Dorin dnevnik (3)
Lastovo 01 S

Photo: Željko Stojanović

Nacionalno buđenje

* Nominativ je nosio kapicu

3.10.1994.

Jutros sam se probudila u garaži. Kako mi ništa nije bilo jasno izašla sam iz garaže i pokucala na vrata na kojima je pisalo Balić. Otvorio mi je jedan stariji gospodin bez brnjice, kojeg sam ja pitala da li je ono njegova garaža, a kad mi je on to potvrdio, tražila sam da mi objasni šta ja imam radit u njegovoj garaži. On je blesavo buljio u mene a ja sam mu odlazeći dobacila: „Ne dao vam Bog da se prehladim ili nešto slično, imat ćete posla sa mnom. I još nešto - violončelo nikad ne može zamijenit vadičep”.

Došla sam kući, namazala sam ogledalo paštetom, legla u krevet i zaspala. Probudio me Bršljan neumjerenom vikom, stalno ponavljajući da šta sam ono uradila s ogledalom, a ja sam mu rekla da mi je ogledalo djelovalo nekako gladno. Onda je on rekao da je žalosno kako se ponašam s obzirom na svoje godine i da su sve pristojne gospođe mojih godina već odavno mrtve. Nisam se dala isprovocirati, otišla sam u kupatilo, odvidala zahodsku školjku i s njom ga tresnila po glavi. Dok je ležao u krvi, uzela sam kist, umočila ga u krv i radila na slici koja će se zvati Antiinflacijski dekolte.

U svakom trenutku čovjek mora iz sebe izvuć ono najbolje, jer takvi trenuci nisu. Lako je biti posesivan i klaustrofobičan, ali tek naknadno bi.

Jedna moja prijateljica, koja radi u vojnoj bolnici kao kalcijev sulfat, ima istančan osjećaj za lijepo. Kad joj neki muškarac priđe, ona ga lijepo pošalje odakle je došao.

Kad sam došla u kuhinju za stolom su sjedili Ljubo Jelčić, Viktor Starčić s tenkom, Maja Perfiljeva, Dragoslav šekularac i Stanislavski, a na podu je ležao tapet. Prišla sam tapetu i rekla:

- Šta je, opet si pija?

- Pusti me jedva sam se dovuka do kuće.

- A s kim si se to udesio?

- Ajde ne pravi se, nisi se mogla maknit iz Balićeve garaže.

* Kao još

31.10.1994.

Jutros sam bila dosta skeptična prilikom buđenja. Najprije sam provjerila da li sam to ja, a onda sam se tek probudila. Strašno ne volim kad se umjesto mene probudi netko drugi. Nekidan se tako umjesto mene probudila susjeda Katica i dok sam ja spavala ona je otišla na pazar, očistila kuću, spremila ručak, završila fakultet i ispuhala nos. Možete zamisliti moje razočarenje kad sam otkrila da je ona prijeklom. Otišla sam kod nje, pokucala na vrata, ali kako nije bila kod kuće, vratila sam se i rekla Bršljanu: „Ako ti misliš, onda s eljuto varaš”. On se nasmijao i rekao: „Dozvoli da ti kažem šta o tom problemu misli ugledni pesticid iz 1814. godine. On kaže - Možemo li mi, koji smo s već tri godine u grobu a samo jednom u Saboru...”. Dalje ga nisam slušala, jer je bio monoton, nego sams e popela na kiosk „Hrvatske lutrije” i razmišljala o tome kako je izgledala noć od četvrtka na utorak 1602. godine. Sjećam se kako su nam u posjetu došli teta Paula i barba Bruno. Meni je bilo dva mjeseca, sjedila sam u kutu i veselo plakala. teti Pauli je to išlo na živce, stala je ispred mene, počela je urlikati i tući me šakama po lubanji. Moja me mama pokušala spasiti, ali je barba Bruno bio brži i odrubio joj glavu do pazuha. Tako je mama jednim dijelom krvarila, a drugim s ekotrljala. Svi su čestitali barba Brunu, a teta Paula je otpjevala dvije arije iz Seviljskog brijača” i jednu iz dosade. No, povijest treba prevladati, ako se stalno.

