Da je Šekspir pisao o Kosovskom boju, stigla bi ga Lazareva kletva
Miloš Obilić

Photo: Wikipedia

Mučko ubistvo Miloša Obilića iz niskih pobuda

“Hitler je bio inspirisan Svetim Savom, a Obilić nije ni postojao”, “Voditelj vređao Srbe, pa uporedio Svetog Savu sa Hitlerom?!”, “Obilić i devet Jugovića nisu ni postojali” – sevali su naslovi srpskih tabloida početkom jula. Ujedinjena tabloidna Srbija, zgrožena skandalom na Radio-televiziji Crne Gore, izvestila je o voditelju koji „vređa Srbe“ i „doliva ulje na vatru“. O čemu se zapravo radi? Autor i voditelj emisije „Živa istina“ Darko Šuković ugostio je lekara Miodraga Caru Pavličića, a u razgovoru je bilo reči i o podršci crnogorskih lekara litijama i svetosavlju.

Šuković je govorio o ideologiji svetosavskog nacionalizma koju su stvarali Dimitrije Ljotić, Justin Popović, Dimitrije Najdanović i Nikolaj Velimirović, a potom je podsetio na reči potonjeg: “Nikolaj Velimirović je kazao da je najstariji nacionalizam na svetu nacionalizam koji je uspostavio Sveti Sava, dakle srpski nacionalizam, i koji je poslužio Adolfu Hitleru kada je gradio koncepciju nacional-socijalizma, za koju znamo šta je čovječanstvu donijela”.

Hitler, naslednik svetog Save

U dvadesetom veku Hitler je došao na ideju Svetoga Save: Vladika Nikolaj Velimirović, stručnjak za poređenjaŠuković je zapravo mislio na predavanje „Nacionalizam Svetog Save“ koje je Nikolaj Velimirović održao na Kolarčevom univerzitetu 1935. godine, u okviru Nedelje pravoslavlja. U tom predavanju Velimirović je zborio o evropskoj pošasti odvajanja nacionalizma od vere i crkve od države, koja je dovela do stvaranja nepremostive provalije između inteligencije i naroda. Srećom, nije sve tako crno u međuratnoj Evropi, vladika je našao i jedan svetao primer, i to u Nemačkoj.

„Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem nemačkom vođi, koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u dvadesetom veku on je došao na ideju Svetoga Save i, kao laik, poduzeo je u svom narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju. A nama je taj posao svršio Sveti Sava, prvi među svetiteljima, prvi među genijima i prvi među herojima u našoj istoriji“, rekao je Nikolaj Velimirović.

Najzad da jednom i tabloidi budu u pravu: skandal se zaista dogodio, ali ne početkom jula 2020. godine, već 85 godina ranije, samo što ga nije izazvao Darko Šuković, već Nikolaj Žički, u poslednje vreme svetitelj Srpske pravoslavne crkve. Kakvo je bezbožničko vreme došlo, ne sme čovek ni da citira srpskog svetitelja, a da se tabloidi ne okome na njega.

Fiktivni junaci Kosovskog boja

Nije tu kraj, jer se – kako pišu „Kurir“, „Informer“, „Alo“, „Mondo“, „Blic“, RTRS, „Večernje novosti“, „Srpski telegraf“, „Telegraf“ i „Espresso“ – Šuković „nije tu zaustavio“. Šta je još sporno Šuković rekao? Da nije citirao još nekog srpskog svetitelja? Ne, ovog puta se opredelio za sasvim drugu profesiju. „Ja ne mogu da govorim, jeste, bila je kneževa večera i Miloš Obilić je ubio cara Murata, zato što su to gluposti, zato što su to neistine. Nije bilo ni Miloša Obilića ni devet Jugovića, naučite da živite sa tim. Zar nije bolje, uz rizik da vas mrze, reći istinu koja će jednog dana doći do svijesti nego podržavati ljekare u nečemu za šta podrške nema?”, rekao je Šuković.

