Ekskluzivni dosije: Živo blato katoličko-pravoslavnih odnosa (2)
Akrist 01 S

Photo: birdinflight.com

Nacionalna povijest je uvijek povijest s greškom

Neočekivani pozitivni zaokret u srpsko-hrvatskim odnosima koji je inicirala hrvatske strana, a što je rezultiralo požeškim ekumenskim susretom, potom i osuda zločina u NDH s najvišeg vrha Crkve u Hrvata, nisu došli ni „iznutra“ niti iz i zbog Srbije niti preko noći. Radi se naime o višegodišnjim pritiscima iz EU, Vatikana, Njemačke, SAD i Izraela na notorni zagrebački revizionistički režim i njegovu državnu religiju. Nedavno je objavljeno i recentno istraživanje o europskom neofašizmu i revizionizmu američkog sveučilište Yale, prema kojem je  „povijesni revizionizam koji sadrži negiranje ili umanjivanje Holokausta, prisutniji je u istočnim članicama EU-a, posebno u Poljskoj, Litvi, Mađarskoj i Hrvatskoj. . .. Mnoge vlade Europske unije rade na rehabilitaciji kolaboracionista i ratnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata dok istodobno umanjuju krivnju za progon Židova", stoji u Holocaust Revisionist Reportu.[i]

Za uspomenu i Facebook: Ekumenski susret u Požegi

Čini se da je ipak odlučna bila uloga pape Franje, najomraženijeg pape među hrvatskim klerikalnim nacionalistima. Poglavar svjetskih katolika ne samo da je obuzdao hrvatske katoličke talibane nego je i udario šamar srpskom nacionalizmu poznatom po tezama o Vatikanu kao vjekovnom neprijatelju Srba i Srpske crkve. Odaziv srpskih episkopa biskupu Škvorčeviću na siječanjski ekumenski susret u Požegi može se priznanjem i ohrabrenjem umjerenih snaga u SPC papinih napora u smjeru pomirenja dvaju najvećih kršćanskih crkava na zapadnom Balkanu. Stoga i nedavno objavljeno pismo hrvatskog episkopata patrijarhu srpskom završava pozivom „za međusobne susrete i razgovore, za nastojanje oko razumijevanja, za gradnju mostova u izravnoj bratskoj komunikaciji, čemu pridonose i povremeni susreti između pojedinih episkopa Srpske Pravoslavne Crkve i biskupa Katoličke Crkve u Hrvatskoj . . .“ i zaključkom: „ valja nam zajednički posvjedočiti da su praštanje i pomirenje jedini put oslobođenja od zarobljenosti prošlošću i dnevno-političkih interesa . . .“.

Crkveno-nacionalni mitovi - prepreka objektivnoj historiografiji

Iako se spominju opet razne diplomatske i ekspertne mješovite komisije i sporenja, čini se da jedino javna simbolična i ritualna afirmativna komunikacija bez kontraverzi daje rezultate. Istina ovdje znači nova runda sporenja a nastavljanje kontraverzi produbljuje cinizam i ogorčenje u društvu prema svim elitama.

Apel iz požeške izjave biskupa i episkopa „da se znanstveno istraži i argumentirano utvrdi istina o stradanju za vrijeme II. svjetskog rata i u vrijeme rata u Hrvatskoj od 1991. do 1995,“ ukazuje na mogući nesporazum.  Koji su to znanstveni i naučni autoriteti kojima bi ovi klerikalni nacionalisti vjerovali?

„Ozbiljan povjesničar ne može biti nacionalist,“ pisao je jedan od najvećih povjesničara dvadesetog vijeka Eric J. Hobsbawm. Zbog čega je uopće povijest toliko važna nacionalističkoj ideologiji? Zar nisu važniji etnos, folklor, jezik, religija i geografija? Prije više od stotinu godina francuski filozof Ernest Renan je ustvrdio u legendarnom sorbonskom predavanju: „Nacija je prije svega zajednica sjećanja na slavnu i tešku prošlost. Ova patriotska komemoracija ne priznaje mrlje i sramotne epizode, zato je nacionalna povijest uvijek povijest s greškom.“ Zbog toga ona Hobsbawmova o nespojivosti ozbiljnog bavljenja historiografijom i vjere u nacionalističku ideologiju.