Malo sam se protegla, odagnala lijepe uspomene, pogledala kroz prozor i pokušala napraviti dnevni plan. Uzela sam sam četiri daske, osam radijusa, 10 deka foto ćelija i leptir mašnu. To sam slijepila, objesila na zid i stavila naslov „Dnevni plan”. Kad je Bršljan došao u sobu, zamolila sam ga da ništa ne komentira nego da pozove Igora Zidića i da s ezajedno izjasne. Čim je Igor stigao ponudila sam mu sendvič i bocu plina. On je inzistirao da mu u vjetrovku na kojoj je pisalo „Kontinentalna Hrvatska i primorska Hrvatska su dvije Hrvatske koje se stapaju u jednu, ali kako je mjesto stapanja trenutno okupirano, to ćemo učinit sve da se stopimo što prije”, a ja sam rekla kako ćemo se stopit. Igor se malo zamislio, a Bršljan je kazao: „S kojim ja kretenom živim”, našto se Igor zgranuo i rekao da kako može supruzi reći da je kreten kad je ona čist debil.

Nezamislivo je da bi u kući u kojoj gost nije domaćin, a u slučaju da mu domaćin ponudi tremolo, ovaj postupio poput.

Jedna moja prijateljica, koja je bila nejverojatno ljubomorna na svoj spolni organ, imala je običaj stat na raskršće i regulirat promet. Posebno joj je zadovoljstvo bilo propustit osobna kola na jureći tramvaj. Onda bi izvlačila vozače iz automobila i vikala na njih da di su im oči, a kad bi joj oni kazali da su tu negdje, ona bi ih obično nalazila ispod siceva, a vozači su joj bili zahvalni i čuvali bi ih u rukama kao oči u glavi. Jednom je jedan policajacupitao što radi na tom raskršću, a ona se sagnula tako da je on u prvi trenutak pomislio.Kad mu je popustila pažnja, više nije mislio nego je samo stajao. Ona je to iskoristila da se uspravi i počela se derat na njega da šta se tu ukočio i neka se gubi. On se zbunio i pitao da gdje da se gubi, a ona mu je rekla - bilo gdje. Nakon par mjeseci on se vratio, na glavi je držao lubenicu od 14 kila, i rekao da mu nikada ne uspijeva izgubiti se, jer gdje došao da došao da je on uvijek tu. Onda ga je ona zaprosila. On se prvi čas nećkao, ali kad mu je napravila dijete, brzo s epredomislio. Dijete je bilo od nehrđajućeg materijala s velikom glavom, a on je želio dijete od sintetičkih vlakana. Otišao je do komandira , a ovaj mu je kazao: „Jure, crni Jure, domovina evoluira, a ti tako”. Policajac je odložio lubenicu i rekao dozvolite da s eobratim, a komandir mu je odgovorio kroz otvoren prozor: „Nemoj da ti se ja obratim, a sad šta je bilo, bilo je, a šta je crno nije ni mački drago”.

Kad smo u dilemi nije potrebno dvojiti, jer nas dvojba drži u dilemi. No, pretpostavimo da nismo ni u dvojbi ni u dilemi nego da smo u. Teško je biti Š, a kamoli U. Jedna moja prijateljica je bila F. Svi su se rastrčali oko nje, a samo je jedan udario u nju. Ona se digla i kazala: „Bez obzira na ravopravnost djelatnika i čimpanza, mislim da djelatnici zaslužuju jednu bananu više”.

Kad sam došla u kuhinju za stolom su sjedili Lovro Matačić, Aco Kozlina, splitski gradonačelnik, slovo L sa suprugom, don Ivan Cvitanović sa kolumnom, Luciano Pavarotti s tri tenora, ali im je jedan kvario pa je zamoljen da se udalji šta je Kliškić primio s negodovanjem. Don Ivan Cvitanović je pokušao posredovati, ali mu je Luciano diplomatski odgovorio da ako se njemu Kliškić sviđa neka ga vodi doma i da puno ne sere, našto je don Ivan zaprijetioLucianu da pazi kako s eponaša, jer da neće tako lako zapjevati u splitskom kazalištu.

