Na godišnjicu ubijenih u Srebrenici
Prošle, 2016. godine, jedna francusko-holandska asocijacija me je pozvala u Srebrenicu da održim radionicu za pisanje za djecu i odrasle svih konfesija, etničkih grupa i nacija. Došle su samo dvije djevojčice. Na licima im se nije vidjela ni vjera, ni etnička grupa, ni nacija, ni rasa. Ni mržnja. Bile su vrlo simpatične, ljepuškaste i odlično su pisale, iako su još uvijek bile osnovci. Ali je zato bilo veoma mnogo stranaca pristiglih iz cijele Evrope, koji su nam se pridružili, i koji su na zadane teme napisali veoma lijepe kraće prozne tekstove ili pjesme.
(Sve te tekstove objavili smo kasnije u prevodu na francuski i na originalnim jezicima svih autora, računajući tu i tekstove pomenutih djevojčica iz Srebrenice.)
Jedna od dvije djevojčice kojoj sam ukazala na neke greškice (mada sam je prethodno, ne bez razloga veoma hvalila), a koja je govorila ekavski, na to se naglo rasplakala. Otac koji je sve to posmatrao, odveo ju je odmah potom kući. Mislila sam da će ubrzo nakon toga nastati nacionalni problem. Ko zna koji? Prvenstveno francusko–balkanski? S obzirom na organizatora te radionice? Ne treba mnogo da se sve proglasi nacionalnim i antinacionalnim sukobom punim mržnje, svuda na Balkanu, a naročito u ovom gradu.
Srećom tako nije bilo.
Naša kćerka je razmažena, utješio me je otac djevojčice, sutradan, kad sam ga srela u gradu.
A možda u osnovi nacionalnih sukoba leži ponekad i to: najobičnija razmaženost? Do sada mi ovo nije padalo napamet. Ipak ljudi su u stanju da ubijaju za najmanju sitnicu. Istorija nas uči da nije potrebno mnogo da se odluče na klanje cijelih naroda samo zato što im se “jedini Bog” imenuje drukčije i što nose drugačije ime od onih koji su odlučili da neki njihovi sugrađani treba da nestanu sa lica zemlje. Ubijeđeni da upravo tako nastaje raj na zemlji: kad se pokolju oni koji drukčije imenuju svog Boga.
Činilo se sve zeleno-modro i svježe, pravi požar zelenila tog ljeta u Srebrenici.
I sve normalno.
Ali muk koji je vladao gradom i okolicom naprosto je vrištao i parao dušu.
U tom gradu sve vrijeme boravka vidjela sam, udisala, i koračala gotovo isključivo kroz tešku, neprohodnu tugu. Grad je djelovao napušteno, kao da se sav pretvorio u groblje zaraslo u raskošni zeleni pokrov i zelenu tišinu.
Uveče su se stranci zabavljali i plesali skupa s mještanima u barovima na muziku našeg doba. Kao da su se i mrtvi dizali iz svojih skrovitih jama u koje su bačeni i plesali u tim noćima.
Dok je kiša lila i jedina u stvari ona bila čujna. Gromoglasna. Sve ostalo, bez obzira na muziku, bilo je tišina i bol.
Ko želi da se uvjeri da je tu stvarno počinjen najgori zločin, ne treba ništa da kaže, niti išta da pita. Nepotrebno ga je imenovati. Zločin! Dovoljno je otići na lice mjesta. Ono sve govori. Svaka riječ je suvišna, olovna.
Svaka riječ je zločinačka.
Tako mislim danas, na godišnjicu Srebreničke boli, iako sam i sama pokušala sročiti u stihu, na francukom, ono što sam osjetila, kad sam se vratila u Pariz. Znajući da je pisati o tome velika zamka.
Te dvije pjesme, sa još jednom, sličnom ovim dvjema, objavljene su u mojoj knjizi pjesama pod naslovom «Dans le lit d’un rêve» ( M.E.O. 2017).
GRAD TUGA
Koračam kroz bigor
Tuge
Dvije ulice u gradu:
Džinovska Humka -
Nečujan i
Gromak
Lelek
GRAD BOL
Dvije planine s obje strane grada a s obje strane
Duboka Bol
Diže se ko
Dvije džinovske šikare nad gradom
Dok između ta
Dva modra bedema zjape
Duboke rupčage mjesto očiju: kuće ko lobanje mrtvih
Dolje jedan starac jedan mladić jedan pas jedna nevjesta razgrću
Duboku Bol
Da prođu
Najednom
Smijeh!
Smijeh stranca
Potopljen u suze
Zaklanih
VILLE TRISTESSE
(SREBRENICA)
1.
Je marche à travers la
Tristesse
2.
Deux rues dans la ville :
Une montagne-doléance
VILLE DOULEUR
Des deux côté de la Ville-
Douleur se
Dressent
Deux géants buissons et entre
Des remparts de verdures
Des trous sans yeux sont les maisons
Un vieillard un jeune homme un chien une belle mariée
Fendent la douleur épaisse
Pour passer
Soudain
On entend le rire
Rire d’un étranger
Trampé dans les larmes
Des égorgés
Srebrenica 2016.