Na krilima poezije

SOBA NA ČETVRTOM KATU:  I doista, kao da smo putovali prema "tatarskoj pustinji", zapravo prema samoj Buzzatijevoj Tvrđavi – odlično sam izabrao putnu literaturu za kratiti vrijeme tijekom leta. Na moje čuđenje, poslije pedesetak minuta vožnje od pekinškog aerodroma taksist me iskrcao na točnoj adresi. Na ulazu u naselje Shangyuan sreo sam sitnu stariju Kineskinju kojoj sam pokazao adresu, na što je blagonaklono kimnula glavom, ali nije se pomaknula sa svoga mjesta pa sam produžio ne znajući kamo idem. Uspeo sam se kamenitom stazom prema toj mojoj Tvrđavi vukući kofer, ali ni na ulici ni na prozorima nije bilo nikoga – naselje je bilo posve pusto. Možda je bilo takvo doba dana, rano srpanjsko poslijepodne, sparina.

Čuo sam potom glasove, bili su to kineski umjetnici, također na rezidenciji ondje, poslije ću doznati, i oni su me uputili na direktoricu, tj. knjižnicu kao mjesto gdje se treba javiti – no ni ondje nije bilo nikoga. Malo poslije, dok sam ogledavajući se zbunjen stajao u podnožju visoke zgrade slične tornju, sustigla me ženica s ulaza za koju se poslije pokazalo da je Domarica – najvažnija osoba u naselju. Žurno me odvela do moje sobe, donijela još neraspakirano kuhalo, pribor za kuhanje, posteljinu, uključila klimu … - što zvuči sjajno, ali soba je na četvrtom katu, na samom vrhu zgrade, iznad knjižnice, derutna, a vode zbog slabog pritiska u cijelom naselju ima tek uvečer.

U sobi drven stol i stolac s naslonom, krevet i stolac bez naslona uz krevet. Prozori se ne mogu otvarati inače bi se raspali. Preko njih netko je navukao bijelu foliju kako bi ublažio učinak jakoga popodnevnog sunca. Folija je već bila požutjela i prošarana poderotinama, za koje se pobrinuo netko kome je pak nedostajalo sunca i prisutnosti vanjskoga svijeta. Pod je betonski, glatke no istrošene površine koja se ljušti na brojnim mjestima i stvara prašinu. Istuširao sam se s nekoliko mlazova hladne vode iz plastične boce koka-kole. I potom odspavao dva sata uz jednoličan zuj klima-uređaja.

Premda živim u isposničkom kućerku nasukanom na betonskoj ploči navrh zgrade-tornja, ipak sam daleko od golog života - ne bih ni smio pomišljati na to, prispodobljavati ga njemu, svakodnevni maleni napori i nezgode svakako se ne ubrajaju, već oduzimaju od mogućnosti golog života, koji je ionako neopisiv. A opet, ne mogu ne priznati kakva se radost krije u trenucima kad se načas izbriše osjećaj neugode i preruši u osjećaj sreće, taj handkeovski „trenutak pravog osjećaja“ – kada sam, pošto mi je u moju Tvrđavu ipak stigla voda, u kupaonici gol zasjeo na stolac što sam ga donio iz jednog od susjednih napuštenih stanova, jer svi su prazni i jadno uništeni, nezaključani, pa pustio da mi odozgo po ramenima, trbuhu i nogama curka hladna voda – sjedio sam i sapunao se poput rudara koji se pošteno naradio u svojoj crnoj jami, a ja ipak nisam, znojenje i trčkaranje gore-dolje i briga za svakodnevne osnovne potrebe nipošto nije nekakva svagdanja muka.

