Nacionalistički pothvati uvijek su najpogubniji po naciju u koju se zaklinju

Vuk Perišić rođen je u Rijeci 1962. godine, gde je završio Pravni fakultet. Od 1999. do 2007. radio je kao advokat, da bi potom razvio široku esejističku delatnost u brojnim medijima diljem regije. Eseje, kolumne i feljtone objavljivao je na e-novinama, Peščaniku, u "Novom magazinu", "Jutarnjem listu", "21. stoljeću", a od 2010. godine redovni je kolumnista T-portala. Pored pisanja za medije, bavi se i prevodilačkim radom, a među najvažnijim knjigama koje je preveo su "Treći Reich – Nova povijest" Michaela Burleigha i "1914.-1918., Povijest Prvog svjetskog rata" Davida Stevensona. Perišić je autor veoma bogate erudicije, poznavalac istorije, političke teorije, književnosti, filozofije, arhitekture i brojnih drugih disciplina – jednom rečju, polihistor. 

Njegovi tekstovi otkrivaju mislioca živog, radoznalog uma koji nemilosrdno analizira različite aspekte naše propasti, uvek sa pozicije slobodnog pojedinca koji se opire svim pritiscima mase, kolektivizma i uvreženih stereotipa. Svejedno da li analizira fašizam, nacionalizam, raspad Jugoslavije, tzv. oslobodilačke ratove balkanskih naroda ili konzervativizam u kojem smo zaglavljeni – to uvek čini na inovativan način, a njegovi lucidni uvidi često na čitaoca deluju kao prava otkrovenja. U zagrebačkoj Frakturi objavio je knjigu eseja "Od Weimara do Vardara" koja nam je poslužila kao povod za ovaj razgovor. 

*Da krenemo od naslova knjige. Weimar ste pretvorili u metaforu trajnog stanja u kojem živimo, jer ako se fašizam jednom dogodio, onda je moguće i njegovo ponavljanje. Mislite li da je fašizam već imao reprizu tokom raspada Jugoslavije?

Svojevrsna repriza se doista dogodila. Možda ne u onom potpunom obliku ili kroz rituale karakteristične za dvadesete i tridesete godine, ali jeste u mnogim vidovima. Premnoge su analogije i sličnosti između postjugoslavenskih nacionalističkih režima i međuratnog i ratnog nacizma i fašizma. One se prije svega ogledaju u bezakonju, pravnoj nesigurnosti i nasrtajima na ljudska prava, u kultu države, nacije i rata, u kulturnoj politici, u sveopćoj inverziji intelektualnih, moralnih, pa i estetskih vrijednosti, u državnom intervencionizmu u ekonomiji gdje se na ekonomiju gleda isključivo kao na izvor financiranja tih režima umjesto kao na društvenu sferu koja stvara materijalni boljitak čitavom društvu. Kada bi se netko prihvatio nezahvalnog posla da usporedi javni prostor i medije predratne Njemačke i Italije s Hrvatskom i Srbijom devedesetih naišao bi na isti mentalni obrazac, na istu vrst gluposti i psihološkog terora, na isti prezir prema civilizaciji. Konačno, i na ono najgore: na oduševljene gomile.

*U eseju "Život je kabare" detaljno analizirate fašizam, pogotovo male fašiste, da biste na kraju zaključili da je naša želja da potpuno shvatimo fašizam opterećena "strepnjom da je neobjašnjiv, a vjerojatno i strahom od svega što bismo mogli saznati o ljudskom rodu kada bismo ga potpuno pojmili". Hajde da za trenutak ostavimo strah po strani i pogledamo kuda bi nas to odvelo. Ako milioni ljudi tako lako pristaju na fašizam, ako se očas posla odreknu razuma i slobode, ne treba li onda drugačije gledati na ljudsko biće, sa znatno više antropološkog pesimizma?

