Kratka angažovana priča
Acce 09 S

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Na lijepom kpbabom Dunavu

Umirovljeni nadnarednik Jozo iz gepeka vadi ribičke štapove. Sinčić Matan postavlja ih na podmetače, vadi tronošce i otvara suncobran.

„Ćaća, ćaća, pogle drugu stranu, opet čejeni došli pecat.“

Otac Jozo, bojovnik s tisuću dana u borbenom sektoru, motri dalekozorom preko ade. Ljudi se gledaju kao u zrcalu, vatra roštilja, šest komada ribičkih štapova, suncobrani, Opel iz 2010. i Opel iz 1993. Matan čeprka po kukuruzima u žaru, da ne zagore, gleda one preko, a srce tuče, tuče.

„I čejeni su ljudi, sine“, muklo otpuhne Jozo, pa zubima odčepi bocu Kasačkog, „al zapamti, da tvoj ćaća devedeset prve nije ratova protiv takih, naše Hrvatske sad ne bi bilo.“

„Auu, ćaća?!“ zaprepasti se dječak, „a šta bi to bilo da ti nisi oša u rat?“

Nadnarednik Jozo stoji u plićaku, otkopčava šlic, mokri ravno prema onoj dvojici na drugoj obali. Zadimljena pišaka praska po površini, tjera ribu.

„Dok sam psihijatru opisiva zadnji dan u Vukovaru, usta je od stola i kanarincu kojeg drži u ordinaciji bacio šaku sjemenki u krletku. Ptica u Vukovaru tih mjeseci nije bilo. Valjda od neprestanog granatiranja, jednostavno, nije ih bilo, ili ih ja nisam primjećiva. U jednoj kući u Preradovićevoj, u pretresu nakon ne znam više kojeg odbijenog napada, naiša sam na jednu takvu papigu tigricu u krletki. Upa sam s Brdarom u tu kuću zbog zaostalih čejena, i ugleda u kutu sobe šarenu papigu. Bila je zelena s plavim repom, crnih crta po krilima i sjajno žutom glavom, prepuštena sama sebi u gajbi od pruća. Vratašca su bila otvorena, prozori razbijeni, a ona nije odletjela. Vratija sam se u tu sobu nakon češljanja ulice, zavalija u sofu i dugo ju promatra. Njihov sanitet izvlačija je mrtve arkanovce iz propalog pješačkog napada, a ja sam si na rešou skuha čaj, zavalija se i lagano pijucka, nevirujući u prizor pred sobom. Listopadsko sunce zalazilo je za polje neobranih kukuruza, i to je, doktore, bila jedina ptica koju sam tih miseci vidija, jedna jedina u cilom Vukovaru. Sidija sam tako nekih pola sata i nijemo gleda šarenu papigu ka da gledam samog Boga. Stan je bija pospremljen ko da će domaćin ući svake sekunde, ka da je samo nakratko s obitelji iziša u šetnju do Dunava. Odložija sam oružje uz komodu i čeka ukućane, mirisa svježe pokošenu livadu, slatku zaparu sjenokoše po kojoj živo skakuću vrapci i ruju poljski miševi. Davna sićanja, slike ditinjstva, bile su mi jedina oaza mira tih dana. Mira koji mi je bija toliko potreban, a dugo ga nije bilo. Predugo. Tog predvečerja tigricu nisam pustija, mislio sam da je sigurnija u miru krletke nego vani, u opkoljenom gradu. Ostavija sam joj sjemenki i vode za par dana. Ti trenuci spokojstva u prašnjavoj sofi nisu potrajali dugo, ali bilo je dovoljno da se sitim koliko je neprocjenjivo važna sloboda, popodnevni odmor uz šalicu čaja, papiga na ramenu gusara.“

Nadnarednik se podboči i unese sinu u lice:

„Šta reć, ka prvo, da Tuđman nije pozva narod u obranu, nego da je samo onako bezveze reka, Rvati i Rvatice, ajmo mi jugoslavensku narodnu armiju dočekat s krunicom u rukama, e sad bi se ti krstija s tri prsta.“ Jozo ga trese dugo i plitko, zadnjih mjeseci muči ga prostata.

