Partizanska knjiga: Hristos Asteriju „Njeno nago telo i druge čudne priče“
Illu1

Photo: Partizanska knjiga

Na granici najekstremnije fantazije

„Na granici najekstremnije fantazije“-

Upravo tako, sa povučenom crticom. Sa crticom koja ujedinjuje, koja upućuje dozive i odzive fantazije i stvarnosti jedne ka drugoj, preko koje se one dotiču i sustiču u deset „čudnih priča“ Hristosa Asterijua. I baš tu joj je mesto, na samoj granici fantazije jer se na toj granici ne zastaje i ne ostaje, već se preko nje prelazi dalje, i sama fantazija dovedena do krajnjih granica postaje novi poredak stvarnosti. A možemo ići i obrnutim smerom, pa reći da sama stvarnost u svojim najekstremnijim dozama, postaje fantastička. Onako kako nam tu zaumnu stvarnost posreduju ne manje čudni pripovedači Asterijuovih priča. Ta crtica nas upućuje na stalna prevođenja na kojima se gradi ambivalentna narativna (a)logika priča. Uostalom, ta crtica, ipak, i čuva granicu jer bez nje ne bi bilo moguće napipati čudno.

Zbirku i otvara moto, odlomak iz Babeljove priče „Gi de Mopasan“, čija je tema prevođenje. Asteriju čini sa predloškom koji prevodi ono što je i sam Babelj prevodeći Mopasana radio, preispisuje ga i dopisuje. Njeno nago telo i druge čudne priče jeste knjiga o čitanju, preispisivanju i dopisivanju širokog korpusa figura i motiva iz fantastičke književnosti, iz njenih različitih fundusa (od mitološko-folklornog do naučnog). Međutim, način na koji Asteriju pristupa literarnoj tradiciji, način na koji interveniše, prevodeći je u svoje narativne svetove, čini da svaki pokušaj otvaranja komparatističkih linija bude sveden na inventarisanje, u najboljem slučaju ocrtavanje formativnog horizonta ili poetičkog zaleđa. Jer, primera radi, Asteriju sa Kafkom, čak i doslovno upisujući Kafku u svoju prozu, ide preko Kafke, oneobičavajući i samu kafkijansku logiku teksta. To izneveravanje je svojstveno svim autorovim citatnim, odnosno prevodilačkim zahvatima u poznato i očekivano putem kojih obrće samu logiku fantastičkog. Ono što je čudno, a pripovetkama cirkulišu različiti likovi čudnog – bizarno, nastrano, misteriozno, zazorno – približava nam se, familijarizuje se, namesto da nam se prisno otuđi, kako to žanrovska pravila nepisano diktiraju.

Međutim, u ovim pričama fantastičko kao takvo i nije težište, ono je samo jedan od slojeva imaginacije. Čitalac biva privučen tekstualno sublimnim, uvučen u iščašene pripovedne prostore u kojima oseća da istina teksta leži van dihotomije racionalno/iracionalno, i njeno predosećanje ga blago dodiruje. Tekstualno sublimno, vanredni intimistički kvalitet Asterijuovih priča, moglo bi se uzeti kao jedan od kohezivnih principa zbirke. Naratori priča nas, recimo, odvode u revolucionarno francusko 18. stoleće, Rojal mjuzik hol, grčko ostrvo, borhesovski lavirint, susrećemo se sa slavnim piscem bez ijedne objavljene knjige, porodiljom zlog semena, genetski modifikovanim pijanistom, pubertetlijom imunog na teofaniju. I sve vreme Asteriju varira narativne obrasce priče, čas stvarnost probija fantaziju, čas ona uzmiče pred halucnantnim, čas smo u zasedi komičkog, čas smo u vlasti publicističke verodostojne preciznosti, čas nas zavodi liričnost. A tekstualno sublimno ih prožima tamo gde se sve one sustiču, u temi smrti kao njihovom nukleusu.

Asterijuovi su smrtopisi različiti: javna pogubljenja, serijska ubistva, samoubistvo slavne ličnosti, ritualna i žrtvene smrti, anonimne, danima neprimećene smrti. Smrt se izlaže u svojoj spektakularnosti, užasu, dostojanstvu, erotizmu, banalnosti ili ranjivosti. Sama smrt postaje najekstremnija fantazija u istoj meri u kojoj se fantazmi smrti otelotvoruju. Ili, preciznije kazano, usecaju u tela. Telo obeleženo smrću na svakojake načine, telo izloženo smrti, bilo da je ona deo psihološke realnosti, emotivne traume, postvarena na stolu patologa ili personifikovana u moralnom imperativu koji propoveda superego, suspstancijalno se ogoljava. U konačnici, nago telo smrti nam je izloženo. Izloženo je našem pogledu, našoj misli, našem dodiru. Smrt biva gotovo opipljiva, i nekako pitoma, mada osvedočava najdublje useke teksta, i iskustva, a to je odsutnost. Preko nje odsutnost postaje bolno opipljiva.

Naposletku, ne zateknu nas nespremne sve pojavnosti smrti i praznine koje se razotkriju njome, njenim ustuknućem, niti beskrajni lanac košmara u koji su zatočeni likovi  ili svedenost čoveka na svega nekoliko bazičnih psiholoških mehanizama. Nespremne nas zatekne opet sama crtica pred kojim nas Asteriju ostavlja. Crtica koju povlači njegova tačka na kraju svake priče. A pripovetka iz koje Asteriju preuzima moto, kao natuknicu za svoje narativne mehanizme i smer kamo nas vodi iskustvo čitanja, sadrži mnogo poznatiji i navođeniji iskaz. On je pak upisan u Asterijuovu veštinu pripovedanja. Babelj veli da nijedno željezo ne može ući u ljudsko srce tako ledeno kao blagovremeno stavljena tačka. Tačka koju Hristos Asteriju nepogrešivo stavlja. A mi, zaustavljeni tom tačkom, ostajemo pred crticom, na granici najekstremnije fantazije, sa slutnjom istine, sa nepodnošljivom privlačnošću njenog nagog tela, i drugih „čudnih priča“.

Oceni 5