O romanu ''Posljednji metak čuvam za komšiju''
Vrata 01 S

Photo: Marija Đoković

Nacionalne države grade se komšijskom krvlju

U proljeće 1992. zadesila sam se u Doboju i tu ostala do kraja jula. Dan za danom se može prepoznati u mojoj knjizi. Likovi koji ulaze, izlaze i prolaze kroz moj roman i kroz moj kafić u centru Doboja su konstruisani. Neki su stvarno postojali, ali ih ne predstavljam dokumentarno, nego imaginarno poput naturščika u filmovima: uzela sam izgled prodavca novina, dodala mu karakter seoskog popa iz provincije i dala mu ulogu šefa političke partije. A učitelj iz osnovne škole koji je bio mali i ćelav, nečujan i nevidljiv, postao je odjednom brkati i gromoglasni oficir u srpskoj vojsci. Poigrala sam se sa likovima da bih osvijetlila ludost rata, pa sam izmislila velikog hrvatskog rodoljuba koji je postao ne hrvatski nego srpski heroj na Plehanu (selo u kojem je dignut u vazduh jedan od najljepših samostana u Bosni). Takođe sam izmislila majke podijeljene vjerom i nacijom, ali ujedinjene i poistovjećene u istoj manifestaciji bola i straha.

Fokusirala sam posebno očeve i djedove , nacionaliste i fašiste svih sorti koji navijaju za ''naše'' i protiv ''njihovih'' ispred televizora, stavljajući pušku u ruke sopstvenim i komšijskim sinovima i tjerajući ih u susjedno selo da ratuju. Iskarikirala do vulgarnosti moju ulogu, ulogu mojih najbližih u porodici i među prijateljima da bi se svi dijelovi slagali i uklopili u taj kvazipolitirani univerzum u kojem vlada nasilje i veliki gospodar Smrt. Ljudi su materijal od kojeg Gospodar Smrt pravi svoj svijet, sakuplja građu prvo šunjajući se iza leđa i odabirajući svoje pomagače da bi se na kraju bestidno pojavio na sceni u svoj svojoj veličini i preuzeo vlast nad svakim razumom, logikom i poimanjem stvarnosti. Nije fašizam i šovinizam to što vlada čulima dostupnim svijetu, nego su vladari Smrt i njegove gospođe supruge Strah, Prijetnja, Bol i Mržnja. Čovjek napada u strahu i odbrani i biva dehumaniziran. U mojoj knjizi nema napadača Srba, Muslimana ili Hrvata, niti žrtava koje su jedni, drugi ili treći. Ali su moji likovi prisiljeni da se nađu u ulozi i jednih i drugih i trećih, i kao napadači i kao žrtve. U mojoj knjizi, u romanu ''Posljednji metak čuvam za komšiju'' napadnut je čovjek i njegova predstava o humanizmu.

Nove nacionalne države, sada kao i uvijek u istoriji, grade se komšijskom krvlju, ali i krvlju sopstvenih sinova, često golobrade djece koja se beskrupolozno kidnapuju od postoje dvije poznate mogućnosti – da usmrtiš ili da budeš usmrćen. Balkanska klasika. Moj alter ego priča ratne priče novog doba, ali također i ratne priče iz partizanskih vremena. Razlike su marginalne. Rat je uvijek kolosalno nemoralan, od pohoda na Isusov grob u srednjem vijeku pa do modernog kapitalističkog imperijalizma i ubistava oko naftovoda i terorizma. Uvijek iste istrošene laži. Motiv rata su uvijek vlast i novac. Novac i vlast. Objašnjenje je gotovo uvijek svjetlosnu godinu daleko od istine. Objašnjenje rata ima za cilj da nam natjera suze na oči, da nam utjera strah u kosti i da nam opravda postojanje vođa. Za vođe smo uvijek nesavršene božije ovčice koje treba grupisati i usmjeravati nekom parolom i svetinjom nekih majki otadžbina ''sa svojim alegoričnim grudima i toplom grobnom rakom za svoje hrabre sinove, tom patriotskom pornografijom koje nam je pun kufer'', kako fino piše Peter Solterdijk. Kada smo nesretni, gladni i zaplašeni imamo neutoljivu potrebu za vođama koji će nas povesti u svijetlu budućnost u kojoj ćemo biti sretni.

Ratoborna balkanska plemena su od svog postanka vodila ratove protiv bližih i daljih komšija, sve u nekoj samodobrani i bestijalnom lovu na sreću i napredak. Gdje i kad, i ko je uspio sebi ''naubijati'' sreće i napretka? Apsurd rata se ne može osvijetliti ni knjigom, ni slikom, ni naučnim radom. Ako je bol što svaki čovjek razumije, onda znamo čime su svi ti ratovi rezultirali.

Mi se moramo boriti svim sredstvima protiv političara i politika koje mogu buduću djecu prisiliti na neke nove ratove. To je poruka moje knjige. (Napomena: kada kažem ''mi'' onda je to ''mi ljudi'', ni sada, niti ranije, a ni u mom romanu ''mi'' ne znači jednu određenu populaciju, nego uvijek i dosljedno ''mi ljudi''.)

(Umea, na početku 21. vijeka)

Oceni 5