Vaistinu skandalozna tvrdnja. Kako se neko uopšte usuđuje da kaže kako naši najveći junaci nisu postojali samo zato što se radi o likovima iz epskih pesama, a ne o istorijskim ličnostima? Ovog puta tabloidi kasne malo više nego u slučaju Velimirovićevog proglašenja svetog Save za preteču Adolfa Hitlera, oko vek i po. Toliko je otprilike prošlo otkad su utemeljitelji srpske kritičke istoriografije Ljubomir Kovačević i Ilarion Ruvarac počeli da se bave Kosovskom bitkom, te utvrdili da se veći deo sadržaja epske poezije ne temelji na istorijskim podacima. Nije bilo kneževe večere, nisu postojali ni stari Jug Bogdan, ni majka Jugovića, ni devet braće Jugovića, ni Banović Strahinja, Toplica Milan i Kosančić Ivan, a ni Miloš Obilić. To su sve likovi iz predanja i deseteračkih pesama.

Mučko ubistvo Miloša Obilića

Kad je u pitanju Obilić, Miodrag Popović u kapitalnoj studiji „Vidovdan i časni krst“ piše: „Rani srpski dokumenti (do 1433) ne govore o carevom ubici, a srpska istoriografija, sve do današnjeg dana, nije identifikovala Miloša Obilića među srpskim feudalcima druge polovine XV veka. (...) Numizmatičar Sergije Dimitrijević nije pronašao nijedan komad starog srpskog novca sa Miloševim likom“. Dakle, biće da se radi o izmišljenoj ličnosti. Poezija nije istorija, pa zato većina pesničkih likova nisu istorijske ličnosti, što i sama reč kaže. Ni Alfred Džej Prufrok Tomasa Sternsa Eliota, ni Izvesni Plim Anrija Mišoa nisu postojali, pa niko oko toga ne diže frku, niti govori o mučkim napadima na englesku i francusku istoriju i nacionalni identitet.

Nisu samo tabloidi poklonici mitološkog poimanja istorije, prezira prema činjenicama i naučnom pristupu istorijskim izvorima. Najradikalniji je bio novinar i poslanik Demokratskog fronta Emilo Labudović koji je alarmirao javnost da kolona kvaziistoričara uništava sve što nam je sveto, pa je obznanio vest za crnu hroniku – da je Šuković skinuo glavu Milošu Obiliću. Našao je Labudović i zgodno poređenje za ovakav krimen kakav nije viđen nigde u svetu: „A u Velikoj Britaniji, za čijim kulturnim i vrijednosnim okriljem 'izgoreše kao Vladika za Lesendrom’, nekoga ko bi tvrdio da Kralj Artur nije istorijska ličnost u najblažoj varijanti smatrali bi – avetinjom!“

Gde nađe baš kralja Artura kao primer. Brojni ugledni britanski istoričari smatraju da je njegovo realno postojanje upitno, te da se pre radi o mitskoj ličnosti nego o nekome ko je stvarno postojao. Biće da su Miloš Obilić i kralj Artur sličnog istorijskog i ontološkog statusa, valjda ih je zato Labudović i doveo u vezu i tako nesvesno odao da mu nije stalo do činjenica, već do toga da se mit i predanje imaju držati golom istorijskom istinom.

Klečanje pred nacionalnim mitovima

Nažalost, manir mitološkog posmatranja stvarnosti karakterističan je i za mnoge intelektualce, pa čak i za istoričare. Recimo, istoričar Predrag J. Marković svako malo nariče nad nekim odvratnim „palanačkim autošovinistima koji ne poznaju mnogo tuđe istorije”, pa se podsmevaju kosovskom mitu i zavetu, dok u širokom svetu to uopšte nije slučaj. U tim žalopojkama Marković često navodi jedan karakterističan primer: „Kako li bi naši podsmešljivci ismejali Jovanku Orleanku i njen do mahnitosti doveden verski zanos“. Pa gde nađe baš Jovanku Orleanku? Našim poklonicima nacionalnih mitova baš ne ide s primerima.

O Jovanki Orleanki napisao je satiričnu, podrugljivu, blasfemičnu poemu erotskog sadržaja niko drugi do Volter, filozof, dramski pisac, romansijer, pesnik, enciklopedista, istoričar, jedan od najvećih francuskih autora svih vremena. Njegova poema „Devica Orleanska“ dugo je bila pod cenzurom, spaljivana je i zabranjivana, ali je dospela do naših dana. Na srpski ju je preveo Danilo Kiš i objavio u antologiji „Bordel muza“. Nesrećni Marković bi hteo da stvori utisak kako velike kulture imaju idolopoklonički odnos prema svojoj istoriji, kako pisci i umetnici kleče pred nacionalnim mitovima, a istina je da u velikim kulturama preovladava radikalno kritičan, blasfemičan pristup prema nacionalnim svetinjama, to ih i čini velikim. Formula je jednostavna: što manje nacionalnih svetinja i tabua – to veća i značajnija kultura.