RASTANAK S TVRĐAVOM:  Put iz moje Tvrđave Siromaštva u Palaču Obilja morao je imati svoju cijenu, jednako kako je put u Tvrđavu i život u njoj, premda kratkotrajan i naoko pun zebnje i dvojbi, u konačnici donio odricanje od cijene a pristojnu naplatu za ogoljenost takvoga života. Prvo, penjanje na sam vrh donijelo je širinu pogleda, katkad i dubinu, kada bi se širina suzila poput lijevka i cijedila se sama iz sebe (u sebe). Drugo, ogoljenost prostora moralo se nadoknaditi svakodnevnim sitnim radioničkim prepravcima – zapravo njihovim surogatima - kako bi se stvorio dojam punine prostora spremnoga za život. Treće, život u Tvrđavi osiguravao je nepomičnost, koja je nužna za kretanje, u kojem god vidu da ga se definira, osobito imaginarnome.

I zato, kada se, posve neočekivano, trebalo premjestiti iz Tvrđave u Palaču, to jest u posve pristojno namješten stan uglednog pjesnika Jianga Haoa - koji ga je  povoljno kupio čim je Shangyuan izgrađen početkom 2000ih, budući da je Jiang Hao bio jedan od inicijatora i umjetničkih direktora cijeloga projekta umjetničkog naselja u kojemu bi svoj privremeni dom našli i likovni umjetnici i pisci - štošta se uzdrmalo, jer ono što je moju Tvrđavu mukotrpno izgradilo iznutra sada ju je željelo istrošiti, izguliti, očistiti od sadržaja na jedvite jade prikupljena. Cijelo sam jutro tako rastvarao Tvrđavu, pažljivo iz zida vadio svaku sivu ciglu, za sobom odnosio stubište, da se nekim sklopom okolnosti ne bih ponovno zatekao na poslu njezine rekonstrukcije.

RASTUĆA DIVOTA BIBLIOTEKE: Tek kada je posao bio posve završen – uz prolivene litre znoja, što ovaj put nije nikakva fraza – sjetio sam se što sam zaboravio na putu od gore prema nadolje. Između ostalog, dragojevićevskog guštera Lucumonea, koji me svakoga poslijepodneva čekao na vrućim metalnim vratima ulaza na četvrti kat, bijelu mačku s bijelim nakupinama ispod oka u popodnevnom dremežu, noćnog crno-crvenog leptira s kojim sam se družio prve noći sve dok nekamo nije odlepršao, labirint od pleksiglasa na terasi prema načelima Knjige promjena kinesko-američke umjetnice – kojemu ni uz najbolju volju i čitanje popratnih objašnjenja na njegovima zidovima nisam uspio odgonetnuti smisao, a možda smisao labirinta i jest u neodgonetljivosti njegova sadržaja, zapletaju u mišljenju.

Ostali su se zaboravi skupili na prostoru što su ga sami zaboravom proizveli. I što sam dakle zatekao u Palači Obilja, svome novom prebivalištu, kao antitezi Tvrđave Siromaštva, nečemu čemu nisam trebao biti pokoran sluga nego samozatajan gospodar?

Pokazalo se kako se ipak nisam mogao osloboditi Tvrđave – jer tko se jednom uspne na nju, neće je se moći riješiti, ona će ga pratiti, morat će se pomiriti s njezinom težinom na svojim plećima. Kao da sam se u prizemlju te dvokatne zgrade izvana obojane okerom iz okolice - što priziva tradicionalnu gradnju nastambi od blatnih opeka, osobito na sjeveru Kine - zatekao u rezidenciji posljednjega kineskog cara – udio paučine, sitnog životinjskog svijeta, vlaga koja izjeda mnoge zidove i ljušti im boju, umjetničke slike što naočigled mijenjaju boje zbog vlage, začepljen odvod u kuhinji, razjedena odvodna cijev u umivaoniku u kupaonici, zbog čega voda iz njega odmah pljušti po podu, podovi koje treba izribati, bicikl  probušenih guma u predsoblju, neispravne zidne električne instalacije – sve to zatvara se pred rastućom divotom Biblioteke, knjigama pjesnika Jianga Haoa, koje tek treba na miru rasklapati i listati. Kao što će se tek pokazati, sve se čini funkcionalnim osim samoga života u Palači. Palača jednostavno nije stvorena za život, on je, dakako – u Biblioteci!

