Šta je 1968. Arsen Dedić pisao o sebi u “Plavom vjesniku” (3)
Arrze 03 S

Uspomena iz ranih šezdesetih: Arsen Dedić s koleginicom Ljiljanom Petrović

Photo: Programski arhiv RTS

Muzika je moj najsretniji, najdraži izraz

Uoči koncerta u Vrnjačkoj banji: Arsen Dedić  u šetnji sa Živoradom Žikom Nikolićem i Nedeljkom RadulovićemMislim da u svakom poslu čovjeku koji želi uspjeti koriste iskustva drugih, osobito ako su oni ispred njega. Tako je i u zabavnoj muzici, a ja mislim da velik dio svog iskustva dugujem turnejama koje su me zbližile s mnogim evropskim zemljama, njihovim ljudima i zabavnom muzikom. O turnejama dosad nisam govorio, jer ih intimno nekako smatram posebnim “poglavljem” svoje biografije. Inače, izvan granica naše zemlje počeo sam gostovati relativno rano, još od 1963. godine. U svibnju te godine otišao sam s ansamblom Mojmira Sepea u Sovjetski Savez. Pjevao sam na jednoj izložbi jugoslavenskih proizvoda široke potrošnje u Kijevu. Nakon toga u Sovjetskom Savezu gostovao sam još četiri puta, a u ožujku 1968. odlazim šesti put. Osim u Sovjetskom Savezu, nastupao sam u Čehoslovačkoj, Francuskoj, Belgiji, Italiji, Mađarskoj, u Egiptu, na Cipru…

Turneje su, kako sam rekao, jedno od najdražih poglavlja mog života, jedan njegov poseban dio. Još su stari mudraci znali da putovati znači stjecati iskustva i prijateljstva, upoznati život sa svim njegovim ljepotama i skrivenim tajnama, živjeti ga, da se poslužim banalnim izrazom suhoparne današnjice, punim intenzitetom. Zaista, putovanja su za me značila mnogo i kao za pjevača i kao za čovjeka. Na putu ste često sami i ti vam trenuci pomažu da se osvrnete na vrijeme što ste ga proživjeli i da ga ocijenite s odstojanja, kao što kažu vojnici. Zato mi je uvijek, nakon mjeseci naporna rada, dobro dolazila jedna dulja turneja.

Možda se više i ne sjećam tačno gdje sam sve bio. Sovjetski Savez Moskva, Kijev, Lenjingrad, Erivan, Taškent i mnogi gradovi po najzakučastijim, ali divnim dijelovima SSSR-a. To je velika, divna zemlja, osobito u jesen. Tamo sam napisao kompoziciju “Nevoljen”. Poljska, čest sam gost u toj zemlji i tamo se zaista osjećam kao kod kuće. Nastupao sam na njihovom festivalu u Sopotu i lijepo su me primili; Čehoslovačka: kad sam je posjetio još za vrijeme boravka u Armiji, stekao sam mnoge nove spoznaje o vrijednosti čehoslovačke zabavne muzike, o njihovim izvrsnim kompozitorima. Tamo se rodilo moje prijateljstvo s Jirzyjem Suchym s kojim sam do danas ostao u najboljim odnosima.

Obraz uz obraz: Arsen Dedić i Milena Dravić

Belgija: zemlja u kojoj sam imao nekoliko nastupa i svi su ocijenjeni vrlo pozitivno; Italija: tamo često odlazim da obnovim svoju diskoteku; Francuska: nastupao sam nekoliko puta, s našim pjevačima i jednom sa Sergiom Endrigom. Mađarska: bila je to jedna od prvih zemalja u kojoj sam gostovao kao vokalni solist… I tako, mogao bih još dugo nabrajati! Bio sam i na Bliskom Istoku, na Cipru. Putovanja su u neku ruku i moja pasija. Kažu da je za pjevača opasno ako dulje vrijeme izbiva iz svoje zemlje, da ga publika zaboravi, pa mu to škodi popularnosti. Mislim da za ozbiljnijeg pjevača to ne bi smio biti ozbiljan problem.

Iz novosadskog tv studija: Arsen Dedić, Danica Maksimović i Zijah Sokolović

Još nešto: iz svojih sam turneja izvukao zaključak, možda obrnut od onih do kojih dolaze moje kolege: unatoč tome što me nigdje nisu izviždali, što sam svagdje lijepo prolazio, svako novo gostovanje učvrstilo bi moje uvjerenje da sam prije svega jugoslavenski pjevač, da bi moja egzistencija i karijera bile besmislene izvan naših granica. Sve kad bih i pokušao u inozemstvu, pa kad bih možda i uspio, nikad ne bih bio zadovoljan kao sada, ovdje kod svoje kuće, među licima koja znam i kojima se uvijek vraćam… Pričajući tako svoj život, gotovo neprestano sam vam govorio o muzici. Objasnio sam zašto je tako i nemojmo se na to vraćati!