Slično bacanje kosovsko-zavetne prašine u oči izvode naši nacionalni mitolozi pozivanjem na grčku kulturu, e da bi odbranili svoje klečanje pred kosovskim mitom. Veli istorik Marković: „Uvek treba da imamo na umu da ako je Kosovski mit nazadan i glup, onda to važi i za Termopile na čijem mitu počiva evropska civilizacija”. Ministar kulture Vladan Vukosavljević odlazi i korak dalje u istom pravcu koji ne vodi nikuda. Zboreći o kosovskom mitu, Vukosavljević se suprotstavlja raznim domaćim i regionalnim zlonamernicima koji ne drže mnogo do mitomanskih priča, a skloni su i da ih podvrgnu satiričnom i rugalačkom pristupu.

Vukosavljević se dosetio ključnog argumenta, pa takvim rugalicama odgovara da se „čitava zapadnoevropska kultura i tradicija shvaćena kroz renesansu, to jest obnovu jednog duha, tada već zaboravljenog, pa sve do današnjeg dana“ - bazira na grčkoj kulturi i tradiciji. I onda sledi ključni argument – da su „u toj grčkoj kulturi i tradiciji bitku kod Termopila smatrali jednim od ključnih događaja”. A pošto je Kosovska bitka srpski pandan bitke kod Termopila – zaključak je jasan.

Starogrčki filozofi kao palanački autošovinisti

Ne znam zašto su se obojica uhvatila baš za bitku kod Termopila. Kad se malo pažljivije pogleda grčko nasleđe ugrađeno u temelje evropske civilizacije, bojim se da Termopila nema ni u prvih 50 kamena temeljaca. Pre će biti da se u tom temelju nalaze filozofija, logika, mišljenje, grčka tragedija, lirska poezija, istoriografija, arhitektura, Euklidova geometrija, grčka mitologija, Aristotelova “Poetika”, Platonova Akademija, Plutarhove biografije, metafizika, medicina, demokratija, pozorište i slični grčki izumi bez kojih je nezamisliv evropski svet. Čak ni kad je reč o vojnim sukobima, bitka kod Termopila nema prvenstvo, mnogo je važniji mitski Trojanski rat, zahvaljujući “Ilijadi” i “Odiseji”, Homerovim epovima koji su utemeljili evropsku književnost.

Ništa ne može da se poredi sa uticajem Homera i grčke mitologije na evropsku kulturu, a pogotovo ne bitka kod Termopila, to su prosto različite kategorije. Ali, ni odnos prema Homeru i mitovima nije bio idolopoklonički, kako to zamišljaju naši kosovski mitolozi. Još su veliki tragičari prerađivali grčke mitove kako im se ćefne, u skladu sa svojim estetskim potrebama. A tek grčki filozofi – oni su podvrgli mitološke priče radikalnoj kritici, napravivši potpuni zaokret u posmatranju sveta.

Na primer, Ksenofan je napisao otrovne “Rugalice” u kojima je razorio Homerov epski svet. Pisao je: “Sve su to bogovima pridenuli Homer i Hesiod što god je u ljudi sramota i prekor: da kradu, da čine blud i jedni druge da varaju”. Ustao je i protiv same egzistencije grčkih bogova, tvrdeći da nisu ljudi tvorevina bogova, već su bogovi tvorevina ljudi. Što bi rekao istorik Marković, smatrao je mitove “nazadnim i glupim”. Takvi su ti starogrčki filozofi i pisci, sve go “palanački autošovinista”.

Ostrvljena ostrvska avetinja

Bilo je mnogo takvih zlonamernih podrugljivaca u istoriji, izdajnika i stranih plaćenika koji su se rugali grčkim mitovima, ne dajući ni pet para za to što na njima počiva evropska civilizacija. Mnogo je takvih drznika kojima ništa nije sveto, ali navedimo samo jedan karakterističan primer. Izvesni engleski dramatičar, slabo poznati autor komada u kojima se narugao engleskoj istoriji, pogotovo slavnim kraljevima, prikazujući neke od njih kao najstrašnije zločince i ukoljice, na primer Ričarda Trećeg, u jednom trenutku okrenuo je svoje otrovno pero u pravcu drevne Helade.

