JNA u savremenoj prozi
Aazr 01 S

Photo: Andrija Zelmanović

Na Azru za litar krvi

Bilo je to onog jutra kad smo po prvi puta ovog proljeća uspjeli otjerati jato vrana sa stabala uz zgradu naše čete i kad se Csaba Gabor srušio od pospanosti uzrokovane sinoćnjim pijanstvom, a Jovan Govedarica od epileptičkog napada, te tako osramoćen završio svoju vojničku odiseju. Csaba je udario glavom o rub metalne kutije koja je skrivala hidrant i rasjekao čelo po cijeloj dužini, krvlju je onako još uvijek mamuran zamrljao puške i dva šljema koji su stajali pored, a Jovan Govedarica nije razbio ništa, bio je to blagi epileptički napad koji je kratko trajao, ali su mu oči svejedno potom bile pune suza, a glava pognuta i tijelo bez snage i volje za životom. Kao nekome čiji se svijet, i to pred očima neznanaca, upravo srušio. I srušio se, jer Jovan nije uspio sačuvati tajnu, nije uspio sakriti bolest i odslužiti armiju kako bi se po povratku u svoje bosansko selo uspio oženiti, kupiti maleni kamion kojim će voziti ćumur i živjeti kao svaki svoj pošteni bliži i dalji rođak. Sve mu je i bilo sumnjivo još onda kad je prije godinu dana njegov otac, zajedno s njim otišao u općinski ured za regrutaciju, cijelo mu vrijeme držao ruku na ramenu, te se sa Stojanom, šefom tog ureda još neko vrijeme nakon što je sumnjičavi Jovan izašao, zadržao u uredu i dogovorio ovo životno Jovanovo putovanje: jes bolestan, ali nije to ništa, može on u armiju, a i kakvo je to muško koje... razumiješ... i tako dalje. Jovan je sad kretao put Vojno-medicinske akademije u Beogradu, na konačnu potvrdu svoje manjkavosti i neuspjeha koji će ga u Govedaricama obilježiti do kraja života, tako je barem mislio, tako je barem uvijek dosad s onim rijetkim invalidima koji nisu išli u armiju, i bilo.

Csaba se već smijao dok mu je krv probijala kroz prste kojima se ulovio za čelo.

Ja sam stajao u redu za jedini telefon na nas preko tisuću, govornicu koja je valjda imala najveći telefonski promet u državi, čekao sam da okrenem poznati broj i da se nakon 18 dana terena, vožnje i logorovanja po Deliblatskoj peščari, po tom nestvarnom i začudnom svijetu, čujem s roditeljima i bratom. Sva pisma bila su već prestara, ovdje sam preko osam mjeseci...

Otac je rekao da se pazim, da ne vozim brzo, imate starudije od kamiona još je dodao, majka je rekla da me voli i da brine jesam li gladan i je li mi hladno... Brat je rekao: osmog šestog je Azra u Čavlima...

Na razglasu je upravo svirao Psycho Killer. Na na na na nana na na na na... pjevušio sam i žudio. Nikad nisam bio na koncertu svog najdražeg benda, nikad ih nisam uživo čuo, kad su oni počinjali bio sam dječak, a sad, u proljeće 89. oni odrađuju svoju posljednju turneju, Džoni je pustio kosu i objavio Između krajnosti, po svemu slab album, kraj je blizu... I ja sam pet stotina kilometara daleko, imam plavu uniformu i vozim Zil po pustoši jednog vojnog aerodroma. U Zilu, golemom kamionu ruske proizvodnje okotila mi se nedavno jedna mačka lutalica, njih troje, uspio sam ih uzgojiti do lijepih malenih tigrova, a onda su me napustili i nestali, kako nestaje mnogošto u ovoj ravnici, najednom i posve.

Išao sam pitati. Slobodne dane za privatne poslove nisam dobio. Poručnik je rekao da čekam redovan dopust. Sljedećeg jutra kad me htio primiti, tražio sam redovan dopust, naravno, u njemu je bio i taj žuđeni osmi lipnja, i to točno u sredini tih petnaest dana na koje sam imao pravo. Za svaki slučaj, a i ta mi se sredina uvijek nametala kao nasigurnija varijanta. Rekao je da ne može, da sačekam da se Vukobratrović vrati pa da onda idem, čekaj bre desetaru leto, šta si navalio.

I što sam mogao, uputio sam se prema stacionaru, postojala je još jedna opcija – najnestvarnija trgovina koju sam ikad obavio.

Dat ću krv – to znači dva slobodna dana!

Halimi, student medicine iz Peći, uvukao je iglu spretno i lako, sekunde su potekle u bočicu, sloboda je po tko zna koji put imala krvavo lice, toplu, usku ranicu na mojoj veni.

U moj vojnički zdravstveni karton, upisan je još jedan datum, 19. 5. 1989., dao krv, dobrovoljno, baš tako je pisalo. Dobio sam i pola kruha, nešto salame i sira, pola boce nekog strašnog crnog vina i imao pravo odležati sat, dva u montažnom stacionaru smještenom između kamiona i aviona, usred ničega, je li tako..

No izašao sam sa sendvičom u rukama i veseo, za tri dana eto mene opet ovdje..

Put od Kovina do Rijeke trajao je oko 15 sati, i naravno u idealnoj situaciji isto toliko natrag, dva slobodna dana su mi bila premalo, zato sam odlučio zaraditi još dva i riješiti problem, biti na koncertu svog života, na mjestu i u trenutku koji će me napokon razdvojiti, nepovratno i neumitno od djeteta kojeg sam poznavao, i koje je sebi u najtežim iskušenjima svoje adolescencije pomagalo na samo jedan način: slušajući Džonijeve pjesme.