Ali, želim vam reći da ja o muzici govorim veoma često i sam sa sobom, dakle mislim na nju, i kao što slikar u svemu što doživljava traži boju, kipar oblik, a književnik pravu riječ, tako i ja u svemu oko sebe nastojim otkriti muziku, melodiku, specifični ritam: muzika je moj najsretniji, najdraži izraz. Iako je tako bilo od djetinjstva, postojala su razdoblja u mom životu kad sam se zanosio i drugim stvarima. Iako one nisu obično odlazile dalje od pasije ili preokupacije, mnogi iz moje okoline govorili su mi kako baš time treba da se bavim.

Susret u beogradskom tv studiju: Glumac Mića Tomić u društvu Arsena Dedića

“Arsene, ti ćeš biti genijalan slikar!”  Te sam riječi često slušao u djetinjstvu. Kao srednjoškolac, slikao sam veoma mnogo, sve što bi mi palo na pamet. Nisam razmišljao zbog čega to radim. To je, mislim, bio čisti rezultat ambijenta u kojem sam živio, vrelog Mediterana, punog gustih boja. Kažem, slikao sam kao lud. Ne znam je li nešto vrijedilo. Danas, naravno, nemam više vremena za tako što, iako ponekad zaželim da u ruke uzmem kist. Ali, ljubav za slikarstvom, unatoč oskudici vremena, ostala je i do danas. Obožavam slikarstvo, osobito domaće autore i mislim da imamo slikare među najboljima u svijetu. Posjećujem sve značajnije izložbe, u bilo kojem gradu se zateknem, a platna za koja imam novaca i otkupljujem. Pratim i razvoj naših najmlađih slikara, uopće, da se ne bavim muzikom, najvjerojatnije bih slikao!

Druga moja strast - o njoj ste vjerojatno već čuli - jest književnost. Volim dobre knjige i kad sam u mladosti imao vremena, nezasitno sam čitao. Poslije se postepeno kristalizirala moja ljubav za poezijom, osobito domaćom. Mogu reći da od rata nema značajnije knjige poezije domaćeg autora koju nisam pročitao. Na žalost, ne spremam i ne kupujem sva ta djela, a da ih i nabavljam – kamo bih s njima! Biblioteka bi zauzimala golem prostor.

Još jedna emisija za RTB: Arsen Dedić i Dušica Žegarac

Literaturom sam se i aktivno bavio, još kao srednjoškolac i student. Sjećam se jednog razgovora s nekim mojim znancem, neposredno nakon što sam došao iz Šibenika u Zagreb. “Arsene, što si ti zapravo”, pitao je on. “Kako misliš?”. “”Čime se misliš baviti?”. Upitao sam ga koji je razlog njegovoj smutnji, a on je uzvratio: “Eto, sad si ovdje došao da studiraš pravo, a čujem da se već upisuješ i na Muzičku akademiju. Pomalo se, kao što znam, baviš i zabavnom muzikom, a evo, vidim, u književnim časopisima izlaze ti i pjesme. Tako nećeš moći dugo. Gdje misliš ostati?”. “Ne znam”,  priznao sam. “Ostat ću tamo gdje se budem najbolje osjećao.” To je bilo donekle tačno, iako se mnogo slučajnog dogodilo, što je pomoglo da sam ovdje gdje sam danas.

Što se tiče književnih časopisa, neki od njih su objavili nekoliko mojih pjesama. Pisao sam pjesme iz potrebe, pišući bez nekog osobitog poznavanja tehnike, slijedeći onaj osjećaj što ga Elliot naziva osjećajem za “unutrašnji ritam”. Pjesme, kažu, nisu bile loše. Mnogi su mi predlagali da nastavim tim putem i možda su danas razočarani što sam iznevjerio njihove nade.

Iz vremena kad su bili samo prijatelji: Gabi Novak i Arsen Dedić, sredinom šezdesetih godina

Publika – pretežno ženska! Kad je riječ o književnosti i knjizi općenito, donekle sam razočaran i ja, ali ne zato što ne pišem, nego zbog toga što više ne čitam. Činjenica da nemam više vremena, ne ispričava me pred samim sobom, jer još i sad osjećam u sebi prazninu, kao i svi ljudi koji su nekad mnogo čitali, pa ih je nešto otrglo od knjige.Tek danas razumijem riječi velikog francuskog šansonjera Jacquesa Brela, koji je jednom izjavio: “Danas me je stid kad prođem kraj biblioteke”.