Antropološki pesimizam nije neka naročita novìna, niti originalan zaključak koji se nameće nakon promatranja ljudske historije, pa i ljudskog svakodnevnog ponašanja. Historija čovječanstva je historija trajne borbe između čovjekove sposobnosti za plemenite podvige i njegovih poriva da, lišen empatije ili čak s užitkom, drugima nanosi patnju. Antropološki pesimizam važna je sastavnica, na primjer, kršćanstva. Otud Istočni grijeh i stroga moralna pravila. I komunizam je antropološki pesimističan jer vjeruje samo u partiju, u avangardu. Jedina ideologija koja bez ostatka počiva na antropološkom optimizmu je nacionalizam, ali jasno, samo u okviru vlastite nacije. I sama demokracija se temelji na antropološkom pesimizmu jer polazi od pretpostavke da ljudi, osobito kad su na vlasti, postaju opasni. Otud izbori, otud trodioba vlasti, otud ono što Anglosaksonci nazivaju "check and balance", otud potreba za nezavisnim institucijama i budnom javnošću koja vlast promatra sumnjičavo i kritički. No, demokracija je krhka, ponajviše zato što ovisi o nedokučivim hirovima demosa.

*Stavljajući jugoslovenske nacionalizme i šovinističku mržnju u širi kontekst, došli ste do 1830. godine i osamostaljenja Grčke kao početne tačke ovog procesa. Da li bi se moglo reći da je težnja ka nesmetanom pomoru manjina bila jedan od glavnih motiva tzv. oslobodilačkih ratova na Balkanu?

Promatranje procesa osamostaljenja istočnoevropskih država kao emancipatorskog i oslobodilačkog procesa posljedica je nacionalističke indoktrinacije. Bio je to zapravo po život, zdravlje, pamet i dostojanstvo jedan neizrecivo opasan proces. Karakteristično je da su velike sile 1878. Srbiji, a 1991. Hrvatskoj uvjetovale međunarodno priznanje upravo poštivanjem manjina. Isto se dogodilo i 1919. u Versaillesu kada su u istočnoj Evropi nastale mnoge nove države. Međuratna Poljska, na primjer, bila je pakao za Nijemce, Židove, Ukrajince i Bjeloruse. Na djelu je jedna manijakalna, incestuozna potreba da isto ostane s istim u hermetički zatvorenom sistemu i da se iz tog sistema – konkretno: nacionalne države – eliminiraju svi drugi i drugačiji. To je mentalitet ulične bande koja iz svojih redova silom tjera svakoga tko se na bilo koji način ističe svojim individualnim identitetom. To je i mentalitet očajnika koji se izvan te bande osjeća izgubljenim. To je mentalitet porodice iz koje pater familias proganja i stigmatizira neposlušnike. To je jedan implozivan, samodovoljan, autističan poriv. Poriv strašniji i od samog fašizma koji je, za razliku od istočnoevropskih nacionalizama, sadržavao, koliko god to perverzno zvuči, određene – koliko god su bile nakazne – globalne i modernističke vizije.

*Kroz celu Vašu knjigu provlači se nit odbrane slobode pojedinca i njegove individualne sudbine. U Predgovoru kažete da čak i ako je to ideologem, onda je to "jedini ideologem koji misli, diše, sanja, hoda i osjeća". Koji su autori najviše uticali na formiranje Vašeg svetonazora? Možda Džon Stjuart Mil, Isaija Berlin, Džon Rouls…?

Isprva na to nije utjecao nijedan autor. Na moj svjetonazor presudno je utjecao strah koji sam osjetio 1990. i 1991. Strah i užas nad sudbinom svih ubijenih, opljačkanih, silovanih i prognanih, svih ljudi kojima su nacionalizam i nacionalistički ratovi uništili život, srušili kuće, raselili ih, ponizili... Nacionalistički poremećaj slamao je individualne sudbine a nigdje nikoga nije bilo da ih zaštiti. Kada neki kretenski režim zaprijeti vašoj svakodnevnici na bilo koji način – pozivom u vojsku, siromaštvom kroz razaranje ekonomije, nacionalnom kulturom koja nije ništa drugo nego strahotno intelektualno i moralno poniženje, ili, riječju, onim gestapovskim ili enkavedeovskim zvonom na vratima u gluho doba noći – onda ste u prilici doživjeti vlastitu egzistenciju u svoj njenoj ugroženoj i krhkoj punoći. Tada vam ne ostaje drugo nego da se u ime vlastitih kostiju, vlastitog mesa, vlastitog dostojanstva, opstanka, inata, odate beskompromisnom individualizmu i preziru prema svakoj, bilo kojoj društvenoj sili koja prijeti tim istim kostima i tom istom mesu. Osobito ako vam prijeti tako bijedna i maloumna društvena sila kakav je nacionalizam sa svojim glupavim državotvornim i teritorijalnim vizijama.