U današnjim etničkim državicama na zapadnom Balkanu posve je suprotno, tu se historičari i povjesničari prijavljuju na natječaje za posao u struci čije bi uvjete bi mogli satirizirati ovako: „Kandidat mora imati diplomu studija povijesti i najmanje dvije godine prakse u nacionalističkoj indoktrinaciji, huškanju, propagandi i mitomanskom inženjeringu“, ili „ako kandidat nije završio studij povijesti nego mu je to samo hobi, mora dokazati najmanje godinu dana prakse u etničkom čišćenju te pet godina nepokolebljivog negiranja genocida“.

Slično stavovima Hobsbawma, ovako je o nacionalizmu pisao Orwell pri kraju Drugog svjetskog rata kad se pokazalo da je nacionalistički ekstremizam skrivio najveće zločine i najstrašniji rat u povijesti čovječanstva: Svakog nacionalista progoni vjerovanje da se prošlost može mijenjati. On provodi jedan dio svog vremena u nekom svijetu fantazije, u kojem se stvari događaju onako kako bi trebalo– i on će prenijeti djeliće tog svijeta u historijske knjige kad god je to moguće. Dobar dio propagandističkih napisa u današnje vrijeme se svodi na čisto krivotvorenje. Događaji za koje se drži da se nisu trebali dogoditi se ne spominju, i na kraju poriču . . . Zbog sveopće nesigurnosti u vezi s tim šta se zapravo dešava, lakše je držati se luđačkih vjerovanja. . . Neki nacionalisti nisu daleko od šizofrenije, žive sretno u snovima o moći i osvajanju koji nemaju nikakve veze sa stvarnim svijetom.

Kad se nacionalizam spoji s religijom a na Balkanu prevladava takav tip etnoreligijskog nacionalizma, historiografija postaje  isto što i mitologija ili teologija. Kanonizirani crkveno-nacionalni mitovi i svetački kultovi napose su teška prepreka objektivnoj historiografiji. Poznati klerikalni nacionalisti, a danas sveci poput kardinala Alojzija Stepinca i episkopa Nikolaja Velimirovića, imaju crkveno sankcionirani životopisi koji su zapravo za crkve relevantni povijesni izvori o vremenima u kojima su živjeli. Ako recimo znanstvena istraživanja pokazu da su ti životopisi utemeljeni na iskrivljenim povijesnim činjenicama i mitovima, hoće li crkve te kultove lišiti svetosti? To se naravno neće dogoditi.

Jedan od utemeljitelja moderne historiografije, Edward Gibbon, dokazao je u svom klasiku Historija slabljenja i propasti Rimskog carstva (1776), da su mnogi svetački kultovi kršćanske crkve mitovi i pretjerivanja. Manje su kršćana svi rimski carevi skupa pobacali lavovima od srednjovjekovnih monaha i holivudskih režisera.  Gibbon je pošao od toga da je Rim bio, kako bi to danas kazali, pravna država i da je rimsko pravo jedan od temelja zapadne civilizacije. Stoga ni Isus Krist ni kršćanski sveci nisu bili progonjeni bez suda nego su prošli kroz sudske postupke lege artis provedene sukladno zakonima carstva i dokazanoj vještini najboljih pravnika tadašnjeg svijeta. I Evanđelje svjedoči da su rimske vlasti dale Isusu Kristu sudski proces daleko kvalitetniji od najvećih dostignuća korumpiranih pravosuđa balkanskih tranzicijskih tvorevina. A za to što se tom nesretniku dogodilo, da parafraziramo kultnog televizijskog Seinfelda, sam je kriv jer nije skupio novca za honorar kvalitetnom židovskom advokatu. Taj bi ga vjerojatno spasio samo od rimskih pretora ali ne i od izraelskog klerikalnog establišmenta pa bi opet imali tu priču koja nas kao historijska lekcija uči, hm, što ono najvažnije? Čuvaj se Rimljana, lavova, Židova, advokata ili visokog klera plaćenog od države? Ili always look on the bright side of life? Prema Gibbonovim istraživanjima smrtnih je presuda kršćanima bilo relativno malo i da kršćanska crkva nije pretjerivala u uvećavala broj žrtava, ne bi uopće imala materijala za svoju ključnu teoriju žrtve, mučeništva i iskupljenja. Gibbon je recimo raskrinkao i mit o okrutnom i ludom caru Neronu kao masovnom ubojici kršćana koji ni blizu nije postigao rezultate koji mu se pripisuju a u usporedbi recimo s kasnijom Inkvizicijom kršćanske crkve i masovnim torturama i egzekucijama u zapadnoevropskim vjerskim ratovima 16. i 17 vijeka, mogao bi se nazvati humanitarnim djelatnikom.

