Stvaralaštvo iz ničega: Anton Pavlovič Čehov (3)
Anton Pavlovič Čehov

Photo: www.culture.ru

Na kobnoj granici koja deli čoveka od večne tajne

Sadržaj „Dosadne priče“ se, tako, svodi na to da profesor, premda širi svoje „nove“ ideje, u suštini tvrdi da je nemoguće da ga ideja nadvlada, niti da on može dobronamerno težiti nečemu što predstavlja za ljude viši cilj, u čemu bi trebalo videti životni poziv, sveti čovekov poziv. „Neka mi Bog sudi, – ja imam dovoljno hrabrosti da postupim po savesti“, – na sve zahteve „pogleda na svet“ Čehov u svojoj duši pronalazi samo taj odgovor. Upravo takav odnos prema pogledu na svet je postao druga priroda Čehova. Pogled na svet zahteva da čovek prizna opravdanost zahteva, a da metodološki ne prizna ništa od toga. Pri čemu priznanje da je taj zahtev opravdan postepeno nestaje. U „Dosadnoj priči“ ideja još uvek sudi čoveku i nemilosrdno ga muči, onako kako to radi sve što je neživo i bezdušno. Kao trn koji je ušao u živo telo, suvišan za organizam i neprijateljski nastrojen prema njemu, ideja nemilosrdno sprovodi svoju visoku misao sve do trenutka dok u čoveku ne sazri čvrsta odluka da je iščupa iz sebe, ma koliko ta operacija bila teška.

Čehovljevi junaci su nenormalni ljudi par excellence, imaju neprirodnu, pa otuda i jezivu potrebu da stvaraju iz ničega. Ispred njih je uvek beznađe, bezizlaz, apsolutna nemogućnost da bilo šta učine. A povrh toga oni žive, ne umiru

Već u Ivanovu uloga ideje je promenjena. Ona više ne prati Čehova, već, uz najprefinjenije ismevanje i prezrenje, Čehov prati nju. Glas žive prirode nadjačava ustajale kulturne navike. Treba istaći, borba još traje, pa je i sreća u njoj promenljiva. Ali stare pokornosti nema. Čehov se sve više i više udaljava od prošlih predrasuda i ide – kuda? Na to pitanje teško da je on sam mogao da odgovori. Radije će ostati bez bilo kakvog odgovora nego što će prihvatiti bilo koji tradicionalni odgovor. „Ja odlično znam da neću živeti više od pola godine; čini mi se da bi sada trebalo da me više od svega zanimaju pitanja zagrobnog života i seni koje će me pohoditi u mom večnom snu. Ali, iz nekog razloga, moja duša neće da zna za ta pitanja, mada um shvata svu njihovu važnost.“ Um se opet, kao suprotnost onome što je bilo ranije, sa poštovanjem izbacuje van, a njegova prava prenose se na “dušu“, tamno i nejasno stremljenje kojem Čehov sada, kada stoji na kobnoj granici koja deli čoveka od večne tajne, instinktivno više veruje nego svetlom, jasnom saznanju koje može predvideti čak i posmrtne prizore. Hoće li se pobuniti naučna filozofija? Pokušava li Čehov da pokoleba neprolazne principe?

Ali Čehov se iskidao, on je nenormalan čovek. Možete da ga ne slušate, ali kad ste se već odlučili da ga slušate, treba unapred biti spreman na sve. Normalan čovek, kad je čak i ekstremni metafizičar, u svetu oblaka, uvek prilagođava svoje teorije trenutnim potrebama. On ruši samo da bi posle ponovo stvarao iz starog materijala. Zbog toga mu nikada ne nedostaje materijala. U pokornosti prema osnovnom ljudskom zakonu, koji su davno odredili i definisali mudraci, on se ograničio i zadovoljio skromnom ulogom tragača za formom. Iz čelika koji on nalazi u prirodi u gotovom obliku, on kuje mač ili plug, koplje ili srp. Teško da mu može pasti na pamet da stvara misao iz ničega. Čehovljevi junaci su nenormalni ljudi par excellence, imaju neprirodnu, pa otuda i jezivu potrebu da stvaraju iz ničega. Ispred njih je uvek beznađe, bezizlaz, apsolutna nemogućnost da bilo šta učine. A povrh toga oni žive, ne umiru…

