Pregovori sa izdavačima iz takozvane uljuđene Evrope
Brasteff 20 S

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Muke po prevođenom autoru

Da nisam dobio Nagradu Evropske unije za književnost 2013. za roman “Knjiga o Uni” teško bih imao priliku upoznati šljam, koji se može pronaći među izdavačima iz takozvane uljuđene Evrope. Zašto sam upotrijebio riječ šljam? Zato što su to ništarije, koje parazitiraju na grbači pisca ne ulažući u vašu knjigu ni dinara iz svog džepa, jer postoji fond koji se zove Creative Europe, koji izdavaču daje izdašan grant, od kojeg će najviše koristi imati izdavačka kuća, a najmanje autor.

Autor je antijunak koji mora utjerivati postotke od svakog primjerka prodane knjige, što je optimalna opcija, jer vam obično daju ugovor u kojem nemate pravo na procenat od prodaje vaše knjige. Tako sam potpisao nekoliko nepovoljnih ugovora, i to baš u zemljama u kojima se knjiga dobro prodavala. Sad imam to gorko iskustvo, a volio bih da ga nemam, jer me ono nije ništa oplemenilo.

Prije nego sam dobio EUPL imao sam prijevode na pet svjetskih jezika, i solidno pozitivna iskustva sa stranim izdavačima. Valjalo bi početi od izdavača XY kojeg mi je pronašla moja prevoditeljica. Prvi kontakt koji sam imao s osobom iz XY izdavačke kuće, koja slovi za jako uglednog izdavača poezije, bio je znakovit.

Djevojka koja me kontaktirala mailom je rekla da oni nemaju novaca da mi plate autorska prava. Štos je u tome što su oni za štampanje, autorska prava i promociju moje knjige dobili grant od Creative Europe fonda, pa je bilo vrlo jednostavno da u startu odbijem takav ugovor. Moram priznati da uživam u pokeraškom pregovaranju sa izdavačima, jer meni zaista nije stalo da mi neko objavi knjigu po bilo koju cijenu.

Moja knjiga ima svoju cijenu, jer sam je pisao više od 11 godina. Jedanaest godina života sam uložio u tu knjigu. Možda je to najlošija knjiga na svijetu koja je ikada objavljena, ali je moja, i ja cijenim rad, znoj, krv, suze i sve ono što sam morao dati od sebe da bih je napisao.

Pa sam napisao djevojci iz XY-a da ako nemaju para za autorska prava onda nema ni moje knjige na poljskom. Moja prevoditeljica se zabrinula, jer je mislila da je moj potez netaktičan, ali sam znao da će se izdavač vrlo brzo javiti, što se i desilo za nekoliko dana. Nakon što sam ih izblefirao na neviđeno, a uživao sam u tom kockanju, odmah su pristali na moje uslove, i sve uredno platili.
Ponekad volim biti sitni kockar i avanturista, i tada sam već bio pomalo iskusan u pregovaranju sa izdavačima iz takozvane uljuđene Evrope.

Loša iskustva sa XY-om su se nastavila. Imati moju knjigu u rukama, s mojom biografijom i ne znati je prodati odlika je nekog kome nije puno stalo do književnosti. Pa me izdavač, koji ima svoj vlastiti festival, nije ni zvao na promociju, iako je dobio novac za to.
Zatim je knjiga dogurala do finala ugledne srednjoevropske nagrade Angelus, koja iznosi 150.000 zlota što je dovoljno da kupite stan u centru Sarajeva. Pozvali su me na dodjelu u velikom finalu zajedno sa šest pisaca, sve je bilo savršeno organizovano. Dijelove iz naših knjiga su glumci i muzičari iz wroclawskog muzičkog teatra izvodili na sceni. Bilo je zaista impresivno, jedino se na dodjeli nije pojavio moj izdavač iako živi u Wroclawu.

Taman da si najveći početnik na svijetu trebaš se postaviti tako kao da će se tvoja knjiga prodavati kao knjiga Paulo Coelha. I trebaš tražiti procenat, taman se nikad ni jedan primjerak ne prodao.

Nekad bih iz kockanja s izdavačima izlazio kao gubitnik. Desilo mi se to kada sam pregovarao s rumunskim izdavačem. Oni su nudili 300 eura za autorska prava, a to je ubjedljivo najniža suma koja mi je bila ponuđena, jer se iznosi honorara (bez procenta od prodanih knjiga), ili predujma (kojeg ti poslije odbiju od procenta prodanih knjiga) kreću od 500 – 1.000 eura. Prosjek je 600 – 700 eura. Tražio sam od Rumuna 500 eura, ali sam računao da bi se mogli naći i na 450. S tim da se oni više nikad nisu javili. Čak sam poslije pristao na 300 eura, ali opet se ljutiti Rumuni nisu javili. Tako mi je i trebalo kad se volim kockati.

Nisam puno žalio za rumunskim izdavačem, a poslije sam glatko odbio francuskog izdavača, jer je on nudio 300 eura za autorska prava plus još 200 nakon što knjiga izađe. Princip je princip, i tu prestajem biti kockar i pregovarač. Češkom izdavaču sam napisao uslove: minimalan fee i 7% od prodaje. Nikad nisam dobio odgovor.

Odbio sam 2008. njemačkog izdavača koji je htio da mi objavi knjigu priča “Pod pritiskom”, jer nije ponudio ni jedan euro za autorska prava. Nikad se nisam pokajao, jer ne želim da mi se knjiga prevede i bude objavljena u petparačkoj izdavačkoj kući samo da bih to upisao kao biografsku jedinicu. Nažalost, naši autori pristaju na sve kako bi ugodili sujeti, i kako bi se mogli busati prevodima u beznačajnim izdavačkim kućama u takozvanoj uljuđenoj Evropi.

Bolje da vam se knjiga nikad ne prevede na neki strani jezik a da pri tome zadržite svoj autorski integritet i stav. I u takozvanoj uljuđenoj Evropi žive ljudi od krvi i mesa, lopovi na kub. Ako vam se knjiga ne prevede na neki strani jezik, ona nije na gubitku, na gubitku su čitatelji i jezik na koji neće biti prevedena. Između anonimnosti i poniženja, uvijek biram prvo.

*Tekst prenosimo iz prijateljskih BH Dana

Oceni 5