Kad sam se odlučio na poziv zabavnog pjevača – jesam li se zaista odlučio na to, ili je to došlo slučajno – nisam imao realne predodžbe o tome koliko takva profesija, ako u njoj uspijete, oduzima od vašeg privatnog života. U početku je to bilo poput nekog otkrića: ljudi vas poznaju, pozdravljaju, žele o vama znati sve. Možda to neke moje kolege po struci zabavlja i na kraju njihove karijere i daje im snage da se i dalje drže na vrhu, ali ja sam brzo osjetio i nedostatke popularnosti, njene loše strane. O tome sam nešto bio već natuknuo. Tekstovi što sam ih pisao za moje kompozicije bili su u neku ruku povod do se počne kopati po mojim najintimnijim stvarima i doživljajima. Pojedinci su u tim tekstovima htjeli svakako otkriti moju biografiju i budući da nisu mogli dobiti “pravu verziju”, jer je u tekstu nije ni bilo, stali su sami kombinirati i izmišljati.

Spreman za let: Arsen Dedić u jednoj od emisija Televizije Beograd šezdesetih godina

Tako su počele kolati najrazličitije verzije o mom životu, o mojim ljubavima s glumicama i manekenkama, o mom suparništvu s drugim pjevačima, o mojoj kćerki, ženi, rastavi… Zamislite, kako biste se osjećali kad biste o svojim osobnim, najintimnijim stvarima morali govoriti pred auditorijem od nekoliko milijuna ljudi!? Zastao bi vam dah u grlu, zar ne? A eto, to se meni događalo godinama, događa mi se i danas. Jedini imunitet protiv takvog izlaganja javnosti jest, bar za mene, da se povučem u sebe, među najodanije prijatelje i da živim svojim životom, za sebe i za posao koji radim. Jer, ne vjerujte da su sva pisma što vam dolaze s dnevnom poštom ugodna!

Istina, većina ih je lijepih: ljudi mi zahvaljuju, čestitaju, mole da im pošaljem sliku ili autogram. Ali, nije rijetkost da vam netko koga ste, a da toga uopće niste svjesni a još manje s određenom namjerom uvrijedili, pošalje najpogrdniji tekst koji možete zamisliti, gdje vas vrijeđa, prijeti vam… ! Tada vam dođe da prokunete posao kojim se bavite, da zauvijek odlučite kako nikad više nećete javno nastupiti niti izaći među ljude! Takvih trenutaka imao sam poslije “Stare cure”, nakon “Mog brata” i nakon još nekih kompozicija koje se, eto, nisu svima svidjele.

Život nemilosrdno ide naprijed: Arsen Dedić iz svoje rane faze

Ljudi mi mnogo pišu, iz svih krajeva zemlje. Ja ne vodim statistiku o tome, ali drugi kažu da je moja publika pretežno mlađa i pretežno ženska. Ne znam je li to tačno, a ako jest, onda nije slučajno, jer moje kompozicije uvijek u sebi nose određeni senzibilitet, koji mogu osjetiti emocionalnija bića, a to su, bar tako kažu psiholozi, žene više nego muškarci. Neke moje mlade prijateljice često me posjećuju, slušaju kod mene ploče, dolaze po slike i uvijek nam je ugodno kad zajedno čavrljamo. Vrata mog stana nisu zatvorena nikome od moje publike, samo, sa mnom je teško drugovati, jer sam rijetko kod kuće.

Često me nepoznati glasovi zovu i telefonom. Nikad mi ni na pamet nije palo da tajim broj ili isključim aparat, ili da kad čujem nepoznat glas, spustim slušalicu. Zar biste vi nekom tko vam kaže: “Dobar dan!” mogli okrenuti leđa?

Gotovo sam zaboravio još jednu svoju veliku ljubav: obožavam djecu. Moja mala Sandra – navršila je već petu godinu – najviše je što imam u životu. Kad god se vratim s gostovanja ili imam trenutak slobodnog vremena, sjednemo u kola i izvedemo se nekamo u okolicu grada, na šetnju ili na kupanje.To su mi najljepši trenuci u životu i u njima nadoknadim sve što mi se čini da sam propustio u vrtoglavoj svakodnevnici.

A život nemilosrdno ide naprijed. Ne pita nas jesmo li nešto zaboravili. Ostavlja one koji su umorni i ne mogu dalje. Ja bih želio učiniti još mnogo. Dvadeset i devet mi je godina i uvijek mislim da će još za mnoge stvari biti vremena. Eto, takav sam ja!

(KRAJ)

* Tekst objavljen u “Plavom vjesniku” siječnja 1968. godine

Oceni 5