Desničarska histerija u Poljskoj
Biali 01 S

Photo: www.wykop.pl

Na meti sve što liči na LBGTIQ

Sigurno je da se prosečan građanin Beograda na pomen Parade ponosa prvo seti šetnje iz 2010. godine, kada je količina mržnje prema gejevima, lezbejkama i trans osobama, kao i prema bilo kome ko se nije uklapao u ono čemu se konzervativno tepa „tradicionalne vrednosti“, kulminirala i gazila sve što joj se našlo na putu. Ono što su okupljeni desničari, ultradesničari, nacionalisti, klerofašisti, neonacisti, fudbalski navijači, članovi crkvenog osoblja i ostali blokovi iz tog bedema za odbranu srpske „časti“ tom prilikom uzvikivali može da se skupi pod jednu rečenicu: „Ne dirajte nam u osnovnu ćeliju društva“, što je pitomija rođaka onog pokliča iz 2001: „Je-ba-će-mo pe-de-re!“ Iako je Srbija od tada napredovala, te neke od veterana Porodične šetnje preselila u opozicione redove da odatle dalje šire svoju homofobiju, neke druge zemlje nisu bile te sreće, pa u poslednje vreme svedoče scenarijima koji podsećaju na onaj Beograd iz 2001, ili onaj drugi iz 2010.

Svet je već predugo prinuđen da trpi teror desničarskog primitivizma, koji često eskalira u nasilje, a poslednji primer je ono što se dogodilo 20. jula, na prvoj Paradi ponosa u poljskom gradu Bjalistok. Organizatori su očekivali otpor ekstremističkih grupa, ali je besna rulja od nekoliko hiljada građana premašila i njihove najveće strahove. Vođeni idejom da kvantitet nadjačava kvalitet desno orijentisani građani požurili su da presretnu učesnike šetnje za LGBTIQ prava, kojih je bilo tek nekoliko stotina. Kako tvrde očevici najglasniji su, kao i uvek, bili fudbalski navijači, kojima su se pridružili i oni koji se nisu razlikovali od običnih građana, a najviše zbog toga što su se naoružali decom i starcima. Nakon što su im blokirali put shvatili su da to nije dovoljno, pa su poletele kamenice i cigle, petarde i staklene boce, a oni koji su ostali u svojim domovima zavitlali su sa balkona jajima i trulim povrćem.

Uzrok za ovako nasilne proteste mogao bi da se potraži u aktivnostima vladajuće partije Prawo i Sprawiedliwość, što na srpskom zvuči kao „Pravo i pravda“, te u njihovoj otvorenoj anti-LGBTIQ kampanji koja traje već nekoliko meseci. Budući da svi primitivni modeli funkcionišu po proverenoj, ili makar naučenoj, i u sebe zatvorenoj matrici, i poljski desničari su ustali u odbranu porodice, pa je Jaroslaw Kaczynski, vođa partije, na predizbornom mitingu, koji je organizovan kao porodični piknik u selu Kuczki-Kolonia, uskliknuo da je njihova dužnost da naciju odbrane od zapadnjačke dekadencije i zastava duginih boja.

Iako možda temelj, Kaczynski nije jedini točkić u tom propagandnom sistemu, pa je nešto pre njegovog predizbornog govora u 30 manjih i većih gradova u Poljskoj zabranjeno ono što je opisano kao „LGBTIQ ideologija“, a da se niko nije potrudio da način borbe protiv te ideologije prethodno precizno definiše. Oni manje ozbiljni mogli bi da zamisle najviđenije članove stranke Prawo i Sprawiedliwość kako se utrkuju ko će prvi da upuca dugu,  dok oni koji su sa sličnim situacijama upoznati znaju da je to samo opravdanje za još dublju stigmatizaciju gejeva, lezbijki i trans osoba. Teoretičari zavere bi, pak, mogli da odu na drugu stranu, te javnost pokušaju da ubede u to kako stranka samo pokušava da skrene pažnju sa gorućih problema pred predstojeće izbore. Raspirivanju problema doprineli su i nacionalni mediji, a među njima i Gazeta Polska čije je uredništvo požurilo da dizajnira, odštampa i narodu distribuira nalepnice uz pomoć kojih su jasno mogle da se obeleže „zone slobodne od LGBTIQ osoba“. Istina, sud je nalepnice zabranio, ali tek pošto su odštampane i poslate na odredišta, pa se sada valjda očekuje konkurs za one koji su voljni da im uđu u trag i preko njih zalepe predizborne plakate.

Da su poljski desničari usvojili ponešto i od braće Rusa, koji su im valjda dragi samo u ovakvim prilikama, pokazuju i grupe građana poput varšavske “Stop Pedophilia”, koja ne govori u prazno, već članove šalje na put po domovini, u potragu za gejevima i lezbejkama koje bi što pre trebalo optužiti za pedofiliju. Grupa je pre kobne Parade ponosa stigla i u Bjalistok, da bi narod na vreme upozorila na opasnosti od zlih homoseksualaca. Ni nasilje tokom šetnje nije utolilo žeđ za krvlju, pa je njihov kamion na ulicama Bjalistoka mogao da se vidi i nakon Parade, a iz dubine vozila orili su se zlokobni glasovi deklamujući unapred naučene i nikad promišljene parole. To čoveka tera da se zamisli nad onim što je jednom rekao John Stuart Mill: „Nikada nisam imao nameru da kažem da su konzervativci generalno glupi. Hteo sam da kažem da su glupi ljudi generalno konzervativni.“

Gde su mladi desničari, tu je i crkva, pa je u tom duhu arhiepiskop Tadeusz Wojda samo dve nedelje pre šetnje sročio i poslao pismo koje se čitalo u svim crkvama u Bjalistoku, čak do provincije Podlasie, a sve pod sloganom „homoseksualnost je svetogrđe, ljubav je blasfemija, naš je bog osvetoljubiv,“ začinjeno latinskim frazama poput “Non possumus“ („Mi to ne smemo prihvatiti“). Rezultat takve crkvenjačke ljubavi je na desetine povređenih na Paradi ponosa, pa je crkva tako još jednom pokazala da je čovek ne zanima i da boga nema, jer da ga ima valjda bi došao i u hramove, izašao pred arhiepiskope. Čelnici crkve, te oni iz vladajuće partije, su po učinjenom zlu osudili nasilje koje se dogodilo tokom šetnje, i odbili svaku odgovornost za raspirivanje straha i mržnje.