Je li nacionalistički kretenizam nametnut našim društvima, ili je taj kretenizam samo autentično tumačenje iskonskih težnji ovih tupih svjetina?

Nakon toga autori koje spominjete – a tu su u većoj ili manjoj mjeri Hayek, Tocqueville, Ayn Rand, napose Orwell i njegove zastrašujuće vizije, ali i plejada lijevih genija od Reicha, preko Fromma, do naše nesretne, kako bi Latinka Perović rekla, "neželjene elite" – postaju ništa drugo nego utjeha i utočište. Individualizam i liberalizam na jugoslavenskom prostoru nisu pitanje ove ili one salonske intelektualne sklonosti, ove ili one literature, nego imperativ očajnika, jedina moguća reakcija na ovu oluju kolektivizma. Ostavimo se velike literature. Dovoljan je mjuzikl "Kosa", gdje se kaže, slobodno prevodim, "imam ruke, imam noge, imam prste, jetru, krv, imam život i slobodu i ne dam ih nikome..." Nikome, ponajmanje nečem onako glupom i uvredljivom poput ideologije Tuđmana i Miloševića.

*Reklo bi se da živimo u vreme mitologizacije države i njenog nesputanog obožavanja kao kakvog kumira, u okviru jednog parareligijskog kulta. Država se prečesto doživljava kao ostvarenje hiljadugodišnjeg sna ili kao idol za kojeg se treba žrtvovati, kao božanstvo važnije od bilo kog pojedinca. U svojim tekstovima rušite te mitove i uporno svodite državu na realnu meru, a to je javni servis građana. Koliko su tvorevine nastale raspadom Jugoslavije daleko od države kao servisa i kako da se tome približe?

One su od toga beskrajno daleko. One su i nastale zato da bi bile idoli, fetiši, oltari, sasvim u skladu s načelima Giovannija Gentilea, Mussolinijevog teoretičara, koji je bez stida i krzmanja tvrdio "pojedinac je ništa, država je sve". Mnogi ljudi uživaju u ulozi žrtve. Žrtvujući se za neku državotvornu budalaštinu njihovi banalni životi dosežu privid smisla. Nemaju hrabrosti živjeti vlastiti život i za njega preuzeti odgovornost. Država na njih ima terapeutski učinak, premda je riječ o placebu. Na tragu naše rasprave o antropološkom pesimizmu moramo se upitati je li nacionalistički kretenizam nametnut našim društvima, ili je taj kretenizam samo autentično tumačenje iskonskih težnji ovih tupih svjetina? Hoće li se ikad ove države svesti na suštinu i svrhu moderne države, na samo jednu od mnogih javnih uslužnih djelatnosti? Bit će to spor, evolutivan proces. Ovisit će ponajprije od vanjskopolitičkih pritisaka i okolnosti. Vjerojatno je da ova generacija to neće doživjeti. Nacionalističko uništenje naših društava bilo je odveć temeljito. Duboko su zaorali.

*Analizirajući odsustvo demokratske kontrole javnih finansija, došli ste na ideju o novom obliku građanske neposlušnosti koje ste nazvali "fiskalnim dezerterstvom". Da li biste mogli detaljnije da nam objasnite koncept ovog vida građanskog otpora pomahnitaloj državi?

Prije svega treba reći da je država u osnovi vrlo korisna i razumna ustanova. Zatvara kriminalce, uređuje sanitarne propise, provodi obavezno cijepljenje, uređuje sigurnost saobraćaja, stavlja građanima na raspolaganje sudove radi rješavanja imovinskih sporova i tako dalje. Sve to košta i sve to treba platiti. Međutim, otvoreno je pitanje radi li to država kako treba. Ako ne radi, ne zaslužuje prihode, nema fiskalni legitimitet, treba joj uskratiti novac kao i bilo kome tko ne radi svoj posao ili ga ne radi dobro. Država, pak, uzima pare unaprijed i ne odgovara za kvalitet usluga koje bi trebala pružiti zauzvrat. To nije samo postjugoslavenski nego i svjetski problem. Moderne države su do zastrašujućih razmjera razvile kontrolu nad novčanim tokovima. Kad kupujete paklo cigareta to država istoga trenutka zna i uzima svoj dio, svoj reket u obliku PDV-a. To je orwellijanska kontrola. Ona ne boli kao tortura koju je trpio Winston Smith, ali je jednako opasna. To je neka vrst postmodernog, bezbolnog totalitarizma, totalitarizma s ljudskim, fiskalnim likom. Sve veća količina novca pod kontrolom države jamči i sve veću moć političkih elita, ali i priliku da se taj novac ulaže u ispunjenje kratkoročnih i demagoških izbornih obećanja, opet na oduševljenje svjetine, a na štetu ekonomskog racionalizma. Ako se možemo složiti da je dezerterstvo jedina moralna reakcija na rat, napose nacionalistički rat, ako je dakle podastiranje vlastitog života i zdravlja na oltar neke države nešto što ne dolazi u obzir, zašto bismo državi davali novac e da bi ga potrošila na tko zna kakve gluposti?