Tu se postavlja zanimljivo i veoma važno pitanje. Ja sam rekao da je ljudskoj prirodi strano da stvara iz ničega. Ali priroda često čoveku oduzima gotov materijal i ujedno mu zahtevno naređuje da stvara. Znači li to da priroda protivreči samoj sebi? Da ona izopačuje svoje kreacije? Zar nije ispravnije dopustiti da je poimanje izopačenosti čisto ljudskog porekla? Možda je priroda štedljivija i mudrija od mudraca i mi bismo, možda, saznali mnogo više ukoliko bismo, umesto da delimo ljude na suvišne i potrebne, korisne i štetne, dobre i zle, potiskujući svoju unutarnju sklonost ka subjektivnom ocenjivanju, pokušali da se iskrenije ophodimo sa njenim tvorevinama? Ili će se sad pojaviti „jezivo svetlucanje“, tragač za blagom, mađioničar, veštac i između ljudi će biti podignut zid koji ne možeš srušiti ni logičkim argumentima, ni topovima.

Ja se mnogo ne nadam da će ovo razmišljanje izgledati ubedljivo onima koji su navikli da se pridržavaju pravila. Da, najverovatnije i ne treba da među ljudima izbledi postojeća predstava da su dobro i zlo principijelno suprotstavljeni, kao što ne treba da se mladi rađaju sa životnim iskustvom starijih, jer bi tako nestali rumen i crne lokne. U svakom slučaju, to je nemoguće. Mnogo milenijuma broji svet, mnogo naroda je živelo i umiralo na zemlji, ali, koliko znamo na osnovu sačuvanih knjiga i predanja, parnica između dobra i zla nikada nije bila prekinuta. I uvek je bilo tako da se dobro nije plašilo svetlosti dana, da su dobri ljudi živeli u društvenom, organizovanom životu, a zlo se sakrivalo u mraku i zli ljudi su uvek bili usamljeni. Drukčije ne može biti. Svi Čehovljevi junaci se plaše svetlosti, svi njegovi junaci su sami. Oni se stide svog beznađa i znaju da im ljudi ne mogu pomoći. Oni nekuda idu, možda i napred, ali nikoga ne zovu za sobom. Sve im je oduzeto, a oni i dalje moraju da stvaraju. Verovatno odatle kreće to neprikriveno prezrenje koje oni gaje prema najvrednijim tvorevinama običnog ljudskog stvaralaštva.

Umesto da prekoreva sebe što ne može da se pokori opštoj ideji, on otvoreno negoduje i ismeva je. U Ivanovu to je već veoma jasno izraženo, pa nije neobično što je drama izazvala tako burno nezadovoljstvo

O čemu god da započnete razgovor sa Čehovljevim junakom, on ima isti odgovor na sve: niko ništa ne može da me nauči. Vi mu nudite novi pogled na svet, ali on još od prvih reči oseća da se sve svodi na pokušaj da se na novi način rasporede stare cigle i kamenje, i nervozno, često grubo, on od toga okreće glavu. Čehov je veoma pažljiv pisac. On se plaši javnog mnjenja i ima obzira prema njemu. Ali ipak, kakvo neskriveno gađenje on ispoljava prema prihvaćenim idejama i pogledima na svet. U „Dosadnoj priči“ on makar ne odstupa od pristojnog tona i početnog stava. Kasnije on odbacuje sve predostrožnosti i umesto da prekoreva sebe što ne može da se pokori opštoj ideji, on otvoreno negoduje i ismeva je. U Ivanovu to je već veoma jasno izraženo, pa nije neobično što je drama izazvala tako burno nezadovoljstvo. Ivanov je, kao što sam već rekao, propao čovek. Jedino što umetnik može sa njim da uradi je da ga sahrani kako dolikuje, odnosno da oda poštu njegovoj prošlosti, da se sažali nad sadašnjošću i zatim, da bi ublažio mučan utisak koji ostavlja smrt, da pozove na sahranu opšte ideje.

