Rata nikad dosta
Sarat3

Photo: izvor/rogaticani.com

Na padinama povijesti

Što je babici milo…

Koliko rađanja kojima pružih ruku! Koliko novog života koji se otimao na mojim rukama.
Bdjela sam, u smjenama, na granici bića i ništavila. Stajala na pragu objavljenja i, radosna i ljubopitljiva lica, prihvatala sluzna tjelešca. Hrabrila sam roditelja, bodrila nesigurna osjećanja, dočaravala toplu atmosferu doma, smirivala rutinom postupka.
Nadam se da nisam pomogla rođenju nijednog zlotvora.

Mortus vitalitet

Prenaglašavanje svog prisustva u svijetu zakon je ponašanja u ovom njegovom kutku, a ishitrenost majka svih postupaka.
Padoh žrtvom neobuzdanog pozdrava. Neko me, u nama svojstvenom oduševljenju, potapšao po ramenu. Gdje si, viknu, a ja već glavom o trotoar. Ne znam ni ko mi se obradova.
Pripazi se da i tebe neko, od razdraganosti što te vidi, neprijatno ne iznenadi!
I ako pomisliš da je takva smrt glupa i nepotrebna, to te neće spasiti još glupljih, nepotrebnijih i jednako pogubnih iznenađenja.
Pazi kuda hodaš ! Ne provociraj prisustvom! Budi svoja sjena! Razdragani se tipovi ovdje vrzmaju i po grobljima.

U zlu mjestu i bitak je zao

Nema u našim krajevima umiranja od sazrijevanja ili potrošenih ideala, već uvijek od, do zuba, naoružanih baraba.
Putniče, ako si koljač, opet si svoj posao dobro obavio. Ako si sanjar, ne bih ti, više, bio u koži.

Grob u vatri

Nacija mi bila krvopija. Život provedoh u nacionalnim borbama. Nikada na sebe ne bacih pogled nezadrta čovjeka. Istjerivanjem maka na konac odlikovala mi se karma. Trijebih nacionalni otpad. U pakao pretvorih svoj dan. Nikada nikoga milo ne pogledah. Sumnjičavost me izjedala, paranoja tresla, otkrivanje neprijatelja nije mi ostavljalo ni časa predaha. Spokoj mi ne bje suđen. Osmjeh, slijeganje ramenima, spontana namjera ne zadobiše svoje mjesto u meni svojstvenim gestama. Tiranija nacionalne strepnje vladala je mojim nervima. U raspravi s tuđinom na krv se pozivah, a sa svojima, na postotke njene čistoće i snažnije nacionalno osjećanje. Tuđina odbih, a svojima se nakopah na kosti. Šta ih, samo, izbrisah iz korpusa nacionalnog bića! Pedeset godina manijanja. Uspaničenim riječima podstrekivah čarke, obračune, prave ratove. I sam, kao komandni kadar, uzeh učešća u njima. Dokazivah se cijelog vijeka i zahtijevah dokazivanje. Bjeh bespoštedan. I u trenucima nužnog počinka fizičkih snaga urlah o neumrlosti i svemoći roda.
Ni smrti, kada me pogledala u oči, nije bilo prijatno ovakvog me upokojiti.

U zlu mjestu i bitak je zao (2)

Nepravda, obijest, rat vladali su zemljom, a ja sam se pravila da naš predsjednik o tome ništa ne zna, da nedjela čine oni oko njega. Zla bratija oko nedužna poglavara, stara priča. Bježala sam od neprijatnih istina, jer sam se plašila da bi me njihovo priznanje stavilo u položaj kojem ne bih bila dorasla. Stara priča, ista opravdanja. Umrijeh ojađena što je sve to moralo biti tako.
Zdravlja ti, prolazniče, oboriste li ga? I, ko vam, sada, osvježava strahove?