*Na Vas levičari često gledaju, da se poslužim eufemizmom, sa rezervom. Međutim, u Vašoj knjizi može se pročitati i panegirik odluci Politbiroa KPJ o podizanju ustanka jula 1941. godine. Kažete da je to "najznačajniji pothvat koji je ikada pokrenut na jugoslavenskom prostoru", te da su "jugoslavenski komunisti težili uključivanju u svetske tokove". Da li je onda posleratni poluvekovni period bio samo mala pauza u sveopštoj provincijalizaciji ovih prostora, i pre i nakon socijalizma? Vidite li negde izlaz iz nacionalističkih perspektiva koje nas zatvaraju u, kako bi Krleža rekao, "svračji zakutak"?

Ljevičari su katkad skloni isključivostima koje gotovo da nalikuju na nacionalizam. No, to nije najvažniji segment vašeg pitanja. Antifašistički ustanak 1941. ne možemo promatrati kroz banalnu podjelu na Lijevo i Desno. On je bio nešto neusporedivo više od toga. Bio je čin kojim je ova mala i nesretna zemlja stala na stranu civilizacije, uključila se u njene glavne tokove i dala nesrazmjerno velik doprinos pobjedi nad nacizmom. Kasnije je njena borba protiv staljinizma također imala epohalni značaj. Uprkos užasnim manama, pa i zločinima, jugoslavenski komunisti su ovaj prostor i ove ljude izvukli iz tupe zaostalosti urbanizacijom, industrijalizacijom, golemim ulaganjima u infrastrukturu, školstvo i zdravstvo. Spasili su žene od patrijarhata, stvorili su građansku klasu, nakon početnog revolucionarnog totalitarizma uspostavili su pravnu sigurnost i – najvažnije – nitko nije morao strepiti za svoj život ili imovinu zbog svoje etničke pripadnosti, svakako ne nakon što su poslije 1945. Nijemci i Talijani doživjeli tragičnu sudbinu. Namjerno spominjem tu epizodu. Naime, nacionalistički potop koji nas je zapljusnuo 1987. odnosno 1990. onemogućio nam je kritičko preispitivanje režima Druge Jugoslavije. Suočeni smo s antikomunističkim i nacionalističkim revizionizmom koji je otišao u drugu krajnost, u falsifikat. Nadalje, u odnosu na aktualne režime ondašnji režim doima se u mnogočemu civiliziranijim. Danas smo primorani braniti ga od nacionalističke histerije što nam onemogućava da ga hladno analiziramo kao režim koji bi u normalnim okolnostima svakako zasluživao oštru kritiku. U ovim, pak, abnormalnim okolnostima za sada nam ne ostaje drugo nego da ga patimo kao civilizacijski zenit. Naša jedina nada su pozitivni svjetski trendovi koji bi ove beznačajne državice mogli povući sa sobom logikom evolutivnog progresa. Međutim, Evropa sve više nalikuje na nacionalističko razbojište i ponavlja obrasce koje su naši nacionalisti, poput kakve perverzne avangarde, uspostavili još krajem osamdesetih godina.

*Slobodanu Miloševiću ste posvetili esej pod naslovom "Demon nacionalizma", gde se osvrćete i na rasprave o njegovom ideološkom usmerenju. Zašto je, po Vašem mišljenu, Milošević "kvintesencija nacionalizma, nacionalizam u ljudskom obliku"?