Vilijam Šekspir – tako se, naime, zvao taj zaboravljeni autor paškvila i pamfleta – napisao je dramu “Troil i Kresida” u kojoj je obradio motive iz “Ilijade”. Ništa toj ostrvljenoj ostrvskoj avetinji nije bilo dostojno poštovanja, pa je legendarne grčke junake prikazao kao glupake, pokvarenjake, podlace i nasilnike. Kako kaže teatrolog Jan Kot u knjizi “Šekspir naš savremenik”, u ovom komadu Ahil je “svadljiv kao stara piljarica, naduvenko je i glupak. Gluplji od njega je samo Ajant, velika gomila mesa s ptičjim mozgom”.

Ovako Šekspir predstavlja grčke heroje, kroz usta drskog vojnika Tersita: “Agamemnon je budala što se izdaje za Ahilovog zapovednika; Ahil je budala što dopušta da mu Agamemnon zapoveda; Tersit je budala što služi tu budalu, a Patrokle je čista budala”. I još: “Ne bih imao ništa protiv ni da budem vaš na gubavcu, samo da ne budem Menelaj”. Šekspir ismeva rat, prikazujući ga kao potpuno besmislen, a viteška ljubav je prošla još gore. Na kraju se Tersitove reči nameću kao konačni zaključak: “Blud, blud; večito rat i blud; ništa drugo nije u modi. Ognjeni đavo neka ih sve odnese!”

Šekspir ovo nikada nije radio

Dobro je da se taj Šekspir nije poduhvatio obrade Kosovske bitke. Ne smem ni da pomislim šta bi bilo da je umesto o Ahilu, ovu repliku napisao o Milošu Obiliću: “Radije bih bio krpelj na ovci nego takva hrabra glupačina”. Ili da je napisao za kosovske junake: “Sve su to neobuzdane hulje”. Ne bi se taj Šekspir nanosio glave, stigla bi ga Lazareva kletva dok kažeš “kosovski božur”, od ruke mu ništa ne bi rodilo – ni tragedija ni komedija, rđom bi kapao dok mu je kolena.

Za razliku od ovih belosvetskih pisaca, filozofa, dramatičara, tragičara i ostale boranije, naši mitomani ne pate od blasfemičnih i rugalačkih poriva spram istorije i nacionalnih svetinja. Oni su naciju uzdigli u ravan božanstva, sagradili oltar od neistina i mitoloških priča o prošlosti, kosovski mit proglasili za – što reče istorik Marković – prikriveni kod u dubokim slojevima kolektivne svesti, pa se klanjaju svom izmišljenom idolu, a svakog ko nastoji da unese zrno racionalnosti u tu nacionalističku mitomaniju proglašavaju “palanačkim autošovinistom”.

Njima je nezamislivo da se razumno biće prema mitovima odnosi ironično, sa distancom, da se pisci i stvaraoci mitovima rugaju, da ih izvrću naglavce, stupaju u dijalog s njima i koriste ih po svom nahođenju. U njihovom svetu nema mesta za misao, humor, samostalan i slobodan odnos prema svim artefaktima, pa i prema mitovima. U svojoj drvenastoj sumornoj ozbiljnosti, oni znaju samo za tužan poslušnički odnos prema nacionalnoj mitologiji i istoriji, prema lažnom kultu nacionalnih svetinja čiji su samozvani žreci i prvosveštenici. 

I široka javnost to mirno prihvata, čak i sa oduševljenjem. Kako im te priče koje ni pregladneli pas s maslom ne bi pojeo prolaze, prosto nisam pametan. Izgleda da su sve biblioteke i knjižare u Srbiji srušene do temelja, sve knjige su spaljene, čitanje je zabranjeno zakonom, a internet je ukinut dekretom. Nemam bolje objašnjenje za ovaj teško dokučiv paramistični fenomen.

*Tekst prenosimo s portala Al Jazeera Balkans   

Oceni 5