Rata nikad dosta

U ratovima koji će uslijediti, iz sve pomamnijeg osjećanja ugroženosti, stvorit ćete, potom, još opakija sredstva obračuna, da stvar istjerate na čistac. Nova zora čovječanstva svanut će u unakrsnoj vatri nacionalno oslobođenih atoma.
Odratovah svoj život u doba ugnjetavanja nacionalnih prava i konvencionalnog naoružanja, i sretan sam da nisam, više, među vama.

Žal za prohujali profit

Istina je da me smrt zatekla pri nečistim poslovima. Ali, da su bili i čistiji, ne mijenja na činjenici. Nije mi moralno, već po prirodnom zakonu presudila. Ne prežalih, ipak, što me baš kod jedne od najslađih prevara, pri dobitku cijelog miliona, odnijela u nepovrat.
Ko li ga se, samo, domogao?

Posramljeno guščije pero

Ovdje leži pero koje je objavilo sve svoje tajne i bilo nedvosmisleno u svojim simpatijama. Postalo sam notorno i dosadno, davno prije no mi je vlasnik konačno, već jednom, prešao na elektronsko pomagalo.

Tužaljka prohujalog autoriteta

Bio sam vam, zemljače, bog i batina. Imao sam vas u šakama i bili ste mirniji od bubica. Znao sam vam zlo nagnuće, te vas držah na uzdi, a vašu snishodljivost i patničku gestu doživljavah kao pritajenu prijetnju. Prepušteni svom nagnuću i slobodi da ga ispoljite, mora da ste lom i krš za mnom ostavili.

Parafraza boja

Padoh u slavnoj bici, u kojoj sam se istakao i na pobjedničkoj i na poraženoj strani. I jedni, i drugi me posthumno proglasiše herojem, primjerom za ugled.
Pamte me pod različitim imenima, ali je suština povijesnog spektakla ostala ista.

Golicavo podsjećanje

Bio sam Izvršni triju jakih grupacija. Nekrunisani knez obrtanja oko malog prsta, maher kakav se viđa jednom u sto godina. Bezbjedno sam se kretao i preko granica zakona, jer sam u samim granicama bio najsnažniji. Kad god bi mi prišla, ruka pravde se opekla. Vladao sam slikom zbilje i ljudi nisu imali izbora, do povinovati se. Dirigirao sam događajima, tuđim usponima i padovima. Nekome sam krv pio na slamčicu, a nekog slao u propast, po kratkom postupku.
Danas sam, možda, samo zavitlana čestica u kaosu nebesa, a nekada, da se zna, odlučivah o životu i smrti ekonomskih tokova, cijelih familija i pojedinaca.

Protiv idealizacije prošlosti

Sjaj svoje prošlosti crpu iz sjećanja na mene.
A da im znaš pretke, s kojima živjeh, što bjehu ta prošlost, smrklo bi ti se pred očima, zemljače.

Der Wille zur Macht

Oči kao u vuka, šaputali su koji su se usudili pogledati me.
Zavladah krajinom i ogromnim nebom osutim zvijezdama. Moja lovišta bjehu nedogledna.
Nastanih se na nepristupačnoj guduri u planinskom visu. S proljeća me hvatala neizdrživa tuga, te s najviše stijene odobravah neznanim čežnjama, urlajući za odjecima svoga glasa. Ljeti me držala groznica ubijanja divljači po šumama, a s jeseni, kad grožđe zri, spuštao bih se u ravnice i priobalja, i utjerivao danak, i volji za moć davao maha. Ne priznavah drugog zakona do sebe sama. Zimi bih spavao u dugim naletima. Ledenu krv u žilama utopljavah tamnim snovima. Pri budnim trenucima pio sam svježu, tek ubranu krv mladih orlova i, do duboko u noć, sjetno zavijao i nadvikivao se sa vilama.
Legenda kaže da sam, jednom, ulovio i zmaja, i potakao tradiciju usmenih predanja. Ako, kasni namjerniče, misliš da je to moja jedina zasluga, znaj da sam, s pojavom vitalizma u mišljenju, i kao filozofski problem postuliran.

*Prenosimo iz časopisa Ars koji izdaje Otvoreni kulturni forum Cetinje

Oceni 5