Na vrhu: Mayales i Damir Avdić

HRVATSKA

U Hrvatskoj se prodaje mizerno malo CD-ova, a "uskrsla" LP ploča je i među našim izvođačima postala stvar prestiža. To su i svjetski trendovi, kao što su "mala prava" s naslova emitiranja u javnosti autorima, izvođačima i diskografima postala važnija od "mehaničkih" do kojih se dolazi prodajom nosača zvuka. I premda u nas još "ne curi lova" nego tek "kapa neka pinka" od streaming servisa, diskografi ipak nalaze računicu u objavi albuma, a izvođači i u češćem koncertiranju, no nasušno je potrebna pomoć Ministarstva kulture i lokalnih samouprava za stvaranje i održavanje na životu mreže kvalitetnih rock i jazz klubova jer i to je kultura.

Srećom, tonska snimanja su sve jeftinija, kao i video spotovi, pa su ulazni troškovi niži nego ikad i za manje poznate domaće izvođače koji onda na bandcampu kače pjesme i albume. Gotovo da im posrednik da dođu do publike više ne treba, no teško je postati zapažen u gomili koja danomice raste. Diskografi, stoga, i danas imaju smisao postojanja pa je Chui uz Dancing Bear postao lider "renesanse hrvatske jazz scene", a Mia Dimšić sa simpatičnim country-pop debijem "Život nije siv" uz Croatia Records postala druga po ukupnoj ovogodišnjoj prodaji albuma.

Uz to, niz hrvatskih izvođača sve više favorizira "virtualni singl" kao "osnovni format" dok im album dođe poput opipljive sume "minulog rada". Virtualnost je donijela i cjenovno pristupačne streaming servise poput Deezera kao neizmjerno velike arhive uvijek i svugdje dostupnih glazbenih zapisa pa smo u konačnici preplavljeni albumima,  kvalitetom najzanimljivijih u usporedbi s izdanjima iz bilo koje od proteklih sedamnaest koliko za Jutarnji obavljam posao glazbenog kritičara/kroničara. I to bez mini-albuma Broisa Štoka i Nole koji u ovaj izbor nisu ušli samo zbog relativno kratke minutaže.

1. Mayales – Simbol za sunce

Mayalesov kaleidoskop psihodelije i popa, folka, surfa i rocka, barouque-popa i country-soula je magičan, a melodije s nekog drugog svijeta, možda čak ispaljene iz samog srca Sunca. "Simbol za sunce" još je dojmljiviji od albuma "Mayales 2", a u sličnom nastojanju da u sjećanju prizovu, a potom i ponude vlastitu, ingenioznu viziju psihodelične pop i rock glazbe u perfektnoj produkciji Jura i Pavla iz Svadbasa, sada i članovima Mayalesa. Ako, kojim slučajem, i niste bili u San Franciscu u psihodelično "ljeto ljubavi" 1967. godine, "Simbol za sunce" je poput vremeplova kojim ćete u tili čas biti transponirani u jedan od tri najprogresivnija, najinteresantnija i najuzbudljivija odsječka rock glazbe i pop kulture pri čemu je psihodelija i žanr koji iznova, pa tako i slučaju Mayalesa, nalazi načine za uklapanje u suvremene pop trendove. Sveze s Byrdsima, Beach Boysima, Love ili Jefferson Airplaneom su jasne kao dan, ali tu su i strujanja s  recentnijih djela ne samo The Flaming Lipsa ili Mercury Reva, pa Animal Collectivea, My Bloody Valentinea i My Morning Jacketa nego i folk-rocka Fleet Foxesa i Bon Ivera ili psych-pop hitova Tame Impale, Empire Of The Sun ili MGMT-a. Dobar ukus? Nepobitan. Tema? Potraga za ljepotom. Misija? Perfektno izvršena.

2. Chui & Jazz orkestar Hrvatske radiotelevizije – Chui ovu glazbu

Na trećem albumu "Third Sun From The Stone" trio Chui je krenuo tragom Hendrixa, Hancocka, Milesa i Sun Ra, ali i skandinavskih free-jazz formacija poput The Thinga (Matsa Gustafssona) s elementima psihodeličnog i Krautrocka, a pod vodstvom maštovitog kompozitora i klavijaturista Tonija Starešinića koji se ne boji "out of the box" promišljanja jazza. Ovogodišnji "Chui ovu glazbu", realiziran s Jazz Orkestrom HRT-a u HRT-ovom Studiju Bajsić nakon dva rasprodana nastupa u dvorani "Gorgona" MSU-a, još je fantastičnija glazbena odiseja. Za aranžmane su bili zaduženi Joe Kaplowitz, Luka Žužić i Andreas Marinello koji je i dirgirao Jazz Orkestrom HRT-a. Oduševljava koliko su se i trio i orkestar otvorili jedni prema drugima te koliko su drugačiji aranžmani otprije poznatih skladbi ukusni, maštoviti, suvremeni i vješto uvezani u fusion deltu s prog-rock, freak-funk i nu-jazz rukavcima u perfektnoj produkciji Igora Geržine. Chui su lideri renesanse ovdašnje jazz scene.

