Retro: Village People, neodoljivi kič
Ppl2

Photo: www.aol.com

Muškarci po meri... muškaraca

Polovinom sedamdesetih Njujork, tačnije Grinič Vilidž, svakako je bio jedno od najuzbudljivijih stecišta na planeti koja je ubrzano dišući grabila ka obećanoj lepoti dekadentne budućnosti. U toj atmosferi, koja je inspirisala svojim erotskim nabojem, nastaje bend koji, naizgled zaboravljen, ponovo nalazi svoje mesto u reminiscencijama na vreme koje je pokrenulo bujice koje se ne mogu zaustaviti. Mnogi od vas će se možda setiti njihovog zvučnog imena; ako ne, onda svakako neke melodije koja je, hteli vi to ili ne, bučno protutnjala kroz vaše detinjstvo ostavljajući slatkast, pomalo otužan, ali uvek dobro prepoznatljiv ukus lilihipa ili kiki bombona.

Šestorica "veličanstvenih", poluodevenih oznojenih macho tipova u posve neobičnim kostimima, bili su realizacija jednog bizarnog sna čoveka koji je svoj talenat, nesumnjivo, umeo da unovči. Francuz marokanskog porekla Jacques Morali nikako nije mogao da se oslobodi tragova prošlosti, naročito patološke izopačenosti na relaciji majka -sin. Pod uticajem svojih čudnih sklonosti i velikog talenta napravio je atraktivan, glamurozan i nadasve šokantan pomak na svetskoj disco sceni stvorivši bend Village People. Afirmacija kiča, kao jednog od glavnih obeležja tih godina, nalazi svoj puni smisao i dostiže tačku usijanja pojavom ove šestorice predizajniranih momaka koji na sebi nose perjanice, zvončiće, perle u bojama spektra, rese, visoke lakovane čizme, lance, šlemove, poderane majice koje otkrivaju bujno maljave grudi (umalo da zaboravim brkove). I sve to s jednim ciljem - stvoriti muškarca po meri... muškarca.

Ekspanzija gay-klubova u Americi i Moralijev boravak u njima pomažu mu da pronađe junake za svoju priču koja, čini se, dvadeset godina kasnije inficira devedesete preteći da metastazira u trećem milenijumu, menjajući formu, ali ne i sadržaj. Onima čije sećanje ne seže u "daleke" sedamdesete, jer deceniju svog rođenja beleže cifrom većom od 7, a takvih je verujem dovoljno, pomoći ću jednim slobodnim poređenjem sa Spice Girls, na primer.

Village People su postigli vrtoglav uspeh svojim hitovima Y.M.C.A, Macho Man, ln The Navy, a Morali je uspeo u svom nastojanju da učini sebe slavnim. Nažalost, uspeo je još u nečem - otkrio je naličje stvarnosti saznanjem da njegovo telo razara virus AIDS-a. Svoj put ka uspehu započeo je još za vreme boravka u Francuskoj, radeći muzičke aranžmane za čuveni pariski cabare "Crazy Horse". Docnije u Holivudu sreće zvezde kao što su Barbra Straisand, Mae West, Gene Kelly i Raquel Welch, nalazeći u njima otelovljenje svojih želja o životu okruženom glamuroznim sjajem. Njujork mu je ponudio više od realizacije sopstvenih snova. Duh vremena koji je duboko potresao kako Ameriku tako i Evropu, učinio je da se ta tako primamljiva, čarobna draž dekadencije, prikaže u svoj svojoj raskalašnosti s nezanemarljivim smislom za dobar humor koji direktno parodira dobrom ukusu.

Kako je sve počelo? Šetajući njujorškim ulicama, u moru raznolikosti, Morali je ugledao najčudniji od svih prizora: visoki, kao dletom isklesan muškarac, odeven u perje, krupnim korakom grabio je niz ulicu, bučno se oglašavajući desetinama zvončića privezanih o zglobove svojih mišićavih nogu. Bio je to Felipe Rose, momak koji je inspiraciju za svoj izgled nalazio u sećanju na pretke koji su pripadali plemenu Sioux. Francuz ga je zaustavio, a nešto kasnije su se obojica našli u gay-klubu "Anvil" u kom je Felipe radio kao igrač. "Anvil" nije bio samo mesto s najboljom dance muzikom u gradu, već i epicentar jednog sasvim novog uzbuđenja. Morali je bio fasciniran. Oduševljenje nije krio ni njegov poslovni partner Henry Belolo.

Onda su ugledali drugog čoveka odevenog u kostim kauboja kako prilazi i naručuje piće. Kauboj i Indijanac piju zajedno. To je nova Amerika.

Morali je uvek sanjao da napravi sopstveni disco band. Sa svojim čudnim akcentom pokušao je da Felipeu govori o svom projektu, uz obećanje da će ga učiniti slavnim. Indijanac je mislio - ovaj momak je stvarno ćaknut.

Ipak, neobična družina koju su činili Indijanac (Felipe Rose), Kauboj (Randy Jones), Vojnik (Alexandar Briley), Radnik (David Hodo), Policajac (Victor Willis) i Leatherman (Glen Hughes), nastupila je prvi put 28. februara 1977. u bruklinskom "2001 Odyssey" klubu i potom krajem sedamdesetih usijavala podijume širom Amerike. Atraktivnim nastupom, snažnim mišicama i sugestivnim pogledom muškarca koji obećava dobar provod, potpirivali su fantazije i dobrog dela ženske publike na čije su uzdahe ostajali ravnodušni. Ništa ne može zameniti marble ass machomana s brižno odnegovanim brkovima - mislili su oni, a s tim će se svakako složiti i neki od vas. Nakon niza neuspeha tokom osamdesetih zbog nemogućnosti uklapanja u aktuelne muzičke tokove, Village People danas ponovo intrigiraju, kako američku publiku, tako i muzičke stvaraoce. Njihovi nastupi širom Amerike podstiču nanovo razmišljanja o jednom vremenu koje je znatno ubrzalo tok događanja, o periodu koji je direktno uticao na zahuktalost sadašnjeg vremena. Nostalgični i pomalo zabrinuti pred nepoznanicom koju donosi sledeći vek, pribegavamo retro-optimizmu koji je jasno uočljiv u mnogim aspektima stvaralaštva, s direktnim akcentom na tokove u muzici i modi. Novi kvalitet toj zanimljivoj pojavi daje svakako senzibilitet čoveka devedesetih koji se umnogome razlikuje od senzibiliteta čoveka sedamdesetih, pa tako dobijamo forme o kojima je vredno govoriti, ali ne ovom prilikom. Omaž tim nespornim majstorima kiča kakvi su bili Village People možemo videti u video-spotu Discotheque grupe U2. Početkom ove dekade Pet Shop Boys su nam takođe ponudili svoju verziju pesme Go West iz 1979.

Jacques Morali nije živ. Umro je 15. novembra 1991. u četrdeset četvrtoj godini, nakon samoubistva svog mladog ljubavnika, takođe zaraženog HIV virusom. Nekim čudnim mehanizmom Village People istrajavaju već punih dvadeset godina. Na tome svakako mogu zahvaliti čoveku koji je ostvarujući svoj san doprineo globalnom otvaranju i ekspanziji gay-kulture. Danas, nakon burnih godina revolucije ljudskih sloboda ostaje nam samo da se zapitamo - šta je, zapravo, dekadentno?

*Tekst je objavljen u julu 1997. godine u XZ magazinu broj 8

Oceni 5