Može se prisetiti najvećih ciljeva čovečanstva u bezbroj završenih formi u kojima se oni nude – i težak slučaj, koji se čini nerešiv, odmotava se. Pored Ivanova koji umire trebalo bi naslikati radostan, mlad život koji nagoveštava lepu budućnost i rušenje bi izgubilo svu svoju oštrinu i gorčinu. Ali Čehov čini nešto sasvim suprotno – umesto da mladosti i ideji prepusti vlast nad rušenjem i smrću, kako bi to bio slučaj u svim filozofskim sistemima i umetničkim delima – on demonstrativno u središte svih dešavanja stavlja beskorisnu ruševinu koja se zove Ivanov. Pored Ivanova postoje mladi životi, ideja takođe ima svog predstavnika. Ali mlada Saša, divna i dražesna devojka, koja je od sveg srca zavolela poraženog junaka, ne samo da ne spasava svog voljenog, već sama gine pod teretom cilja koji ona nije kadra da ispuni. A ideja? Dovoljno je da se prisetimo lika doktora Ljvova kojem je Čehov dodelio odgovornu ulogu predstavnika svemoguće vladarke, i odmah ćemo shvatiti da on sebe ne vidi kao podanika ili nekog ko plaća danak, već kao njenog najvećeg neprijatelja.

Dovoljno je da doktor Ljvov otvori usta i svi junaci, kao da su se ranije dogovorili, jedan posle drugog, na najbezobrazniji način, žure da ga prekinu i to podsmevanjem, pretnjama, pa i udaranjem u potiljak. A za to vreme mladi doktor ispunjava dužnosti predstavnika velike države, ništa gore niti manje dobronamerno od svojih prethodnika, Staroduma i drugih počasnih junaka iz starih drama. On se bori za ponižene, hoće da im vrati izgubljena prava, revoltiran je zbog nepravde itd. Zar je on prekoračio granice svog ovlašćenja? Ne, naravno. Ali tamo gde caruju Ivanovi i beznađe, nema niti može biti mesta za ideju. Oni ne mogu zajedno živeti. I pred očima iznenađenog čitaoca, koji je navikao da svako carstvo može pasti i nestati i da je samo moć carstva ideja večna in saecula saeculorum – zbiva se neverovatan prizor. Ideju svrgava sa trona bespomoćan, razbijen i beskoristan čovek! Šta sve nije ispričao Ivanov!

Još u prvom pojavljivanju on ispaljuje takvu tiradu i to ne pred prvim prolaznikom, već pred ovaploćenom idejom Staroduma u Ljvovu: „Ja imam pravo da vas savetujem. Nemojte ženiti ni Jevrejku, ni psihopatu, ni povučenu, već izaberite sebi neku srednju, običnu, bez jakih boja, bez suvišnih zvukova. Uglavnom, ceo život organizujte po šablonu. Što je pozadina sivlja, to bolje. Dragi, nemojte sami ratovati sa hiljadama, ne borite se sa vetrenjačama, ne udarajte glavom o zid. Nek vas Bog čuva od svih mogućih racionalnih domaćinstava, neobičnih škola, nadahnutih govora. Zatvorite se u svoj oklop i radite svoju malu stvar. Ono što vam je Bog dao. To je toplije, pravednije i zdravije.“

Koliko god da Ivanov ispadne podao i odvratan – a Čehov nije škrt po tom pitanju, na spisku njegovog junaka se nalaze svi mogući zločini, sve do svesnog ubistva odane žene – ipak će na njegovoj strani, a ne na strani Ljvova, biti javno mnenje

