Njihova snaga da pomiču čaše
Mrav 02 S

Photo: Facebook

Mravi

Sutradan, dok slušam vijesti, vidim hrpicu mrava koji jedu kapljicu meda zaostalu na kuhinjskom stolu. Čim se približim, oni se pokreću u koloni oblika napetog luka i žure prema prostoru između štednjaka i ladica. Dok se pitam kako je moguće da ni jedan nije ostao zalijepljen za med, gotovo cijela kolona nestaje u procijepu. Na vijestima doznajem što se tog dana događalo i munjevito posežem za nožem kojim prepriječavam put zadnjem mravu u koloni. Uspijevam ga nekako uhvatiti i baciti, ovog puta u WC školjku.

Toga dana mi je postalo jasno da se mravi ne predaju tako lako. Kada mi je kapnula kap sirupa za skidanje temperature, s nevjericom sam otkrila da za njih sirup nije otrovan. Naprotiv, nekolicina prehlađenih mrava koji su iskašljavali mrvice kukuruznog kruha, zahvaljujući sirupu postali su otporni na sve mravlje bolesti i alergije i otada se goste ne samo komadićima sira i krušnim mrvicama, već i ostacima kečapa, graška, narančina soka – svime što se može naći u kuhinji koja se nikada ne posprema odmah nakon ručka, nego navečer ili eventualno sljedećeg dana. Kada im se prikradam navečer i naglo palim svijetlo, ljutito okreću glave prema meni i nervozno se raštrkaju na sve strane te nestaju za par sekundi, a ja se pitam koliko li tajnovitih mjesta ima u mojoj kuhinji.

Sprej protiv uboda komaraca upotrijebljen po savjetu susjeda, ne uništava ih, kako mi je bilo rečeno, nego im naprotiv povećava brzinu pa se sada, osim kroz rupu iza lajsne, mogu za tren popeti po zidu i ući kroz procijep vrata smeđih visećih kuhinjskih ormarića, kao i kroz procijep između utikača i pločica. Nije ih ubio ni otrov kupljen po savjetu rođaka , nego ih samo posivio pa se sada skrivaju i na otvorenom uživajući u svojoj mimikriji na sivim pločicama. Već prepoznajem izraz na njihovim licima i mogu ih razlikovati – jedan od njih toliko voli med da se uspijeva provući kroz najčvršće zatvoreni poklopac staklenke, a što ostali i ne pokušavaju činiti. Drugi zna plivati – dok se ostali iz kolone utapaju u vodi kojom ih polijevam, ovaj roni i pri tom gricka komadiće češnjaka neuklonjenog od prethodne večeri.

Ponekad sam toliko umorna da samo stojim i promatram ih kako se penju po fugama između pločica. Jednog dana pala sam u očaj i pozvala pomoć: došao je stručnjak s bocom otrova. Dok je posipavao bijeli otrovni prašak po rubovima radne površine, prokomentirao je nešto u svezi vijesti koje su se čule s mog uključenog televizora, a ja sam odmah vidjela da od tog posla nema koristi – propustio je posipati praškom sve skrivene rupice i procijepe kroz koje su se kretali moji, posivjeli mravi. Budući da je bilo posve jasno da niti ova mjera neće uspjeti, odlučila sam se spasiti od mrava time što ću prodati stan. Dala sam oglas i već razgovarala s nekolicinom zainteresiranih kupaca.

Nekoliko mjeseci kasnije, bez upotrebe (kako se očekivano i pokazalo) neučinkovitog otrova i bez mojih vlažnih krpa, mravi su nestali. Radosno sam koračala stanom i javljala se mojim poznanicima da sam pobijedila mrave. Nekoliko večeri sam ustajala noću i naglo palila svijetlo u kuhinji kako bih ih iznenadila, no prepoznatljive kolone nije bilo. Pogledala sam u teglu meda, no ni ondje nije bilo nijednog. Pustila sam vodu u sudoperu da provjerim hoću li namamiti mrava-plivača, uzalud. Napravila sam si sendvič, iako baš nisam bila gladna pa sam odlomila komadić i ostavila ga pokraj tostera oko kojeg su se znali okupiti. Nakon što sam pogledala vijesti navirila sam se u kuhinju i komadić sendviča kojeg sam ostavila kako bih ih namamila, učinio mi se toliko malen da sam odmah otkinula nove komadiće i rasporedila ih pokraj štednjaka, ladica, sudopera, ispod tanjura, u čaše. Te noći sam nekoliko puta ustajala da provjerim stupice: ni jedan nije u njih uhvatio. Tek u pet sati ujutro ugledala sam mrava koji je imao najnervozniji temperament – inatljivo je pokušavao progurati veći komadić sendviča kroz premali procijep između utikača i pločica. Pomogla sam mu mrveći kruh na sitnije. Mrav – medoljubac me je vukao za kažiprst kako bih mu otvorila poklopac staklenke koji se bio zaglavio jer se duže vremena nije otvarao. Izašla sam mu ususret.

Otad, kada perem suđe, nekoliko mrava se zavlače ispod čaša i približavaju ih sudoperu – mislim da je njihova snaga da pomiču čaše posljedica mog neuspješnog pokušaja da ih zgnječim prstima, a što je samo potaklo razvoj njihovih mišića. Navečer, ako bih zaboravila uključiti alarm, oni se kreću ekranom mog mobitela i pokreću alarm za šest sati; znaju da u to vrijeme ustajem. Kada si radim pizzu, ribaju mi sir, a kada mi se jede salata, peru listove; znaju da su mi ove dvije aktivnosti najomraženije.

Jednog jutra, još uvijek bunovna, slušam vijesti. Čini se da sam prethodne noći zaboravila isključiti televizor. Otvaram oči i pred sobom vidim mrvice kruha velike gotovo poput mene. Pogledam u nebo, a ono više nije plavo; smeđe je i postavljeno nekako nisko. Odjednom preda me pada snježna pahulja velika poput moje glave, a odmah nakon nje i druge. Sniježi sa smeđega neba. Oko mene se sve pokreće. Njihova siva boja me zbunjuje, najprije pomišljam da su posivjeli od straha zbog ovog neobjašnjivog prirodnog fenomena divovskih pahulja koje čudno i teško vonjaju. Zatim shvaćam da ne padaju s neba, već s nečeg koje se proteže preda mnom na velikom crvenom platnu. Na platnu su napisana slova, a ogromna ruka istresa još pahulja. Okrećem se lijevo, desno i ogledavam se u cilindričnim staklima tridesetak puta većih od mene. Aha, tako znači, sada shvaćam! Vješto i brzo izbjegavam smrdljivi otrov i, dok se sjena nekog ogromnog prsta pokreće prema sudoperu, ja sam točno ispod nje, u njezinoj sredini, i brišem u procijep iza lajsne koja je još uvijek nepoznata novim stanarima. Ovih mjeseci oni se muče nositi se s nama, a mi se ne predajemo lako. Novi nas stanari ne mogu pobijediti – ne znaju za rupice u zidu, ni za prostor između utikača i pločica, a kada podižu toster da bi posipali otrov na radnu površinu, ja se hvatam za njegove nogare, uspinjem se na gornji poklopac s kojeg najčešće skočim na vrata ormarića i nestajem između vrata i šarka. Samo ponekad, s vremena na vrijeme padam u meki bijeli otrov – tada kada čujem zvuk vijesti s televizora kojeg novi stanari uključuju na najjače; naime i oni su me s vremenom dobro upoznali.

*S makedonskog prevela Borjana Prošev-Oliver

Oceni 5