Muzika, utočište od ratne stvarnosti

Te 1993. godine (u pozadini zamisliti temu iz serije Grlom u jagode) harala je hiperinflacija, izveden je prvi napad na Svjetski Trgovinski Centar, čovjek sa saksofonom je postao predsjednik SAD, Nirvana je objavila "In Utero",  blještavo no za kratko su zasijali Beck sa singlom "Loser"i 4 Non Blondes sa "Whats'up" , a U2 su nas podsjetili da još postoje i da su u stanju da prijatno iznenade sa albumom "Zooropa"....

U aprilu te iste godine pomahnitali hrišćanski fundamentalista Dejvid Koreš odveo je u smrt sedamdeset šest žena i djece ubijedivši ih da je baš on prorok Sudnjega dana, događaj koji istorija pamti kao "Branch Davidians siege", a što će Bay Area trešeri Machine Head opjevati u jednoj od svojih najpoznatijih numera. U avgustu je narcisoidni i harizmatični Varg Vikernes izbo na smrt svog bivšeg  druga iz benda Euronymousa u želji da na djelu potvrdi svoju ničeansku etiku i pokaže svijetu da je black metal nešto više od pukog maloljetničkog satanizma.

Bivša Jugoslavija je nestajala u krvi i plamenu, a mi smo obitavali u kakvoj-takvoj sigurnosti studentskog života, izgradivši neki svoj mikrouniverzum u koji su košmarne vijesti iz spoljnog svijeta tek povremeno ulazile (eh, kad bi milenijalci znali šta je prava izolacija) i nadali se da će jednom ipak biti bolje.

Nekako, tih dana na radiju su se često mogli čuti Ace of Base. Njih su voljeli svi, i mejnstrimaši i alternativci. Bio je to jedan od rijetkih bendova koji bi na žurkama pomirio inače nepomirljive ukuse.Ni nalik vulgarnim ataku na čula tipa 2Unlimited, ovo je bio sofisticirani dance-pop. I zaista, još od vremena sastava ABBA pa do geteborškog metala (Entombed, In Flames, Soilwork) Šveđani su uvijek imali prefinjeno osjećanje za melodiju. Minimalistički synth pop u "Waiting For Magic", zarazni refren u "Wheel Of Fortune" do izleta u  vode trance psihodelije sa "My Mind", bio je to savršen album za flert, sanjarenje, pa čak i kao zvučna podloga za učenje...Bilo je nečeg perverznog i bolno ironičnog u slušanju albuma po imenu "Happy Nation" dok ti se zemlja raspada u vrtlogu rata.

A možda nas je baš nesvjesno privukao taj naslov. Zamišljali smo srećne zemlje i narode kao onaj "crno bijeli svijet iz snova" o kojem pjeva Elemental i koji se kao linija horizonta udaljava taman kad misliš da si mu se primakao.

Dođoše najzad i ta bolja vremena a sa njima i gorko saznanje da je ljepše željeti nego imati i da smo bili najsretniji dok smo bili mladi, očajni i siromašni. Sjećanje je čudna stvar. Pišući o problemu iščezlog vremena kod Prusta, Rastko Petrović primjećuje da"ono što ostane od jedne velike ljubavi nisu konkretne uspomene koje nisu u stanju da ništa više pokrenu u nama već neki iznenadni miris koji nas sjeti sve patnje koju smo osjećali zbog ljubavi povezane sa tim njim. Događaji nisu ušli u našu sudbinu po svojoj logičkoj strukturi već po kvalitetu."

Za mene, čak i više od mirisa, takvu moć evokacije ima muzika. Dakle, dovoljno je da čujem uvodne  taktove "All that she wants" pa da se vrate devedesete, u svoj svojoj bijedi - i raskoši.

PS: Tekst je moj skromni hommage kultnoj rubrici Ploče koje nisu na prodaju