Mračno lice demokratije

Roman “Ukazanje” Ivice Đikića još jednom nam povodom ovog pisca pokazuje da je posrijedi autor koji neumorno radi na svom književnom opusu. Kada to kažem, mislim prije svega da Đikić iz knjige u knjigu traga za drugačijim prosedeom i formom građenja svojih narativa. Time je jedan od rijetkih pisaca sa južnoslovenskog prostora koji ne ide iz knjige u knjigu ziceraški oprobanim stilskim postupkom, već neprestano i iznova traži drugačiji izraz kojim će ispričati svoju priču. Stoga svaka Đikićeva knjiga jeste novi početak, horizont očekivanja čitaoca ne može biti unaprijed zadovoljen, niti se u književnost ovog autora može svesti na onu poznatu da svaki pisac cijelog života piše istu knjigu. To, dakako, ne znači da ovaj autor nema svoje prepoznatljive stilske osobenosti, ali raspon postupaka koje koristi u oblikovanju svojih knjiga svjedoči nam da je za Đikića imperativno istraživati oblikovne mogućnosti iskaza. Što, priznaćete, nije čest slučaj sa piscima četveroimenog štokavskog jezika. Od romana “Cirkus Columbia” do dokumentarnog romana o srebreničkom genocidu “Beara” veliki je pređeni put.

Laž i obmana

Novi Đikićev roman “Ukazanje” donosi priču koja iznova pomjera pripovjedački fokus ovog autora. Nakon što je u “Beari” kroz priču Ljubiše Beare, čovjeka koji je hladno vojnički organizovao genocid u Srebrenici, nastojao dokučiti razmjere zla i pomućenja koje se desilo u umu ovog nekadašnjeg čuvara bratstva i jedinstva, u “Ukazanju” Đikić ide tragom jednog montiranog političkog procesa, kojim nam se prikazuje sav užas države i demokratije kroz sudbinu junaka Alberta Koca. Dok se, dakle, u “Beari” temeljito ulazi u razobličavanje mehanizma zla koji je zločin sproveo, čime se i razmjere samog zločina deautomatiziraju i pred čitaoca izručuju u svoj njihovoj hladnokrvnoj brutalnosti, u “Ukazanju” autor dubinski ulazi u ispitivanje sprege države i crkve, tajnih interesa i spletki pod čijim se pritiskom raspada jedna porodica.

Naime, Đikićev junak jedan je od najboljih pisaca predsjedničkih govora u neimenovanoj fiktivnoj državi na čijem je čelu predsjednik Oktavio Naht. Koc nakon dolaska novog predsjednika na vlast dobija poziv iz njegovog kabineta, koji iako nezainteresovan pretjerano za karijerni napredak prihvata. Da bi, nakon što je predsjednikov rejting počeo naglo padati, postao glavni inicijator osnivanja tajnog odjela unutar predsjedničkog kabineta nazvanog “Posebni ured za društvenu samokritiku”. O čemu se, zapravo, radi? Ovaj odjel piše govore za predsjednika Nahta kojim se on u lomnim društvenim momentima samokritikuje pred građanima. Uspostavljajući tako jednu na izvjestan način totalitarno-demokratsku praksu u kojoj nema potrebe da javnost kritikuje predsjednika, jer on će putem svojih proglasa, koje mu Koc i drugovi pišu u tajnosti, sve sam obaviti. Iako je “Ukazanje” postavljeno kao alegorijska priča, bez jasnog stvarnosnog hronotopa, njegove osnovne premise jasno nas upućuju na balkanske demokratije i njihove mutne političke i sudske procese. Đikić u svojoj alegoriji nastoji razviti uvjerljivu priču kojom će se razobličiti jedan sistem utemeljen na laži i obmani, na sprezi zločina i vjere, mračnih tajni crkvenih otaca, političkih igrarija i licemjerja.