SPAS ZA POEZIJU:  Sam glagol u rečenici "Spas poezije leži u …" poeziju stavlja u iznimno loš položaj. Nju će tako spasiti netko tko leži, tko nije uspravan, tko je poražen, tko se već umorio, ili je samo lijen nešto poduzeti. Zar tako? Što se dakle događa ili se već dogodilo s poezijom koja se prepušta moći jednog dokoličara pa čak i lijenčine? Zar je dotle došlo da se poezija mora hvatati za rukave jednoga dokoličara?

Popravimo donekle situaciju, umislimo si da je bolje nego što jest i spomenimo kako je riječ tek o fizičkom biću poezije, tanušnoj knjizi, knjižuljku, a poeziji kao takvoj nikakva forma ne bi trebala biti prepreka. Knjigu, već napisanu, treba spasiti, treba je objaviti, tiskati, usmena je tradicija umrla, davno, nitko ne uči tekstove naizust da bi naučeno prenio drugome, ono što se prenosi, misli se danas, ne prenosi se u knjigama poezije, a na koncu – netko treba dati novce da se to i realizira, da knjiga bude objavljena, poslana u svijet. No junak ove priče o spašavanju poezije ipak nije ni lijenčina, ni dokoličar, naprotiv, riječ je o veoma radišnu čovjeku. Vlastitim je rukama zgrnuo bogatstvo i u njemu pronašao - ne smisao nego izlaz za poeziju. Ne pitajmo kako, ni zašto, o tome se ipak ne govori.

Svoj je poslovni ured u središtu Pekinga preobrazio u mitsku spilju nakrcanu knjigama na policama, i još neraspakiranima u kutijama. Središnje mjesto zauzima maleni ovalni bazen u ispunjen književnim časopisima i antologijama po kojemu radoznali namjernici mogu znatiželjno prekopavati kad se domaćin izgubi u besjedama o poeziji ili se upusti u tumačenje slika što vise na zidova ili su naslonjene na zid.

A te slike, treba to reći, vinjete su njegova rodnog mjesta i kraja, južne kineske pokrajine Anhui, neobično slične vinjetama dalmatinskih gradića, jedino što u dobro nam znani prizor gdjekad uđe pokoja budistička dagoba i ljupku draž kamenitih ulica i kuća učas premjesti u budističku Kinu. Domaćinovi portreti vraćaju nas iz mjesta njegova odrastanja u mjesto stvaranja poslovnog carstva – naručeni redom od vrhunskih slikara zrcale domaćinove moguće identitete.

Na jednom portretu on je tako uniformirani borac maovske Kine, možda još iz razdoblja prije proglašenja Narodne republike Kine, na drugoj je njegova glava, ponizna izraza lica, u čiju vjerodostojnost nikako ne možemo povjerovati, glava skromna budističkog svećenika što izviruje iz suknena zamotuljka slična čahuri dudova svilca, a na trećoj njegovo ovozemaljsko ljudsko lice biva zamijenjeno licem, ako se može tako kazati, prepredenoga patka u pozi ukočena aristokrata. Na postolju pokraj radnoga stola smjestio je preparirana sokola raširenih krila, čime se želi reći kako s njegovim lako uručenim prijateljstvom treba biti na oprezu - što nudi a što zauzvrat traži? Jer ne treba zaboraviti, riječ je o poslovnom čovjeku koji svoju moć očito kani proširiti i na polje poezije. On naime piše i poeziju koja si je dala u zadatak da svome naraštaju, odraslom i obrazovanom tijekom Kulturne revolucije podari trenutno još okljaštreni glas.

PUSTOLOVINA PJESME U PROZI: Možda to drugim pjesnicima, bar onima koji su tako željeli, nije pošlo za rukom, smatra on i piše poeziju. Ishod toga su dva sveska, radije nego zbirke poezije, pod zajedničkim naslovom Mi. Qijiu Ba (Ćiđjo Ba, kineski 798), nazovimo tako njihova ambiciozna autora, upustio se u pustolovinu pjesme u prozi kao najprikladnijega oblika za mišljenje koje će istodobno biti i pjesničko i političko i nostalgično, jer moguće je da je život zakinut za osnovne stvari – a kastracija obrazovnog sustava radi služenja ideologiji svakako je jedna od njih - kadar unatražno o sebi sentimentalno misliti.