3. Jonathan – To Love...

Drugi album riječkog indie-rock benda Jonathana, "To Love..." čiji nastavak "Or To Hold" željno iščekujemo, upućuje na još veću stilsku širinu i autorsku dubinu u odnosu na debi "Bliss". Tada je bilo naznaka da su Jonathan naš odgovor na Editorse (koje su na moj veliki užitak prije dvije-tri sezone kao predgrupa zasjenili u Tvornici kulture), Interpol (za koje na konto koncerta prije dvanaest godina u Austinu tvrdim da su uživo bitno slabiji) i Killerse (koji su u odnosu na Riječane slabunjav i nezasluženo megapopularan bend diljem svijeta). S albumom "To Love..." estetika je još više pomaknuta ka teritoriju kojeg su zapasali The National i The Tindersticks, uz prisjećanje na Bauhaus, Echo & The Bunnymen, The Cure i XTC. Jonathan spada u kreativni vrh svjetskog indie-rocka, no opet to znamo samo mi ovdje.

4. Natali Dizdar – Iluzije

I u svjetskim relacijama ovo je vrlo ukusan, cjelovit te za razliku od suvremenih štanc-mašina sve prizemnijih, neukusnijih i glupljih pop hitova organski komad glazbe. Producenti Jura Ferina i Pavle Miholjević efektno su stopili novije trendovske odrednice u stilu modernijih producentskih zahvata Danger Mousea i Marka Ronsona s onim klasičnijim u stilu Bernarda Butlera, Paula Epwortha i Dana Auerbacha pa se na "Iluzijama" nježno grle psihodelični, baroque i chamber pop, soul, reggae, funk i surf, pri čemu Natali Dizdar u današnjoj pop gotovo perfektno igra rolu Gabi Novak u zabavnoj glazbi 60-ih i 70-ih.

5. Žen – Sunčani ljudi

Zagrebački bend Žen kojeg čine Eva Badanjak (gitara, sint, vokal), Ivona Ivković (bas, sint, vokal) i Sara Ercegović (bubnjevi, vokal) djeluju na bandcampu i kroz koprodukciju malih kuća iz Slovenije, Austrije i Francuske, a treći i najdojmljiviji album "Sunčani ljudi" donosi slušljiv spoj "darkerski" tjeskobnog post-punka i zatamnjenog shoegazea, ali i sunčanijeg dream-popa, elegantne psihodelije i poletnog noise-rocka sazdanom na sukobu zujavih gitara, monokromatske ritam-sekcije i nježnih vokala.

6. Kozmodrum – Gravity

Kozmodrum, kolektiv pod vodstvom Janka Novoselića, donosi postmodernistički shvaćen fusion i post rock, blendan s twangom, dubstepom i houseom, a što navodi na sjećanje o jazzu kao nekoć organskoj plesnoj glazbo. Novoselić je svirao i s inozemnim glazbenicima poput Hansa Joachima Roedeliusa, Reggieja Washingtona, Petera Erskinea, Davida Liebmana, a po afinitetima, pastelnim zvučnim ambijentalijama te uporabom ritmova i eletkronike čini se bliskim nordijskim nu jazz glazbenicima poput Buggeja Wesseltofta koji se također ne kloni elektroniziranog oplesnjavanja jazza.

7. Dunja Knebl – 33 balade

Dunjin trostruki album "33 balade", usporediv je s legendarnim "Field Recordings" snimkama na kojima je Alan Lomax zabilježio crnopute teksaške zatvorenike koji su za njega, između ostalih, pjevali "radne pjesme" i "ubilačke balade". U sličnom kontekstu valja se sjetiti Caveova albuma "Murder Ballads" ili Cashove kompilacije "Murder" jer se i kroz "33 balade" provlače motivi zabranjene ili tragične ljubavi od kojih je tek korak do patnje i mržnje, grijeha i kajanja, zločina i kazne. Tema je važna i danas jer ovdje svako malo svjedočimo da sudovi na slobodu puštaju - i ubojice i kriminalce.