Niti je posebno okrutan prema kršćanima bio zloglasni car Dioklecijan kako nas uči crkvena mitologija a politički trijumf nad njim već nekih 1700 godina kršćanska Crkva slavi u splitskoj katedrali nekadašnjem carskom mauzoleju. Taj je umirovljeni tiranin uživao u svom dalmatinskom ljetnikovcu usred najljepše klimatske zone na svijetu i kao svakom Dalmatincu nije mu padao na pamet nikakav naporni i odgovorni rad. Nije stigao nahraniti ni kućne ljubimce u splitskoj palači a već su mu supruga i kćerka konvertirale na kršćanstvo i počele lobirati za privilegiranu, bogatu, monopolističku državnu religiju, što je, zna se, suština kršćanstva. Starom caru bilo je potom dosta politike i religije. On šalje svoje lavove na dijetu i prepušta se umirovljeničkoj dokolici u cvijetu Mediterana mrmljajući sebi u carsku bradu: basta il sole ed il mare . . .

Srpska i hrvatska tvornica mitova

Omiljen među četnicima: Vladika Nikolaj VelimirovićMitovi koji danas paraliziraju dijalog hrvatskih biskupa i srpskih episkopa ne vode porijeklo ni iz vremena Nerona i Dioklecijana ni Velike šizme Istočne i zapadne crkve nego iz dvadesetog vijeka. Konstruirani su među snagama genocida i bratoubilačkog rata u Drugom svjetskom ratu i poslije u strukturama hladnoratovske emigracije i domaćih etničkih nacionalista. Nasuprot njima, u socijalističkoj Jugoslaviji iz ratnog, oružanog i pobjedničkog bratstva i jedinstva Srba i Hrvata kasnije proširenog na sve narode i narodnosti, stvorena je većinska patriotska jezgra buduće nacije i njezin glavni ujedinjujući nacionalni mit. Kontramitovi nastaju među ustaškim i četničkim krugovima u antijugoslavenskoj političkoj emigraciji. Ustaše u Argentini konstruiraju mit o „Blajburškoj tragediji i Križnom putu hrvatskog naroda, 1945. godine“ kad su komunisti navodno iz osvete nad „hrvatskom vojskom“ i izbjeglicama izvršili masakr. Radi se zapravo o plagijatu Kosovskog mita na kome su hrvatski mitomani uvijek zavidjeli srpskima. Ta će mitologija poslije procesa Stepincu i kardinalove smrti biti dopunjena naracijom o Stepinčevoj žrtvi i mučeništvu.

Tito odbija Staljinovu sugestiju da se dotičnog likvidira bez suda i da mu se zamete trag kao u slučaju četničkog vođe Mihailovića kojemu je suđeno iste 1946. Stepinac lukavo uvlači režim balkanskog Titusa Maximusa u bitku koju su već ranije izgubili jači igrači poput Nerona i Dioklecijana. Već početkom šezdesetih svetački kandidat je kod oltara u zagrebačkoj katedrali i otada do danas hrvatski katolicizam se trudi nadmašiti srpsko pravoslavlje u obožavanju kulta svetačkih moštiju (npr. turneja Svetog Leopolda Mandića po Hrvatskoj 2016 bila je masovnija od one povijesne predratne parade moštiju svetog kneza Lazara Kosovskog po Srbiji i srpskim zemljama uokolo). Slijedi krajem sedamdesetih osnivanje takozvane „Crkve u Hrvata“, nacionalističke organizacija koja imitira Srpsku pravoslavnu crkvu tako da se naglasi etničko i plemensko u eklezijalnom imenu nad onim bezličnim univerzalnim katoličkim. Sličnim crkvama i narodima su tako povijesne kontraverze oko zajedničke im historije od Drugog svjetskog rata do balkanskih ratova devedesetih, postale glavni način isticanja različitosti.