Pjesma u prozi još je nepriznata pjesnička vrsta u Kini, većina pjesnika samo će se nasmijati i odmahnuti rukom pročitavši neku od njih. Nije to poezija, kao da hoće reći, a da se pritom ne usude priznati da pouzdano znaju što jest. Qijiu Ba svake godine prikuplja pjesme u prozi različitih autora i tiska ih u antologiji, što je nedvojbeno prosvjetiteljska misija. Njegove pak pjesme pod krinkom zamjenice mi potiskuju ja i njime izvedive moduse iskaznosti, pa nerijetko završava u općim, apstrahiranim zapažanjima, čime se udaljuje i od mi i od ja. No možda ne treba preoštro suditi, sve dotle dok je ipak riječ o drugima, a ne tek postavljanju samoga sebe na pjesničko prijestolje. Qijiu Ba se okružio ljudima koji ga svesrdno podržavaju u njegovom naumu – u taj krug ulaze sveučilišni profesori, prevoditelji, studenti i čeljad skrivena od znatiželjna oka. U njegovu uredu su i dvije djevojke, studentice njegova prijatelja sveučilišna profesora – tu su da pripomognu ustreba li štogod. Dok je jedna srdačna i razgovorljiva, dobro vlada engleskim pa se uključuje u razgovor tijekom malene čajne ceremonije, druga beznadno šuti i postaje tužna dekoracija na izrezbarenim masivnim stolcima što više sliče europskim devetnaestostoljetnima nego kineskima.

Poznato je da novopečeni kineski bogataši teže življenju u simulaciji nekineskog  života na visokoj nozi. U predgrađu Pekinga nedavno je za njih izgrađeno rezidencijalno naselje koje kao da je dislocirano iz Kanade – tipične kuće, topole, crnogorica, pa čak i diljem naselja razbacani totemi kanadskih Indijanaca. Do you speak English?  Parlez-Vous Francais? Desetak kilometara dalje već smo u austrijskom gradiću. Sprechen Sie Deutsch?

I sama pjesma u prozi, bez obzira na postojanje takvog poetskog pisma u Kini, znanog kao fu, još prije dvije tisuće godina, ipak je već brendirana uvezena sa Zapada i u taj se oblik, a ne tradicijski, danas želi učiniti kineskim. No što to Qijiu Ba čini ljudima da rado okružuju toga vitkog, žilavog pedesetogodišnjaka koji se služi funkcionalnim engleskim, a kada mu ustreba nešto zahtjevnije, tu je profesor ili studentica? Kako ih kupuje a da si oni tu kupoprodajnu transakciju ne žele priznati?

Na večeri što ju je te nedjelje za mene i Huidija organizirao Qijiu Ba sveučilišni profesori čitaju svoje pjesme, majstor kaligrafije pokazuje svoju novu lijepo opremljenu knjigu, a uz poeziju poslužuje se slasni želatinasti trp u žutom umaku. Tako je, mogli bismo zaključiti, želi li preživjeti, poezija se ne treba stidjeti svoga mjesta, bok uz bok s majstorski pripremljenim trpom. Zgodilo se da sam pojeo dva.

SHANGYUANSKI BICIKL:  Na glavnoj seoskoj ulici, pokraj ulaza u Umjetničku školu, u kojoj se učenici ljeti pripremaju za jesenji prijem u umjetničke škole, u kutu što ga tvore dva zida od cigle, pretrpana starim gumama za bicikl ili motocikl, na hrpi guma svezanih kao naramak drva a koje su trebale poslužiti kao manje-više udobna fotelja, smjestio se improvizirani servis za bicikle u tijelu mršava, žilava sredovječna čovjeka preplanule kože, jer on svoj posao obavlja na suncu, polugol, i to nepojmljivom brzinom – netko je od šangjuanskih umjetnika rekao kako je kadar u pet minuta gumu skinuti, otkriti probušotinu, zakrpati je, vratiti na bicikl i napumpati.