Doktor Ljvov kao predstavnik svemoguće i autokratske ideje oseća da je njegova vladarka uvređena zbog toga što nisu uvažena njena prava i da dalje podnošenje uvreda de facto znači poricanje suvereniteta. Razlog je u tome što je Ivanov bio i mora ostati rob. Kako se osmelio da savetuje, kako se osmelio da digne glas onda kada je trebalo da pokorno i netremice sluša, da bespogovorno ispunjava zapovesti?! Pa to je bunt! Ljvov pokušava da se ispravi koliko je visok i da dostojanstveno odgovori drskom pobunjeniku. Ali mu to ne polazi za rukom. Drhtavim i neodlučnim glasom on ispljuvava uobičajene reči, koje su do nedavno imale poražavajuću snagu. Ali one ne ostavljaju očekivan utisak. Njihova snaga je otišla. Kuda? Ljvov to sebi čak ne sme ni da prizna – ona je sad kod Ivanova. I to više ni za koga nije tajna.

Koliko god da Ivanov ispadne podao i odvratan – a Čehov nije škrt po tom pitanju, na spisku njegovog junaka se nalaze svi mogući zločini, sve do svesnog ubistva odane žene – ipak će na njegovoj strani, a ne na strani Ljvova, biti javno mnenje. Ivanov je duh rušenja, grub, odsečan, nemilosrdan, ni pred čim se ne zaustavlja. A reč „podlac“, koju teškom mukom čupa iz sebe i upućuje mu je doktor, ne ostaje u njemu. On je nekako u pravu i tu privilegiju mu daje njegova posebna, za druge nedokučiva, ali, ako ćemo verovati Čehovu, neosporna istina. Saša, mlado, pronicljivo i darovito biće, mu se klanja, a ravnodušno prolazi pored poštenog Staroduma Ljvova. Sva drama počiva na tome. Ivanov, treba istaći, na kraju puca u sebe, i to nam, ako hoćete, daje formalno pravo da mislimo da je konačna pobeda ipak na strani Ljvova. I Čehov je dobro uradio što je tako završio komad – ne treba ga odugovlačiti do iznemoglosti. A ispričati do kraja istoriju Ivanova nije lak posao. Nakon toga Čehov je pisao još petnaest godina, pokušao je da ispriča do kraja sve ono što dotad nije uspeo, pa ipak je morao da prekine, a da ne završi. Onaj ko bi pomislio da reči Ivanova upućene Ljvovu mogu da se tumače tako kao da je Čehov, poput Tolstoja iz doba Rata i mira, video u svakidašnjem načinu življenja svoj „ideal“, grdno bi se prevario. Čehov se samo branio od „ideje“ i govorio joj je ono najbolnije što mu je padalo na pamet. A šta može biti za ideju bolnije od toga da sluša hvalospev svakodnevice?!

Ali, u određenim trenucima Čehov je umeo, ništa manje oštroumno, da naslika i svakodnevicu. Uzmimo kao primer priču „Učitelj slovesnosti“. Učitelj u potpunosti živi po receptu koji daje Ivanov. Ni posao, ni žena Masunja – koja nije ni Jevrejka, ni psihopata, ni plava čarapa – ni kuća-oklop, ni sve ostalo ne smeta Čehovu da malo-pomalo satera bednog učitelja u mišolovku, dovede ga do takvog stanja da mu ne preostaje ništa drugo do da „padne na pod, vrišti i udara glavom o pod“. Čehov nije imao „ideal“, čak ni ideal svakodnevice koji je u svojim ranijim delima s takvom nepojmljivom veštinom naslikao grof Tolstoj. Ideal pretpostavlja da ćete mu se pokoriti, dobrovoljno odreći svojih prava da budete nezavisni, slobodni i jaki – takva vrsta zahteva i čak aluzije na zahteve te vrste budili su u Čehovu svu moguću silinu gađenja i mrzovolje koju je on bio kadar da nosi u sebi.

 (Nastaviće se)

*Tekst objavljen u Beogradskom književnom časopisu, br. 46-47; preveo s ruskog Lazar Milentijević

Oceni 5