Paralelno djeluje i srpska četnička tvornica mitova s glavom radionicom u manastiru Nova Gračanica u Libertyvilleu kod Chicaga. Tu je od 1945. živio vladika Nikolaj Velimirović, crkveni lider koji se istaknuo borbom protiv Katoličke crkve u konkordatskoj krizi tridesetih. On je jugoslavensku državu shvaćao kao domovinu izabranog pravoslavnog naroda uz koji su se prošvercali na historijsku scenu i neki katolici koje je u jednoj božićnoj propovijedi nazvao „Hrvato-Slovencima“. Velimirović prati debatu o Holokaustu zapadnoj Evropi, SAD i Izraelu, pa skupa s crkvenim zelotima i četničkom emigracijom smišlja teoriju o Jasenovcu kao balkanskoj verziji Auschwitza. Broj žrtva se preuveličava upotrebom mitskih magičnih sedmica dragim svakom guslaru i mitomanu ( preko 7 gora i 7 mora, 7 patuljaka, 7 samuraja, veličanstvenih 7, car Lazar i 77,000 vitezova u Kosovskom boju, 77 djevica za mudžahedina koji uspješno otme bezboznički avion, itd). Sve žrtve Jasenovca i NDH su pravoslavni  Srbi kao takvi da bi se slučaj posve izjednačio s Holokaustom. Nitko po četničkoj historiografiji nije u Jasenovcu i drugim NDH logorima završio prije svega kao komunist, partizan, skojevac, antifašist ili član njihovih porodica i sela koja su partizane hranila. Iako su mete ustaških zločina bili i Srbi kao Srbi (naročito se to odnosi na  srpskopravoslavno svećenstvo u najranijem zamahu ustaškog genocida), vjerojatno je većina žrtva pripadala antifašističkom pokretu ali nacionalistički mitovi to ne priznaju.  Bio je to po Velimiroviću, a kasnije i općeprihvaćenoj perspektivi srpskog nacionalizma, genocid motiviran prije svega religioznom i etničkom mržnjom (opet nema među motivima vrlo važne ideološke mržnje, antikomunizma i raspirivanja etničke mržnje od strane okupatora). Ustaše su po svetom Nikolaju katolici nahuškani iz Vatikana koji mrzi nezavisnost Srpske crkve. Hrvati i Srbi su kao biblijski Kain i Abel. Hrvat je zavidni brat koji počini fratricid jer Bog Otac više voli Srbe. Scene biblijskog fratricida pojavljuju se na naslovnici glasnika SPC iz 1991 povodom 50-godišnjice početka Drugog svjetskog rata i genocida nad Srbima u NDH a srpski episkopi  komemoriraju genocid po stratištima dijelim regiona. Konzumenti ovih diskursa se ukrcavaju na tenkove i žure u Vukovar gdje ih navodno čekaju ustaše željne konačno obračuna s četnicima jer priliku za takve okršaje u Drugom svjetskom ratu nisu imali pošto su zajednički s okupatorima pokušavali uništiti partizane.

Pokušaj četnika i ustaša da se izbriše sećanje na antifašizam: Partizani, jugoslovenski multietnički pokret

Da bi se motivi interetničkih masakra u Drugom svjetskom ratu pripisali religiji, kulturi, etnosu i sličnim faktorima, potrebno je izbrisati iz te povijesne slike jugoslavenski multietnički antifašistički pokret i ono sto Hobsbawm opisuje kao antifašistički nacionalizam. To je odgovaralo i ustaškoj i četničkoj perspektivi da bi za pamćenje u povijesti ostao tobožnji vječni etnički i vjerski konflikt. Izbrisati čak i samu ideju da bi ovim narodima zajedničkim naporom i suradnjom nešto uspjelo, odgovaralo je i okupatorima i svima koji su htjeli ovim prostorima dominirati. Zaboravlja se njemački nacizam, i naročito ključni faktori kao talijanski i madžarski fašizam u formiranju ustaškog pokreta i genocidnog režima NDH.  Ustaški je pokret osnovan je uvježban u Italiji i Madžarskoj, a fašistička Italija će kasnije pomagati i četnike, da bi dva najveća jugoslavenska naroda natjerala na međusobno istrebljenje. Cilj je i talijanskih i madžarskih regionalnih imperijalista bio balkanizacija Jugoslavije na minijaturne državice kojima je lako dominirati, pretvoriti ih u vazalne državice, otprilike kakve su danas.    