Upravo njemu sam se obratio – a pomogao mi je Hueidi - ne bi li mi popravio stražnju gumu na poni-biciklu što sam ga zatekao u stanu svoga slučajnog domaćina, pjesnika Jiang Haoa, koji tu zapravo više i ne živi, ili bar rijetko navraća, kad mu dojadi život na jugu Kine, gdje sad živi. I doista, trajalo je upravo tih pet minuta, za koje je tražio tek četiri yuana. Da bude jasnije koliko je tražio za svoj rad, za istu se svotu na seoskoj tržnici može kupiti dva kilograma rajčica, a u Hrvatskoj – pola kilograma. Dva dana poslije već sam se vozio cestom što poslije dvaju dućana ide ravno pa skreće udesno, selo se pomalo gubi, kuće se prorjeđuju, no zato se okućnice šire pa se stječe dojam kako je riječ o bogatijim obiteljskim imanjima, usporedno s cestom curka rječica, ili otpadni kanal, teško je reći, voda je plitka i plavkasta, kao da otječe iz neke velike praonice rublja.

Nešto više uz cestu umjetno stvorena brana zaustavlja vodu i tu je možda moglo nastati maleno jezerce ili ribnjak, da voda nije zagađena pa prebivaju tek izdržljive alge i vodeno raslinje koje se hrani otpadom. Odbačeni ribnjak bio je možda dio ambicioznijeg plana rekreativnog parka u sklopu vikendaškog naselja – koje još postoji, bar sudeći po natpisu na ploči ispred zidom ograđenog naselja, nepropusnog za pogled, tako da je teško reći je li minijaturno naselje zaživjelo, ili je to još jedna od propalih investicija što je proizvela prazne nastambe i ruševine. Pokušao sam se uspeti puteljkom što uz rub naselja vodi uzbrdo, prema malenoj pagodi na vrhu brda, ali lavež pasa upozorio me da ne idem dalje – možda sam baš bio nabasao na domarovu kuću, iz čega se ne može izvesti nikakav pouzdani zaključak o sudbini naselja. Naselje je moglo propasti a domar se ipak zadržati na imanju koje mu je omogućavalo pristojan život, ili je naselje ipak zaživjelo, bar vikendima, pa je domar tu uvijek na usluzi.

Ne znam kamo glavna cesta vodi, nemam ni nakanu voziti se unedogled, ipak mi je to prva vožnja, da iskušam svoj pekinški bicikl, no njegovi su kotači maleni, treba brzo okretati pedala, malo se puta prelazi, a brzo zamara – srećom nije sparno, postoje naznake da bi moglo napokon i kišiti. Na jednom mjestu cestari popravljaju rub ceste – otkopali su dio ceste širine jednoga metra i u njega polažu krupno kamenje, iz obližnjega kamenoloma, uz koji sam također prošao i koji vjerojatno upošljava dio ljudi iz sela Sha Yu Kou. Poslije će iskopano zaliti asfaltom ili betonom.

Vraćam se istim putem no na zavoju gdje cesta produžuju u selo odlučujem skrenuti desno znajući kako taj puteljak vodi prema drugoj strani jezera odnosno bajera na koje dolaze ribiči. Već ih je desetak na svojim mjestima, no nikako, kao ni prvi put, da dočekam da im se sreća osmjehne. Strma, podlokana obala crvenkaste zemlje obrubljuje jezero i s te strane. Na zaravni iznad tih strmina su ruševine koje sam već prije vidio sa suprotne strane, kada sam i zapazio čovjeka koji je tada nešto zagonetno radio s dugim prutom. Namisao kako je riječ o neobičnoj vrsti ribolova potpuno sam odbacio, ali ne i kako je riječ o nečemu što ima veze s ribolovom.

Naime, on je zemljanim zidićima ogradio dio jezera, oteo mu ga, prisvojio i pretvorio – to je sad očito – u ribnjak, a kad sam vidio kako prutom vršlja po vodi, tad je samo razmještao travu što ju je kao hranu ribama biljojedima bacio u svoj ribnjak. Pokazat će se kako je ribnjak dio zanimljiva "multikulturnoga" poljoprivrednoga dobra – uz rub jezera taj je vrijedni čovjek zasadio i različito povrće: krastavce, tikvice, patliđane, rajčice, grah, suncokrete, celer. Jasno je da neće imati problema sa sušom, povrće je uvijek pri vodi, a ni ribe nisu daleko.