8. Kries – Selo na okuke/Village Tracks

9. Pi – Časna lubanjska

10. Irena Žilić – Haze

11. Vesna Pisarović – Naša velika pjesmarica

12. Bow vs. Plectrum – Strings Only

13. Moskau - Violence & Sorrow

14. Cinkuši – Krava na orehu

15. Jinx – Pogrebi & pomiriši

+++

SUSJEDSTVO

Unatoč bandcampu i streamingu, informacije između Hrvatske i susjedstva ne kolaju ni lako ni brzo jer je i manje diskografa koji bi se sustavno bavili "prekograničnim" aktivnostima u promociji i izdavanju novih albuma. Sve je teže naći adekvatan prostor u medijima za izvođače iz susjedstva, osim na pokojem webzineu, premda je zbog ekonomskog opstanka hrvatskim izvođačima važno svirati po susjedstvu, kao što nikoga ne bi trebalo smetati što su se u Hrvatskoj etablirali Dubioza kolektiv, Repetitor, S.A.R.S. i nekolicina drugih, poniklih u posljednjih desetak godina.

Ipak, čini se da su 25 godina nakon raspada Jugoslavije posrijedi sve odijeljenije glazbene scene sa zasebnom dinamikom, logikom i hijerarhijom izvođača. Sve je i manje izvođača koji su publiku stekli prije 90-ih pa takvu prisutnost održali po državama sljednicama propale Jugoslavije. Možda se i danas može govoriti o zajedničkom ili kulturološkom prostoru nalik spojenim posudama, no zbog nedostatnog uvida te osobnih nedoumica o tom pitanju, evo pet ovogodišnjih albuma iz susjedstva, od desetak koji su mi "zapeli za uho". Izdvojeni su u zasebnu "kategoriju" i zbog dobrodošle "gužve na terenu" u Hrvatskoj pa se "nacionalna klasa" ne mora krpati "regionalnom konkurencijom". 

1. Damir Avdić – Amerika

Za ovo doba, ali i za neku buduću antologiju Damir Avdić je glasom, stihovima i gitarom,postao važan i upečatljiv koliko i "benchmark" Štulić u svoje vrijeme. Osobno bih rekao i jači, a teško mu je danas naći premca i diljem globusa. Ponovo je ubo veliku i važnu temu, ovaj put Ameriku i njezin san od kojeg ni tamo ni vamo nije ostalo mnogo. No kao i na drugim njegovim albumima, ma što bilo u fokusu – Balkan, EU, Amerika, kapitalizam, socijalizam, fašizam, nacizam ili nešto deseto – osnovna Avdićeva potka je razotkrivanje straha od drugih i drugačijih zbog kojeg premnogi mržnju, skriveni iza kompjuterskih ekrana, lažnih nickova, svoje nacije i svoga Boga predma ih najviše maltretira lokalna i državna vlast. Drugi, pak, i dalje misle da su sretni dok trpaju bespotrebne stvari u kolica po mallovima. Treći misle da su ljevica, a za radništvo i urušenu srednju klasu mare koliko i krupni kapitalisti. Negdje između rozea šopinga i crnila fašizma, američkog sna i straha od Boga, privida demokracije i čeličnog stiska kapitalizma dizajniranog za ultrabogate, živi svoj život i Amerika, ali i svi mi skupa s njom, poput nekih trolova koji nemaju kuraže ustati i srušiti sistem koji nas je u takve gnome i pretvorio. Avdić barem o tome ima hrabrosti pisati, pjevati i svirati, a ne samo biti nostalgičan za "dobrim starim vremenima," ako su ikad takvima bila.

2. Nikola Vranjković – Veronautika

Album kantautora i gitarista, tonskog snimatelja i producenta Nikole Vranjkovića nastajao je deset godina, a u 120 minuta trajanja donosi nekoliko pjesama dužih i od deset minuta na čudnoj, no funkcionalnoj razmeđi prog-rocka, post-punka, post-rocka i gotičke americane. Za ishodište može imati i Pink Floyd i Joy Division, i Sonic Youth i American Music Club, a ukazuje se kao intimni depresivni dnevnik minucioznog autora i rock'n'roll vjernika nego te kao antologijska kronike turobne epohe u kojoj se onaj vanjski mrak prelama s unutarnjom potragom za plamičkom svjetla.

3. Guise Kreslin Leonardi – Never Lose Your Soul

Nadahnuta kolaboracija istaknutog slovenskog kantautora Vlade Kreslina sa senegalskom braćom Cheikhom i Djibuom Guisse te slovenskim gitaristom Igorom Leonardijem predstavlja nepatvoreno i iskreno glazbeno pobratimstvo ljudi koji, unatoč različitim kulturama i multilingivstičkom pristupu, lako nalaze zajednički jezik, bez obzira tko od koga preuzima čiju pjesmu. Opušteni i profinjeni prekmursko-seneglaski blues fascinantan je poput "razmjene dobara" između Coodera i Tourea.

4. Širom – I Can Be A Clay Snapper

5. Škrtice – Škrtice

* Tekst objavljen u Jutarnjem listu prenosimo sa dozvolom autora i glavnog urednika