Psihološki i moralni profil Slobodana Miloševića bio je psihološki i moralni profil tipičnog nacionaliste. On je bio sâm sa sobom, svoj na svome u srpskom nacionalizmu. Nikome drugome izvan tog začaranog i zatvorenog nacionalističkog kruga nije se ni obraćao. Ignorirao je i Evropu i svijet i s tim autizmom je na koncu i zazvao bombardiranje Srbije. Njegov najveći uspjeh bila je konfuzija koju je stvorio. Percipirali su ga i kao Jugoslavena i spasitelja srpstva. I kao komunistu i kao reformatora. Bio je zapravo srpski separatist, srpska inačica Tuđmana. Znao je da je Jugoslavija sa srpskom hegemonijom nemoguća i odlučio se, zajedno sa srpskom nacionalističkom intelektualnom i političkom elitom za Srbiju izvan Jugoslavije, ali takvom koja će se pritom teritorijalno uvećati na račun Crne Gore, Hrvatske i BiH. Na tom projektu je dosljedno radio još od dolaska na vlast i u tome je i uspio: srušio je Jugoslaviju a srpski nacionalizam dokopao se polovice Bosne i Hercegovine. Jasno, projekt je bio sulud i uništio je napose Srbiju i Srbe. Nacionalistički pothvati uvijek su najpogubniji po naciju u koju se zaklinju.

*Obiman esej ste posvetili liku i delu velikog pisca Miroslava Krleže. Imam utisak da Krleža u kompoziciji knjige igra ulogu antipoda silnim zlim patuljcima kojima ste se bavili?

Nezavisno o Krležinoj književnoj veličini – on je jedno od velikih imena svjetske književnosti – njegovi moralni izbori su znakoviti. Što je mogao jedan književni genij, suočen s provincijalizmom zagrebačke i beogradske čaršije dvadesetih i tridesetih godina, s fašizmom u Evropi, s kapitalizmom u krizi, nego odabrati komunizam? Ta se opcija nametala sama po sebi kao moralni imperativ, usprkos staljinskim strahotama. Jednako tako bio je lojalan Titu uvidjevši da je Titov režim, kakav god bio, ponajmanje zlo u odnosu na prijeteće alternative. Ne zaboravimo da na jugoslavenskom prostoru praktično ne postoje niti su postojale građansko-liberalne alternative. Sve se u konačnici svodi na fašizam i antifašizam i ne ostaje nam drugo nego stati uz antifašiste, čak i ako su komunisti. To je bio i Krležin izbor, Krležina paradigma.

*Slično je i sa Antom Markovićem i Vladimirom Bakarićem, ali u oblasti politike. Čini se da u njima vidite alternativu dominantnom nacionalističkom modelu koji je prevladao. Mislite da to nije bilo nužno da se desi i da je sve moglo da bude drugačije?

Primjerima Bakarića i Markovića valjalo je pokazati da u hrvatskoj politici postoji i racionalna tradicija i da je pogrešno svoditi je na opsesivno-kompulzivnu državotvornost. Bakarić je vješto tragao za ravnotežom između partikularnih hrvatskih i općejugoslavenskih interesa. Upravo zato nisu ga voljeli ni hrvatski ni srpski nacionalisti. Marković je nudio viziju liberalne, građanske federacije, nešto što se činilo prirodnim nastavkom evolucije Druge Jugoslavije. Postojao je nemali politički i intelektualni potencijal za takav, racionalan ishod. Bitku su, međutim, kako to nerijetko biva, dobili loši momci, ali to nije bilo nužno. Nijedan ishod nije nužan. Svaku historijsku tragediju bilo je moguće izbjeći. Nije moralno pristati na historijski determinizam. Čovječanstvo ne može živjeti s mišlju da su, recimo, Drugi svjetski rat i Holokaust bili neminovni. Pomirimo li se s takvim neminovnostima odustali bismo od odgovornosti kao moralna bića.

*Da se pozabavimo malo i aktualijama. Kako gledate na konstantno prepucavanje Srbije i Hrvatske? Ima li kraja tom međusobnom bildovanju nacionalističkih mišića u provincijskoj teretani koje traje evo već decenijama?

Srbija i Hrvatska nemaju izbora nego imati loše odnose. Te države su i nastale na tezi da na mogu imati dobre odnose. Njegovanjem loših odnosa one njeguju razlog svojeg postojanja. Ima li smisla očekivati od srpskog i hrvatskog nacionalizma da odustanu od vlastite suštine?