Brooklyn Nine-Nine: Topli osjećaj najboljih sitcoma
Bruko 01S

Photo: PoGDesign

Na muci se poznaju plavi prijatelji

Nije ni oplakivanje otkazanih serija što je nekada bilo! Nekoć bi na takvu vijest prošli svih pet faza žalosti – poricanje, bijes, pogađanje s višom silom, depresiju, prihvaćanje... A danas? Danas otkazane serije nerijetko znaju naći novi dom na nekom drugom kanalu ili streaming-platformi, pa se naprimjer kao fan Hannibala ni dvije godine nakon prisilnog gašenja nisam puno odmaknuo od prve faze, one poricanja (ponajprije zahvaljujući Bryanu Fulleru koji svako toliko dade neki okrutni tračak nade da bi ipak moglo biti i četvrte sezone).

A ako ste kao fan Brooklyn Nine-Ninea prošlog četvrtka navečer iz nekog razloga izbivali s interneta i tako propustili prve vijesti o njegovom otkazivanju, već u petak ujutro vas je čekala vijest da nekoliko kanala i streaming-servisa pregovara oko mogućeg otkupljivanja Brooklyna. Jest da je nastavak dana bio donio zabrinjavajuću vijest da je najizgledniji kandidat, Hulu, odustao – ali je već nekoliko sati kasnije bilo objavljeno da je NBC preuzeo Brooklyn i produžio mu život za još bar jednu sezonu.

Ono što je čak i mene iznenadilo u cijeloj toj priči je erupcija internetske tuge i nevjerice na vijest o otkazivanju (uključujući i slavne fanove poput Guillerma del Tora, Marka Hamilla i Lina-Manuela Mirandu), jer... Pa, u svih ovih pet godina koliko se već prikazuje, Brooklyn Nine-Nine nikada nije bio serija o kojoj ljudi nešto puno pričaju. Slabo je gledan i nikada ga nije pratio neki veliki buzz. Nije osvajao bogznakakve nagrade (dva Emmyja – ali samo u kategoriji Iznimna koordinacija kaskaderskih scena u humorističnoj seriji!), i nije se skoro nikada pojavljivao na godišnjim kritičarskim listama, barem ne u njihovim gornjim predjelima. No Brooklyn Nine-Nine ima svoju relativno malu, uglavnom tihu i jako privrženu publiku – koja je tek s vremenom shvatila koliko joj zapravo puno znači.

Više je razloga zašto Brooklyn nije bio trenutna senzacija. Za šire mase je vjerojatno previše mudrijaški, posebno kad pribjegava jednoj specifičnoj, modernoj vrsti meta-humora – ono kad neki lik izvali krembilnu šalu ili igru riječi pa se, nakon što mu ne padne na plodno tlo, odmah ispričava u stilu "Hm, to je ispalo puno manje cool nego što mi je zvučalo u glavi, morat ću još poraditi malo na naglasku" i slično.

A što se pak tiče ljubitelja mudrijaškog TV-humora, to što serija potječe iz radionice Michaela Schura, tvorca američkog The Officea i Parks and Recreation (te, kasnije, The Good Place) – svakako jest bila udica, ali je mnogima istovremeno bilo teško prijeći preko toga što glavni lik, nezrelog mladog detektiva Jakea Peraltu koji obožava Umri muški i voli zaobilaziti pravila, glumi... Andy Samberg. Jedan od onih komičara sklonih fizičkom, facijalnom glupiranju, koje ili volite ili ne možete smisliti. I sami su autori priznali da im je trebao dobar dio prve sezone da poštelaju Peraltu kako treba, i on se kao lik nastavio razvijati kroz naredne sezone, suptilno subvertirajući maskuline stereotipe (ovaj Twitter thread pruža sjajan primjer iz recentne epizode), no činjenica jest da su brojni ljudi isticali kako su od serije odustali ili dugo bili sumnjičavi prema njoj upravo zbog – Andyja Samberga.

Nadalje, humoristične serije koje traže publiku lijevo od mainstreama danas ju obično najlakše nalaze ako imaju neki originalan ili jednostavno intrigantan koncept, nešto što vam se prepriča u jednoj rečenici i odmah vas zagolica. Kao naprimjer "žena nakon smrti greškom završi u raju, iako to ne zna nitko osim nje" (The Good Place), ili "olinjala TV-zvijezda se bori protiv svojih demona u svijetu u kojem skladno jedni do drugih žive ljudi i antropomorfne životinje – on je, recimo, konj koji priča" (BoJack Horseman)... A Brooklyn Nine-Nine? "Grupa njujorških policajaca rješava slučajeve, zajebava se u postaji i..." Pa, to je uglavnom to. Nije baš da vrišti "ovo se NE PROPUŠTA!", jelda?