Velimirović je, dosljedan mitskoj i biblijskoj perspektivi, koncipirao „Hram ispaštanja“ u Jasenovcu. U tom zamišljenom jasenovačkom hramu za ispaštanje grijeha i pomirenje,  imali bi se pod vodstvom dvaju crkvenih hijerarhija sastajati i miriti Srbi i Hrvati. Ali uz ključni uvjet da Hrvati priznaju kolektivnu krivicu i ispaštaju grijehe ustaškog genocida te da po mogućnosti predvođeni rimskim papom, zamole Srbe za oprost grijeha. Srbi će im kao kršćanska braća i bliska etnička rodbina to oprostiti iako im neće zaboraviti. Nikolaj je tako Hrvatima a usput i Vatikanu nametnuo kolektivnu krivicu a Srbima ulogu mučeničkog naroda i kolektivne žrtve. Dakako da Katolička crkva takvu koncepciju pomirenja nije mogla prihvatiti nego je odgovorila istim mitomanskim arsenalom. Mučeništvo Stepinca skupa s masakrom na Blajburškom polju (čitaj: Kosovskom, jer od 1945 i Hrvati imaju svoje Kosovo) i takozvanim „Križnim putom“ na kome su komunisti (čitaj: Srbi) mučili zarobljenike iz NDH struktura, trebalo je kompenzirati nametnutu kolektivnu krivicu Hrvatima za ustaški genocid. Ne treba spominjati da je hrvatski nacional-katolicizam ignorirao hrvatski antifašizam kao instrument za odbacivanje kolektivne krivice.

Pomirenje pod sekularnim simbolom kamenog cvijeta

Godina 1966. je ipak bila godina pomirenja u socijalističkoj Titovoj SFRJ i to na jedni doista mogući, sekularno-humanistički način ali uz dobronamjerni doprinos i nekih vjerskih struktura. SFRJ i Sveta Stolica potpisuju protokol o uspostavi diplomatskih odnosa a odmah po svršetku Drugog vatikanskog sabora u SFRJ je otvoren ekumenski dijalog i dijalog marksista i kršćana. U siječnju  1966 održana je i historijska ekumenska molitva kad su po prvi put našli na jednom mjestu u istoj crkvi jedan hrvatski katolički i jedan srpski pravoslavni svećenik u zajedničkoj molitvi za jedinstvo kršćana, posvjedočili prijateljstvo i zagrlili se pred ganutim vjernicima u prepunoj katedrali. SFRJ i Vatikan obnavljaju diplomatske odnose a Tito 1970 posjećuje papu Pavla VI. Uz to je Drugi vatikanski sabor dao poticaj ekumenskom međuvjerskom dijalogu, prijateljskim susretima vjerskih lidera, teoloških fakulteta i  drugih ekumenskih inicijative i javnih svjedočenja prijateljstva medu glavnim religijama SFRJ u čemu su osim dvije glavne kršćanke crkve i malih vjerskih zajednica sudjelovali i Bošnjaci, Makedonci i drugi jugoslavenski muslimani na čelu s najvišim vodstvom Islamske zajednice iz Sarajeva. Tako će američki Metodistički teolog Paul Mojzes zabilježiti da su interkonfesionalni dijalog a uz to i dijalog između ateista marksista i kršćana vjernika, bili jedinstveni u svijetu historijski fenomeni napose u kontekstu Hladnog rata i komunističke Istočne Evrope.