Halimi je bio sjajan momak, izrazito tih i fin, dočekao me je na ulazu u stacionar blago se čudeći.

- Šta ti je sad?

- Ništa, dao bih još malo krvi, dana mi treba..

- A ludi ćoveće ne možeš to sad, šest meseci treba da prođe... doktor će te najuri...

- Šest mjeseci?!

- Pa da, takav zakon, a i medicina je to, jebote, pa krv je to, šta ti misliš... nasmiješio se.

Presjekla me ova spoznaja i ova stvarna nemogućnost da se ništa od onog o čemu sanjam cijeli život i za čim strašno žudim posljednjih nekoliko dana ne ostvari, i to samo zato jer je netko donio nekakav glupi propis o polugodišnjoj pauzi između dva davanja krvi. Osjećao sam se snažnim, trenirao sam svaki dan, pa eto, i na krosu kasarne, blatnjavoj sumanutoj utrci od zadnjeg kamiona u nizu do naše malene farme svinja, bio sam treći... od nas tisuću... ma, dat ću krv, imam ja toga koliko hoćeš...

- Halimi, ti znaš... ja sam desetar...

- Znam, pa znamo se.

- E dobro, kad se znamo, imaš li ti ključ od ovog stacionara?

- Imam...e, al ne zajebavaj se, nemoj da se zajebavaš, znaš, meni se u ćorku ne ide...

- Ma slušaj, noćas mi otključaj, imam minutu posla unutra, može? Imam svega, viskija, imam cigara, znaš da mi desetari svega imamo...

- Meni ne treba ništa, ne mogu bre...

- Halimi, ne jebi, važno je...

- A šta ćeš da radiš unutra?

- Ispravit ću datum u kartonu, ono kad sam dao krv, razumiješ? Moram kući, fali mi dana, jebi ga.

- E lud si, šta ne kažeš? Ali znaš, ja ne mogu da ti samo upišem još jedan datum, ne mogu bre, doktor broji bočice pre nego što ih šalje...

- Ma kakvo upisivanje, samo ćemo ispraviti, i sutra kad bude u smjeni ona doktorica eto mene opet pa ti iglu i bocu u ruki i vadi! To sam mislio, razumiješ sad?

- Aha, aha, to može, šta odmah ne kažeš, e lud si, znaš...

Noć nam je bila sklona, pusta, bez ikakva događaja, bez mjeseca, mrkla tama i dva mladića koja prtljaju s ključevima ispred jedne bijele zgradice.

Devetnaesti svibnja postao je devetnaesti studenog, a devetka na kraju godine dobila maleni trbuščić i koraknula unazad, u osmicu.

Halimi je, rekao sam bio sjajan momak, ova ga je malena avantura jako uznemirila, on na ovakve stvari nije bio naviknuo, skoro se tresao od straha. Pokušao sam ga umiriti, ali nije išlo, na izlasku iz stacionara pogledao me je kolebljivo i rekao: Dođi sutra, donesi mi neku knjigu da čitam, znam da imaš...

- Hoću Halimi prijatelju, Kiklopa ću ti donijeti, to je knjiga za tebe.

Sutradan se sve odvilo kako je trebalo, savršeno. Knjigu za Halimija ostavio sam u grmu kraj ulaznih vrata, a on ju je pokupio na kraju svoje smjene. Onaj famozni Zil mi je uz sve ostalo bio i malena knjižnica, imao sam u njemu preko stotinu knjiga i posuđivao samo probranim prijateljima, onima koji su znali šutjeti o zlatu što su ga držali u rukama. Pred sam kraj mog vojnog roka moja knjižnica bit će otkrivena, ali to je sad druga priča.

Šestog lipnja, u zoru, čekam autobus koji će me odvesti u Beograd na vlak, i na moje prvo i dugo putovanje kući, na moj prvi i posljednji Azrin koncert, u večer kad živa ljubav prelazi u sjećanje, a srce neizdrživo drhti jer ga toliko toga opsjeda.

Mislim o onom danu kad se Csaba razbio i kad je Govedarica pljusnuo u lijehu s ružama, a potpukovnikova žena istrčala iz trafike i gurnula mu svoju ruku s osam prstenova u usta tražeći jezik. O onom danu kad je sav ovaj zanos oko koncerta započeo i o tome kako sam ipak uspio, jer evo stojim ovdje svečano odjeven i čekam rasklimani autobus da me prebaci bliže mojim ljubavima. I kako u sebi nosim i Csabinu i Jovanovu sudbinu, onu vesela obješenjaka koji se smije dok mu iz čela lipti krv, i onu čovjeka s bolnom tajnom koja će biti razlog njegove neprilagođenosti cijeloga života. Još sam uvijek previše mlad da bih išta znao o tome postoji li zaborav i može li on donijeti utjehu s kojom se dočekuje starost. Ali sad, eto, putujem ususret svom najvećem iskušenju i najvećoj žudnji koju sam u svom kratkom životu upoznao. Azra nastupa u Čavlima, u malenom mjestašcu kraj Rijeke, u domu kulture, kraj Inine benzinske pumpe prema kojoj će se Džoni, prije koncerta prošetati s Kippom.

U džepu stišćem dozvolu za putovanje, moju kartu za sreću u jednom pravcu, moja se krv u dvorani za operacije prelijeva u nekog, pogledom dosižem veliku daljinu, vidim preko gradova i kroz srca ljudi, ovako lete anđeli po dobre duše, ovako se kote tajni mačići.

Dobar je život, krv je dobra.

*Priča je objavljena u e-novinama u novembru 2009. godine

Oceni 5