Sve krene po zlu onog trenutka kada predsjednik uputi dva proglasa o stradanju životinja iz cirkusa Glorija na putu ka brdu G. u Albertovom rodnom gradu Pomu. To, navodno, uzrokuje samoubistvo velečasnog Leopolda Horta. Što protivnike predsjednika Nahta i njegovog ureda za društvenu samokritiku navodi da sruše vlast. Konačno, predsjednik i njegova svita su uspjeli izbjeći sudski progon, a kao jedini krivac sada pred sudom stoji Albert Koc. On nam dakle, kao svoju završnu riječ, u grčevitoj borbi da sačuva vlastitu biografiju i čast pripovijeda o čudesnom događaju u Pomu i lažnoj optužnici kojom ga se tereti. Optužen je da je napisao proglas protiv velečasnog Horta kao osvetu za smrt njegovog brata Joakima, koji je prije dvadeset i pet godina služio u samostanu u Pomu sa velečasnim Hortom. Saznajemo da je Joakim jednog dana na brdu G. prisustvovao neobičnom iskustvu. Naime, na brdo su se iznenada i neobjašnjivo počele penjati brojne domaće i divlje životinje te satima u miru gledati u nebo. Kada je Joakim to saopštio Hortu, ovaj poduzima krajnje mjere, otpravlja ga u samostanski sanatorijum, gdje ovaj nedugo zatim, kako je saopšteno porodici, umire (zapravo, saznaćemo kasnije, izvršava samoubistvo), a prilaz brdu ograđuje električnom ogradom kako bi spriječio dolazak životinja. Životinje isprva pokušavaju i dalje stupiti na brdo, ali nakon nekog vremena odustaju.

Državni teror

Stvar ostaje zaboravljena sve do ponovnog pojavljivanja životinja podno brda G. dvadeset i pet godina poslije. Strujna ograda usmrćuje životinje iz cirkusa Glorija, a ured predsjednika Nahta koristi taj slučaj kako bi se u svom samokritičkom manevru obračunao sa crkvenom vlašću. Velečasni Leopold Hort usljed toga izvršava samoubistvo, koje potom inicira lančani niz reakcija, da bi se zatim u Albertovoj završnoj riječi krenulo otpetljavati veliko klupko događaja koji u širokom rasponu prikazuju podzemnu mrežu spletki, ubistava, lažnih čuda, crkvenog mračnjaštva i državnog terora.

Đikić u “Ukazanju” pred čitaoca donosi niz ozbiljnih pitanja o karakteru naših demokratskih sistema. Krećući se Albertovom sudskom odbranom, čitalac je uvučen u zmijsko gnijezdo, otvara se pred njim cijela šema mračnih podzemnih društveno-političkih odaja. Albert grčevito pokušava da se odbrani, on zna da su se kola jednog velikog sistema slomila na njemu. Pitanje njegove krivice je pitanje uloge jednog kotača u sistemu. Đikić nas, dakle, u ovoj svojoj precizno i uvjerljivo artikulisanoj alegoriji ponovo suočava sa onim pitanjem o ulozi pojedinca u mehanizmima moći. Da li pojedinac može da se odupre takvom pritisku, da li možemo za njega naći alibi ako je samo radio svoj posao. Sve to su pitanja sa kojima se neizostavno suočavamo unutar ovog Đikićevog romana. Autor ih gradira, poigrava se sa pozicijom svog junaka, ironizira i obrće situacije, da bi se sve to slilo u jednu vrtoglavu borbu čovjeka protiv aždaje sistema koja ga sve nemilosrdnije guši. Stoga Albert Koc krade vrijeme, logoreično izbacuje svoju priču. Riječi za njega nisu spas, unaprijed je presuđen, ali ipak mora ih izgovoriti, da bi sačuvao posljednju trunku svoje ljudskosti.

Sa druge strane, “Ukazanje” je i priča koja iznimno podsjeća na užase naše tranzicije, na sve one procese u kojima smo bili i jesmo. Vodi nas ovaj roman u one mučne i sulude narative o svetačkim čudima koja determinišu sve i amnestiraju od svake odgovornosti i krivice. Takođe, “Ukazanje” bismo mogli shvatiti i kao snažno razobličavanje jednog okoštalog crkvenog sistema, koji u podzemnim odajama društva mračnjački upravlja životom. Skriva ubistva, seksualna zlostavljanja, pljačke i razne druge nepodopštine. Đikić nam ovim svojim romanom konačno daje jednu iznimno uvjerljivu sliku poremećenog društva, iako fiktivnog i neimenovanog, ipak tako poznatog i bliskog. “Ukazanje” je tu, na nama je koji ćemo put izabrati.

*Prenosimo sa portala Oslobodjenje.ba uz dozvolu autora