Retro: Noćni život u Beogradu 1959. godine
Bgdd4

Terazije noću 1959.

Photo: www.limundo.com

Na Terazijama sam sreo Groficu

Bela noć - to je noć u kojoj se ne spava. Bela noć - to je noć u velegradu. Ona može da bude lepa i bela, ali i ružna i crna. Stigao sam sa priličnim zakašnjenjem. Avaj, takmičenje je davno počelo. Nisam prisustvovao svečanom otvaranju. To je bila, svakako, posebna atrakcija. Jer i samo takmičenje je neobično. Takmiče se parovi u igranju rok'n'rola. Bele košulje i šarene suknje. Mesto takmičenja: sportski teren negde kod Crvenog Krsta. Dole zemlja, gore nebo.

Zvučnici podrhtavaju od ritma. Što jače to bolje. U paklu se svakako nalazi najbolji orkestar. Što jače to bolje. Ritam mora da uđe u krv kroz bubne opne - ukoliko ove ne prsnu. Rok, rok, rok'n'rol! Prvo sam video kako je jedan mladić, uz urnebesno odobravanje, legao na zemlju. Mladić leži na zemlji i drhti kao siroče, naravno, drhti u ritmu roka, onako kako to gromoglasni zvučnik naređuje.

- Đani, đani!

Mladić ustaje i sa još većom energijom nastavlja svoj ples, svoj mali trans.

- Đani, đani!

Gore, visoko, trepću zvezde.

Džez truba se kao spiralno svrdlo uvlači u uho i nateruje čoveka da cupka. Ovo mi je već drugo takmičenje u roku. Verovali ili ne, prvi put sam prisustvovao jednom rok-takmičenju u - Šapcu. Stajao sam kraj jednog plota i posmatrao takmičare koji nisu mnogo zaostali iza ovih, beogradskih. Pored mene su stajala i dva seljaka u opancima šiljanima. I oni su posmatrali takmičenje ali su ćutali kao zaliveni.

Sada su dve takmičarke uzjašile svoja dva partnera a ovi ih pobedonosno odneli sa terena. Ostali su urnebesno zviždali a neki je vikao: đi, đi! Rok, rok, rok'n'rol! Tako peva nekoliko stotina mladića i devojaka. Bele košulje i šarene suknje. Đi, đi. Suknje se na platou dižu do krajnjih granica pristojnosti. Kao da su pečurke a ne suknje. Jer, takav je rok, malo luckast, malo bezobrazan.

Do mene jedna devojka kaže svom mladiću:

- Moram da furam, znaš kak'a je keva.

- Furaj - kaže mladić. - Ćao.

- Dođi sutra - kaže devojka umesto oproštaja.

- Si - kaže mladić.

Kada sam stigao na trg Dimitrija Tucovića "trojka" je istovarila puna nedra poslednjih putnika, onih koji su uz viku i keč ez keč ken uspeli da uhvate poslednju "trojku", poslednji voz iz Madrida. Zaista, "trojka" baš tako i izgleda: kao poslednji voz iz Madrida. Mladići i devojke. Bele košulje i šarene suknje. Neko peva. Neko plače. Neko je povraćao. Kondukter se pobunio i rekao je da će otsada voziti samo trezvenjake. Zato je neko komandovao: tri puta ua za konduktera!

Gromko je odjeknulo u tramvaju:

Ua ua, ua!!

- Milicioner, milicioner! - viče kondukter kao da milicioner može tu nešto da učini.

"Trojka" istovara svoj poslednji tovar. Bele košulje i šarene suknje. Još jedanput ua za konduktera.

- Fajront, gospodo, fajront! - viče kelner u "Prešernovoj kleti" i diže stolice.

- Zašto fajront, nema ni dvanaest - protestuje neko.

- Zašto! Pitajte kućni savet! Takvo smo naređenje dobili. Ne mogu ljudi da spavaju, smeta im galama.

- Ko galami?

- Pitajte kućni savet.

Prepirka prestaje. Stolice dižu noge uvis. Ružno sve to izgleda. Društvo koje se bunilo ustaje.

- Kuda - pita jedna posustala devojka.

- Za mnom, poslednji iz kaste strasti! - uzvikuje dugonja. - Za mnom! Ima u ovom gradu još lokala koji će primti poslednje iz kaste strasti! Za mnom! Ovaj grad postaje sanatorijum. Brigu o galami i svežem vazduhu neka vode kućni saveti. Nama ovaj grad postaje tesan. Za nas je Rio de Žaneiro. Živele karioke! Glupi kelneru, šta bi radili kućni saveti u dane karnevala? Dve hiljade mrtvih!

- Ko je glup?

- Kućni savet!

- Tako može - kaže kelner.

Poslednji iz kaste strasti izlaze na ulicu.

- Samo bez galame, drugovi - kaže milicioner. - Ponoć je prošla ...