Zamenik gradonačelnika Varšave - Pawel Rabiej, koji je i sam gej, doneo nam je nešto vedriju sliku Poljske, a nakon što je izjavio da je vlada izdala narod u Bjalistoku, pre svega gejeve i lezbejke, te dodao da je Varšava grad svih svojih građana, i da bi tako trebalo da bude i u drugim delovima zemlje. Dokaz tome su i protesti u znak solidarnosti sa LGBTIQ zajednicom u Bjalistoku koji su na ulice Varšave izvele na hiljade građana, te se proširili i na druge gradove, pa su se zastave duginih boja zavijorile, kao protivteža nalepnicama, pismima i kamenicama.

Homofobija u Poljskoj nije ništa novo, pa čak ni pre anti-LGBTIQ kampanje, kako tvrde neki građani, nije bilo lako biti gej u konzervativnom Bjalistoku. Nema gej klubova, friendly kafića, te drugih mesta za okupljanje, a držanje za ruke sa partnerom je, kao uostalom i u Srbiji, nešto što nije moguće ni zamisliti. Život se živi između četiri zida, pod uslovom da su zavese neprozirne i dovoljno teške, pa je sve više onih koji napuštaju zemlju u potrazi za normalnijim i bezbednijim životom. Desničari svoje postupke pravdaju „agresivnim ponašanjem“ gejeva i lezbijki koji traže da se u škole uvede seksualno obrazovanje, crkva bogom, građani siromaštvom, a gejevi, lezbejke i trans osobe govore pod pretnjom nasiljem, ili ćute, budući da je teško biti drugačiji a da ka tebi ne poleti neka cigla.

Da oni koji su se u prošlosti borili za slobode i prava potlačenih kojim slučajem žive danas i ovde, ili tamo- u Poljskoj, a ne nekad i tamo negde, videli bi da je budućnost donela neke značajne promene, ali da su glupaci i dalje konzervativni, ili ako baš hoćete – da su konzervativci i dalje glupi.

Linija Varšava – Beograd

Kuba je u Beograd iz Varšave došao pre nekoliko meseci, te su ga vesti o dešavanjima u rodnoj Poljskoj zatekle u našem gradu; iskoristili smo priliku da i sa njim porazgovaramo o ovoj aktuelnoj temi.

*Koliko je opasno biti gej u Poljskoj?

Zavisi u kojem delu Poljske. Kada živite u velikom gradu kao što su Varšava ili Krakov možete da budete šta god hoćete, šta god jeste, i to na sred u lice i u sred bela dana. U manjim gradovima i selima situacija je drugačija, pa u tim mestima skoro i da nema autovanih gejeva i lezbijki. Možda opasno nije prava reč, ali svakako nije udobno biti gej u Poljskoj. Kada imate prijatelje sa kojima delite identitet onda je lakše, ali kada ste sami i okruženi samo strejt ljudima onda može da bude teško.

*Da li vladajuća partija LGBTIQ populaciju demonizuje od samog početka ili se, pak, radi o novom izmišljenom neprijatelju čija je uloga da skrene pažnju građana pred predstojeće izbore?

Crkva danas sve kontroliše, a tako je bilo i ranije. Ponekad mi se čini da niko ne sluša običan narod u Poljskoj, pa ovi tako izgubljeni pokušavaju da prate pravila koja postavlja crkva, i to je na kraju sve što im je važno. A crkva otvoreno izražava mržnju prema gejevima i lezbijkama, tako da građani samo prate ucrtani put. Sa druge strane vladajuća partija je bliska crkvi, a mržnja koju dele im je jedna od zajedničkih tačaka.

*Da li si se ti nekada susretao sa određenim problemima zbog svog identiteta?

Nisam imao nekih ozbiljnijih problema, ali to je i zbog toga što jako malo ljudi zna da sam gej – samo najbliži prijatelji, a za porodicu se još uvek pripremam. Radio sam u jednoj apoteci dve godine a da nikome nisam rekao da sam gej, i to samo zbog toga što nisam bio siguran kako će reagovati.

*Za ovo kratko vreme koje si proveo u Srbiji da li si primetio neke sličnosti sa Poljskom kada su LGBTIQ prava u pitanju?

Upoznao sam tipa ovde u Beogradu i njemu nije lako da bude gej. Svi njegovi prijatelji su strejt i mislim da se boji da im kaže da je gej. Po tome su Srbija i Poljska na skoro istom stupnju, ili su bar bile. Nakon nasilja koje se dogodilo tokom šetnje u Bjalistoku sve izgleda još bolesnije nego pre, sve se promenilo. Dok sam čitao o „zonama slobodnim od gejeva“ i nalepnicama po novinama sa precrtanim LGBTIQ znakom verovao sam da je u pitanju samo neka bolesna šala… ali nije bila.

*Tekst je objavljen u magazinu Optimist

Oceni 5