A tu je i faktor da takve humoristične serije svoju probranu publiku često osvoje kvantnim skokom u kakvoći negdje krajem prve ili početkom druge sezone, kada pred očima gledatelja iz simpa serije koja ima potencijala naglo izrastu u nešto ludo, ambiciozno, esencijalno. Kao što je primjerice Parks and Recreation u prvoj sezoni bio generički uštogljeni mockumentary a onda odjednom postao najsmješnija stvar na televiziji, ili kao što je Community do kraja prve sezone bio tek blago ekscentrični sitcom a onda krenuo nizati visokonaponske high-concept vratolomije.

S Brooklyn Nine-Nine to, međutim, nije bio slučaj. U njemu je manje-više sve od početka bilo na mjestu, svi likovi i svi odnosi jasno definirani i ocrtani: nije imao neki nagli skok iz serije koja obećava u seriju koja se ne propušta, nego je naprosto od početka bio dobar, i iz sezone u sezonu samo postajao – sve bolji.

Brooklyn je pritom uspio zaobići jednu boljku serija Michaela Schura, a to je da s vremenom postanu previše buci-buci za vlastito dobro. Naime, njegove serije isprva u izvjesnoj mjeri pogoni konflikt, koji naposljetku potpuno ispari kada svi likovi s vremenom srastu u jednu veliku, sretnu, veselu obitelj čudaka: vidjeli smo kako se to dogodilo s obožavateljicom javne uprave Leslie Knope i libertarijancem Ronom Swansonom u Parks and Recreation, a isto to trenutno gledamo i u The Good Place, u kojem je nemeza glavne četvorke do sredine druge sezone postao njihov najbolji prijatelj...   

Dok je policijska ekipa Brooklyna, s druge strane, praktički oduvijek jedna velika, skladna, etnički šarena obitelj; nije mu otupila oštrica jer nikada ni nije bio oštar, niti je tome težio. Jest da je u početku novopridošlog kapetana Holta dosta živcirala Peraltina neozbiljnost, kao što je i njemu smetala kapetanova strogost – ali je jako brzo postalo jasno da Holt cijeni Peraltine detektivske vještine i da ga smatra jednim od svojih najboljih policajaca, isto kao što i Peralta njega doživljava kao mudru, očinsku figuru za čije se poštovanje trudi izboriti na svakom koraku... Bio je tu i ne baš najsretniji podzaplet u kojem detektiv Boyle uporno gnjavi detektivku Diaz svojim udvaranjem iako mu je ona u startu jasno dala do znanja da nije nimalo zainteresirana, ali čak i to do kraja prve sezone bude prevaziđeno (i ne na način da Diaz popusti!).

Brooklyn Nine-Nine pruža onaj topli osjećaj najboljih sitcoma, kada se svakog tjedna udobno zavalite kako bi se družili sa svojim omiljenim TV-prijateljima. I stoga je pravo malo čudo kako čak ni u petoj sezoni nije izgubio na svježini (usporedbe radi, Parks and Recreation je u tom stadiju već djelovao poput istrošene serije koja ne može više iznenaditi samu sebe, pa tako ni gledatelje), nalazeći iznova načine da likovi jedni o drugima otkriju nešto novo te tako steknu bolje, dublje međusobno razumijevanje. A još je veće čudo kako pritom uvijek ostaje jako smiješan.

Jer koliko god da je ležeran i dobroćudan, Brooklyn je istodobno i neumoljiva, dobro nauljena mašina za proizvodnju šala. Najveća atrakcija je urnebesni Andre Braugher u ulozi kapetana Holta – abnormalno staloženog čovjeka koji se nikada ne smiješi, svom se mužu javlja porukom "Ja sam, Raymond Holt", a sve što nije jazz i klasika smatra glazbom za huligane – ali su i svi ostali likovi odlično razrađeni, i glumačka ekipa je općenito fantastično uigrana. Kao i svaka vrhunska humoristična serija, Brooklyn ima specifične gegove koji se provlače kroz cijelu seriju (poput onoga s naslovima sex tapeova) i upečatljive sporedne likove kojima se rado vraća (Jason Mantzoukas tu ima možda i ulogu života), ali i zna biti jako efektan kada odstupi od ustaljenog formata, kao naprimjer u izvrsnoj nedavnoj epizodi The Box koju Braugher i Samberg u cijelosti iznose na svojim plećima.

Ništa ne traje vječno, i da je Brooklyn Nine-Nine uistinu i bio otkazan nakon majstorskog niza ovogodišnjih epizoda – bio bi to više nego dostojan oproštaj od jedne velike male serije. Ali nema razloga da ne ide dalje kada mu ovako dobro ide, pa nam umjesto žalosti slijedi pet faza radosti, počevši s onom iščekivanja: šesta sezona nam slijedi dogodine. Brooklyn Nine-Nine je živ, živio Brooklyn Nine-Nine!

*Tekst prenosimo sa prijateljskog portala Kulturpunkt.hr

Oceni 5