Simbol života i ponovnog rađanja: Kameni cvijet u Jasenovcu

Te je 1966 godine u Jasenovcu podignut spomenik poznat kao Kameni cvijet arhitekta Bogdana Bogdanovića a otvoren je i memorijalni centar na mjestu ustaškog logora smrti. Tito i Partija, koji smatraju kontraverze oko Jasenovca i genocida u Drugom svjetskom ratu nacionalističkom propagandom u cilju trovanja duha bratstva i jedinstva i potkopavanja temelja SFRJ, traže najpametniji način komemoracije Jasenovca kao protutezu nacionalističkim manipulacijama.  Godine 1966. sagrađen je masivni betonski memorijalni spomenik na mjestu nekadašnjeg ustaškog konclogora kojeg je dizajnirao Bogdan Bogdanović, najpoznatiji jugoslavenski arhitekt. Bogdanović će kasnije svjedočiti da je imao tremu kad je predstavljao projekt pred najvišim državnim i partijskim rukovodstvom na čelu s Titom i da se na licima jugoslavenskog vodstva moglo pročitati koliko je problematika delikatna i sudbinska  za SFRJ.  Bogdanović, prema osobnim sjećanjima i intervjuima koje je o jasenovačkom projektu dao, nije htio da spomenik bude nekakav simbol užasa koji se ovdje dogodio nego simbol života i ponovnog rađanja, i najvažnije, „da se narodi ne prepiru i svađaju, nego da nakon užasa koji su se ovdje dogodili zavlada pomirenje i prestanak nasljeđivanja mržnje s koljena na koljeno . . .“[ii]

Bogdanovićev Kameni cvijet ostaje otada dostojanstven odgovor nacionalističkoj kontaminaciji i sramoćenju naroda umiješanih u kontraverzu.  Nekih tridesetak godina kasnije, kad nacionalističko ludilo zbriše antifašističke spomenike,  učinit će se  da je Bogdan Bogdanović bio „ukleti neimar“ kako ga opisuje jedna knjiga, ali će ga baš taj masivni jasenovački spomenik koji grobari SFRJ nisu uspjeli srušiti, posthumno simbolično proglasiti za moralnog pobjednika i to ne samo njega kao umjetnika i sekularnog humanistu nego i varijantu pomirenja koju je time predložio. Naći će se u toj ulozi simbola jedne epohe na izložbi u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku 2018 s popratnom monografijom o Bogadnovićevim spomenicima socijalističke ere i arhitekture „betonske utopije“ šezdesetih godina 20 vijeka.[iii] Tim je ovaj spomenik najbolji preživjeli spomenik Velikoj utopiji, u početku uspješnoj potom posustaloj nacionalnoj i socijalnoj revoluciji. Sad se ta revolucija čini preambicioznom pokušavajući u tako kratkom vremenu modernizirati, transformirati i učiniti ravnopravnima sa Zapadom do pred Drugi svjetski rat najsiromašnije, najzaostalije narode i najnazadnije krajeve Evrope. Kameni cvijet je tako postao ono što mu autor nije mogao predvidjeti, dakle i spomenik brojnim žrtvama za projekt SFRJ, simbol njezinih modernih sekularno-humanističkih vrijednosti i utopijskog pokušaja prevladavanja etničkih i vjerskih podjela, zaostalosti i primitivizma.

(NASTAVIĆE SE)


[i] “Yale sponzorirao veliko istraživanje o fašizmu u EU, Hrvatska među najgorima,” Index.hr, 27.1.19. https://www.index.hr/vijesti/clanak/yale-sponzorirao-veliko-istrazivanje-o-fasizmu-u-eu-hrvatska-medju-najgorima/2059277.aspx

[ii] Tena Benčić-Rimaj, Nataša Jovičić, ur. Geneza cvijeta Bogdana Bogdanovića. „Spomen područje Jasenovac“, Jasenovac 2009. godina, 72.-81. str.).

[iii] „Toward a Concrete Utopia -- Architecture in Yugoslavia, 1948–1980“, July 15, 2018–January 13, 2019, The Museum of Modern Art, New York City; Bogdanović by Bogdanović: Yugoslav Memorials through the Eyes of Their Architect, Edited by Vladimir Kulic and Wolfgang Thaler. With text by Bogdan Bogdanovic, Vladimir Kulic, Martino Stierli, MoMa publications, Latvia, 2018.

Oceni 5