OBJAŠNJAVAJUĆI FRIZERKI U SHANGYUANU ŠTO JE TO PREVOĐENJE POEZIJE: Objasniti kineskoj frizerki koliko da mi kose podreže, a koliko ostavi, sliči prevođenju kineske, i ne samo te poezije: prevodeći objašnjavam jeziku s kojega prevodim, kineskom, kako će se ugodno osjećati u novom jeziku - hrvatskom, da će posve sličiti sebi, izvornom jeziku, a ipak biti drugačiji, i da neće biti nikakve zabune u vezi s identitetom. Pouzdajem se u frizerkino znanje i iskustvo, koje poslovično isključuje svaku radikalnost zahvata, uglavnom se drži granica očekivanoga i naučenoga, i s jedne i s druge strane, da bi približno došla do onoga kako sam ja zamislio da bude, na točku na kojoj prepoznajemo naš prešutni ugovor.

Ja se s povjerenjem izručujem njezinim rukama i škarama, čega je potpuno svjesna i poslu prilazi opušteno, čak s nekim viškom mira, koji potom odašilje u neobavezni vrckavi razgovor sa sumještaninom, koji se u radnjama poput ove obavezno zatekne, ne kao mušterija-dekor nego kao mehanizam potpore, jer oduzme li se frizerki moć govorenja, cijeli je njezin posao upitan, možda i uzaludan, u tišini škare postaju opasne kad počnu slušati same sebe, ruke bivaju napola slijepe, baš kao što je u prevođenju opasno dati se zavesti zvučnošću samoga jezika a zaboraviti na točnost značenja, s jezikom povučenu cjelokupnu kulturu, mogućnost stabilnoga odnosa među dvama jezicima.

U sumračno zatamnjenoj radnji - što se otvara tek koncem dana, što zbog toga što glavninu dana ljetno sunce izravno tuče u njezine prostore, što zbog samih mještana, uglavnom zemljoradnika, koji tek tad, pošto su oprali svoja žegom propaljena tijela, napuštaju svoje domove kako bi se vedro uključili u seoski društveni život, kojemu se mogućnost regeneracije pruža dvaput dnevno: ujutro, kad seljani, pošto u malenoj zalogajnici doručkuju okruglice, mlince ili juhu, ispune klupe u hladovini ispod drvoreda mladih borova uz glavnu cestu, puštaju glazbu s radija i lagano plešu pticoliko žamoreći, ili uvečer, kada im iz mraka – jer ulična se svjetla zbog štedljivosti rijetko ili uopće ne pale, svi se znaju dogegati od svojih domova i natrag, svjetlucaju tek oči i užareni vršci cigareta, dakle u takvoj frizerskoj radnji, u čijoj se dubini otvara pogled na neuređenu postelju i nekoliko mutnih ljudskih spodoba što na njoj sjede i zure preda se, u njoj sredovječna frizerka pali svoje skromno no funkcionalno svjetlo i pripušta mušterije na opskurnu večernju terapiju govorom.

No ja sam iz  takve terapije isključen, meni ne pripada pravo sudjelovanja u večernjem žagoru, rečenice što šibaju od frizerke prema sumještaninu isključivo su dio njihova večernja obreda, riječi što sam ih preko dana ispisao nemaju svojega utočišta doli da se zabiju u vlastitu samoću, što znači da s njima treba i u noć, sve do jutra, kada sve naizgled počinje iznova.

* Miroslav Kirin is a published poet from Croatia who has written more than ten volumes of poetry, two books of short fiction, a novel and a children’s picture book. He has read and studied contemporary Chinese poetry for almost two decades. He was invited to Beijing’s Home of International Poets within the Shangyuan Art Scene in summer 2014, where he worked with Hui Di and translated several of his poems into both Croatian and English (sa sajta Tupeloquarterly)