Poslednji iz kaste strasti zaćutaše. Sudija za prekršaje naplaćuje najmanje hiljadarku. To je mnogo čak i za poslednje iz kaste strasti. Zato neka se ni muva ne čuje bar dok je milicioner na vidiku. A posle ćemo složno zapevati: Ko vino ne pije neka se ubije!

Na Terazijama sam sreo Groficu. Grofica je stara, suviše stara. I skromna. Nikada ne traži više od jedne cigarete.

- Daj jednu cigaru - kaže.

- Pušim "Dravu" - kažem i vadim paketić.

- Mnogo si prost - kaže Grofica i produži dalje.

I Šarlo je čovek koji živi samo noću. Pre nekoliko godina je statirao u nekom filmu pa su mu rekli da liči na Šarla. Nosi žirado šešir, krutu belu kragnu i štap. I prima penziju. Odelo od belog bureta uvek je uredno. Za noć obiđe ceo Beograd. Svi ga poznaju i on sve poznaje. Ne može da popije više od dve šljivovice. Ali voli noć. Kada padne mrak i kada buknu svetla u velikom gradu evo njega, izmili iz svoje sobice, u svom odelu od belog bureta.

Poznaje ove filmske reditelje.

- Hoće li biti neka uloga za mene - pita.

Neko mu obeća, neko čak ni to ne učini. Opet dobro.

Stigao sam i do "Tabora" na Kalenića pijaci. Ovde sedi poslednji boem Beograda. Pravi pravcati boem. Ima ogromnu nečešljanu bradu i prodaje svoje minijature. Sto dinara komad. Na malim uljanim slikama uvek mnogo cveća, livada sa cvećem i jedna bela breza.

Kupio sam još jednu minijaturu.

- Otrovali su mi mačke, sve mačke su mi otrovali...

Na stolu minijature, mala platna veličine poštanske dopisnice i propisno uramljena.

- Samo sto dinara...

Suze u očima. Minhenski đak boem, prijatelj mnogih francuskih slikara, danas milionera, dobar slikar.

- Ja sam Modiljani, pet franaka! Ja sam... sto dinara! Samo sto dinara!

Seljaci iz okoline koji sede kod Tabora sve do fajronta gledaju u čudnog bradatog čoveka. I odrečno klimaju glavom. Ne, oni nikada neće kupiti minijaturu. Baš njih briga ko je bradati čovek, baš ih briga što on poznaje Minhen i Pariz kao svoj džep, i što su mu zle komšije potrovali mačke, dvadeset mačaka koje su s njim živele na tavanu, u jednoj skromnoj sobi. Suze u očima. Na malim slikama uvek mnogo cveća, čitava livada sa cvećem i poneka breza.

Na Kalenića pijaci - proza. Brda lubenica i brda paradajza. Neka žena je zagrlila džak plavog patlidžana i spava kao zec. Na svakoj pijaci ima lopova. I ovde ima lopova, sitnih lopova - kokošara, jajara svakovrsnih. Kud god pogledate spavači. Na asurama, pod tezgama, na kolima, na ponjavama na betonu. Tako dočekuju zoru. Sa zorom i prve kupce.

Kod "Kikevca" sam sreo "Crnca". "Crnac" je takođe jedna specijalna beogradska figura. Prodaje neke stare brošure, male kalendare koje je vreme pregazilo, lozove koji nisu izvukli (za sreću pet dinara komad).

- Sportska knjiga, izveštaj sa Olimpijade u Helsinkiju. Ima mnogo lepih slika. Za mlade i odrasle. Kupite kod Crnca! Crnac radi za vas i za narod!

Crnac je beogradski Holanđanin lutalica. Ukleti Beograđanin. U toku dana i noći obiđe doslovno sve beogradske kafane, bifea i krčme. Nudi svoju robu. Brošura o gajenju krompira. Nešto ekstra. Za svaku kuću. Svaka kuća treba da ima brošuru za gajenje krompira. Kupite kod Crnca! I tako već deset godina. Iz dana u dan, iz noći u noć.

- Crnac nikad ne spava - kaže "Crnac". - Hoćete li jednu razglednicu? Svega devedeset i devet dinara.

Kod "Crnca" se sve svršava na devet.

- Može li za devedeset osam?

- Ne može - kaže "Crnac". - Kod mene su cene utvrđene.

I "Crnac" odlazi ljut.

- Niste vi ozbiljna mušterija - kaže.

I tako već jednu deceniju...

U jednom baru njih dve. Sede na visokim barskim stolicama. Crne dugačke muštikle i mnogo oksižena u kosi. Umorne su. Ipak, popiće još dva džin-fisa. Govore jedan strani jezik. Ustvari znaju da kažu samo: aj lav ju, ali i to je često puta sasvim dovoljno. I one su kao Šarlo. Vole noć i džin-fis.

Bela noć - to je noć u kojoj se ne spava.

Bela noć - to je noć u velegradu. Ona može da bude lepa i bela, ali i ružna i crna.

*Ilustrovana, 1959.

Oceni 5