„Auu, ćaća, al to nije bilo, jel da? Nije Tuđman bija manit.“

„Jašta, i tako četnici ušetali u Osijek, Zadar, Sisak, Dubrovnik, plešu valcer s tvojim sestrama i materom, a rvatski narod po crkvama iščekiva trublje. Ka prvi kršćani za Neronovih dana jauču da ih premazane mjedom ne zašiju u utrobe tovara i prizovu pčele.“

Rusavi Mate zaprepasti se okrutnošću poganih Rimljana:

„Ćaća, jesi ti jutros popija terapiju? Mater je jučer donila novu dozu iz apoteke.“

„Gledaj svoja posla, el bi te poveo vamo da nisam.“

Umirovljeni nadnarednik Jozo panično stane prekapati po džepovima tankerice. Od prošlog vikenda stanje mu se jako pogoršalo, tako uvijek bude u jesen kad bašte zamirišu olovom, a paradajzi ugnjile kao zgrušana krv. Nešto se prelomilo na krstitkama kod brata u Zagrebu kad se poslije mise povela rasprava o Titu, kalifatu i pederima, a kao vrhunac fešte, listale čitanke za osnovnu školu. Pita Jozo nećake oko trampolina znaju li oni što je to Domovinski rat, tko se tu protiv koga borio, a dječurlija blenula pa šuti, samo štreberica Lara, kćer jedinica iz sestrinog prvog braka, izrecitira kako su Osječani ratovali protiv Vukovaraca sedamdeset i prve.

Nadnarednik Jozo proučava dvojac s druge obale. Mirna voda prenosi svaku riječ i pojačava ju s jekom, u valovima čuje spominjanje cara Dušana, Kosovskog polja, ćiriličkih tabli, Obilića, Jasenovca...

„Cili svit čestita je drugu Slobodanu, dobitniku Nobela za mir, šta je reformira plemena Jugoslavije u modernu europsku naciju. Po oslobođenju od krvoločnih ustaša prvo se krenulo sa skidanjem cripa sa crkve Svetog Marka i klesanja četiri C na čelo dubrovačkog Orlanda.“

„Ćaća, trza šaran!“ viče Matan, alka odskače i tone, „dobri su nam ovi kederi od patuljana!“ Nadnarednik Jozo ne reagira, trom je, rozu tableticu zalijeva tamnom pivom.

Matan izvlači šarana od tri kile i stavlja ga u sklizavu mrežu.

„Na televiziji piva Srbin Oliver Dragojević, a Mljet i Korčulu preimenovali u Ćosićevo i Karadžićevo.“

„Ćaća, dobro je, tiše malo, čut će nas Spasoje.“

„Neka čuje, govno jedno.“

I dok se terapija još otapa pod jezikom, nadnarednik Jozo se ozari, pomisli da možda nije on prolupao, nego je prolupala država u kojoj živi. Ta veličanstvena misao istovremeno ga oduševi i prestravi. Ta zar prošle nedilje sam presvitli župnik nije baš o tome propovida, kako se uvozi tri godine smrznuta govedina iz Brazila, domaće mliko proliva po krčevini, bolesnici diraju malu dicu, muški žene muške, otapa se Antarktika, hurac-palac.

Nadnaredniku Jozi zastakle se oči:

„Jugoslavija je primljena u Evropsku uniju 1993. i mnoge su suze radosnice potekle kad je precidnik Slobodan s Amerima potpisa famozni svemirski program, projekat zajedničkog ulaganja u otkrivanje kozmičkih prostranstava i iskorištavanja minerala s okolnih planeta. A u čast treće Jugoslavije na krcatom Maksimiru svira mu je oni, oni tvoj Azra, šta neće hrvatsku putovnicu.“

„Ćaća, nemoj, ja kod kuće slušam Đonija!“

Jozo gubi ravnotežu.

