se to na njemačkom, a možda i na našem?) kad ne treba, ali sam onda shvatila da to nije slučajno: sudbina ili šta već htjela je da još jedanput dobro razmislim o jezičkom stanju u svojoj glavi i da se potrudim još jednom da prevedem taj jezički haos u neki tekst. Svaki prevod je samo pokušaj, možda čak i neuspjeli, pa tako i ovaj. Ali ipak jedan pokušaj. Rusi kažu, Попытка – не пытка, to znači „pokušaj nije tortura“, a na njemačkom bi se reklo Versuchen kostet nichts: „Ništa te ne košta da probaš“.

Gutljaj vode sa česme kod Begove džamije

Možeš izbaciti djevojku iz Sarajeva, ali nikad Sarajevo iz djevojke. Tako ili slično se kaže u Sarajevu. Postoji česma u Sarajevu, kod Begove džamije, na kojoj piše da ako popiješ vode na toj česmi, sigurno ćeš se opet vratiti u Sarajevo. Ja naravno svaki put kad odem u Sarajevo ne zaboravim popiti nekoliko gutljaja te bistre, ledene vode, jer mi je stalo do ponovnog povratka, ma koliko god mi bilo jasno da povratka nema. Panta rhei.

*MASCHA DABIĆ rođena je u Sarajevu 1981. godine. Od 1992. živi u Austriji. Studirala je nauku o prevođenju (engleski i ruski) u Inzbruku, Beču, Edinburgu i Sankt Peterburgu. Disertacija s temom prevođenje u psihoterapiji odbranjena je na fakultetu u Beču. Prevodi literaturu iz Bosne, Hrvatske, Srbije i Crne Gore na njemački. Predaje usmeno i pismeno prevođenje s ruskog na njemački na fakultetu u Beču. Njen prvi roman (Reibungsverluste) izašao je 2017. u Beču u izdavačkoj kući Edition Atelier, a uskoro se očekuje i u prevodu na naš jezik u izdanju izdavačke kuće Treći trg.

*Esej Masche Dabić „Jezik za zube“ preuzet je iz knjige “Život na drugom jeziku“ (zbirka tekstova 19 autora o iskustvu susreta sa drugim jezikom, životu u stranom jezičkom okruženju i izazovu stvaranja izvan matice; priredila Vesna  Vircburger); Službeni glasnik, 10/2019)

*Sa dozvolom Željka Belinića priču „Jezik za zube“ prenosimo sa njegovog sajta „čovjek-časopis“

Oceni 5