„Nemoj, ćaća, pusti Đonija…“

„Šta pusti?! Jeba bog mater četničku tebi i tvom Đoniju! El ja imam pravo govorit šta god oću i kad god oću?! El je ovo hrvatska država? El mi živimo u demokraciji il’ Jugoslaviji?“

Plava sumaglica povlači se nad rijekom, večernja hladnoća. Dunav zrcali plamen dok dvije sjene plešu oko roštilja. Nadnarednik Jozo drži se za glavu, samo da još čuje onaj spasonosni klik u spiralama uha. Ta kome da se on više pojada, kome? Možda onim tisućama na derneku u Čavoglavama, a pola njih nije vidjelo mrtvaca, kamoli puške. Ne znaju oni kako smrdi izgorio čovjek u tenku i kako je snajperom birat žrtvu, računat koji doma nema djece, i da nije naš, ročna vojska koja služi za topovsko meso. Ne znaju oni da u ratu nema mržnje i slave, da je nakon prvog okršaja s mrtvima rat kao posao. Budiš se u pet, šalabrcneš nešto na brzinu, legneš na položaj i čekaš. Onda ubiješ pet-šest četnika i već je noć. Malo zajebancije, oplakivanja mrtvih pa na spavanje. Ne znaju oni kako jež diše u noći. Jeste li to ikad čuli? Ne? Zvuči kao čovjek. Jednom je Jozo zalegao u grabu iza protivničkih linija i mislio kako su ga našli. Čuo je čejena kako diše iznad njega, pravio se mrtav neko vrijeme, kao da je odbačeno truplo. Bez mjesec dana kupanja tako je i zaudarao. Nakon deset minuta mu je puklo, šta dašćeš, šta ne pucaš mater ti tvoju, tad podigne glavu, i ugleda ježa kako trči po livadi. Jozo na regalu u dnevnom boravku ima Ćopićevu raskupusanu Ježevu kućicu i uvijek se toga sjeti kad ju kćerima čita pred spavanje.

Ali, što on to sve ima pričati psihijatru, taj ga je tražio tisuću eura da mu izda potvrdu o petespiju, a samo bleji u laptop i zijeva. Briga njega što on noću piša u krevet kao malo dite. I ne daj Bože da sazna supruga, kako vlastitoj ženi reć’ da ti je mlohav zbog jake terapije, zato ju i ne uzima, jer se ne diže kako triba. Gleda sijedi Jozo šarana na suhom, kako širom otvara usta, halapljivo hvata zrak, bori se za svaki dah. Ista im je muka, u ovakvoj domovini i on kao da diše na škrge.

Kad je poslije logora u Stajićevom stigao u centar Zagreba, zalegao je na asfalt kad je grički top opalio u podne. Još u filmu, mislio je da počinje minobacački napad. Onda je zaručnicu odveo na koncert, na Juru Stublića i Film. Pobjegao je glavom bez obzira dok je otišla na zahod. Buka ga je uništavala.

Po vedrom noćnom nebu prosule se milijarde krupnih zvijezda. Nebeski mir remeti tek svjetlucanje sporih satelita i putničkih zrakoplova. Terapija počinje djelovati.

Nadnarednik Jozo poviče onoj dvojici na drugoj obali:

„Spasoje, ajd s malim na šarana s rašlji!“

Šutnja.

„Ajde, Spasoje, bogati, nek se dica poigraju!“

Čuje se povlačenje čamca iz gustiša, zamah vesala po uzburkanoj, dizdarmodroj rijeci. Matan radosno pljesne i otrči po karte za belu.

„Eto nas, Jozo, samo, bre, nemoj da je pivce mlako ko prošli put!“

*Prenosimo iz zbirke priča Biber 1 sa dozvolom urednica

Oceni 5