Nakon toga su svi podigli glavu i pogledali me, a ja sam zablistala u svoj svojoj ljepoti. Na nogama sam imala skije, zatim dugo, dugo, ništa, pa biser u puku, na ramenima traktorska guma, a na glavi Merčepov lijevak.

Prisutni su mi priredili ovacije i svatko mi je iskazao pažnju na svoj način. Lovro se popeo na kredencu i brašnom se posipao po glavi, a u cipeu je ulijevao ulje. Aco Kozlina se mrštio tako da mu je donja usnica djelovala korisno ,a don Ivan je stalno pjevao: „Oj Mosore, Mosore, brzo ćemo na more...” Luciano mi je skakao po skijama i govorio: „Nu joj cipelica, nu joj cipelica”. Carreras je bio prehlađen pa mi je poklonio maramicu,a domingo mi je ukrao gumu.

Jedino je gradonačelnik bio dostojanstven i tiho mi se obratio:

- Dora, oprostite, ali mene zanimaju tri stvari.

- Koje?

- Tko sam ja, što ću ja ovdje ili bilo gdje i koje je ovo stoljeće?

* Zamolio me da ga znam

28.11.1994.

Jutros sam se probudila tako što sam sinoć na 988 naručila nacionalno buđenje. Telefon je zvonio, ja sam podigla šlapu i udarila ga pet-šest puta. On je i dalje zvonio. Ja sam ga i dalje tukla. Da vidimo kome će prije dosadit. Nakon tri sata nije zvonio samo telefon nego je zvonilo i na vratima. Došla su dva službenika iz pošte koji su se ljutili zašto ne dižem sušalicu kad sam već narućila nacionalno buđenje. ja sam im objasnila da spavam u što s emogu i sami uvjeriti. Oni su rekli da kako spavam kad sam budna. Ja sam i dalje tvrdila da spavam, a oni su mi pokušali dokazati da je to nemoguće, jer da upravo pričam s njima. Nisam im htjela otkrit tajnu da ima ljudi koji govore u snu, nego samih ostavila da žive u neznanju i samo se superiorno smiješila. Onda smo se nekako nagodili da ja legnem u krevet , a da oni izvrše nacionalno buđenje. S jednim sam se nacionalnim probudila dva puta, a s drugim samo tri. To me toliko iscrpilo da sam zaspala kao kalijev karbonat.

Oko dvanajst sati u sobu je ušao Bršljan, pomilovao me po kosi i procvrkutao:”Ajde , kozo, diži se, šta si se tu izvalila ka krava.” Ja sam se rastegla i zamolila ga da me nacionalno probudi. On je kazao: „Ustani, Dora, Hrvatska te zove”, a ja sam skočila poput fibre, iako me nepravilno probudio jer je „zove” trebao reć dva puta. Evo ovako „Ustani, Dora, Hrvatska te zove, zove”. To je pravilno nacionalno buđenje na koje niko ne može ostati indiferentan.

Kad smo već bili na nogama, iskoristila sam priliku da malo prilegnem, a pri tom sam bila ponosna na sebe šta sam se prije malo ustala. Naime, ne bih mogla prileć da sam bila u krevetu. Evo sad mi pada na pamet da bihtu svoju misiju mogla objelodanit kao Dorin zakon koji bi glasio: „U krevet se ne možemo vratit ako ga nismo napustili”. Taj se zakon može primjenit i univerzalno, a ima samo jednu iznimku. Domovinu možemo izgubit, a da je nikad ne napustimo. Dakle, domovina je otvorena, a Milene nema.

Čovjek ne može reć da li je gore bit napušten ili. Spoznaja tog fenomena približava nas trenucima.

Jedna moja prijateljica, koja je molila da je više ne spominjem jer da joj je otac laborant, može bez ičije pomoći sastavit telegram. Kad joj je umrla mama, a nakon kremiranja, ona je teti u Australiji poslala telegram slijedećeg sadržaja: „Izgorila nam je tuka”.

Kad sam došla u kuhinju, za stolom su sjedili Stjepan Bobek, stalak za protugradnu raketu, Miki Runi, Pluto, Veronika Durbešić i pubertet, a na stolu je ležao Miganović kojemu je na glavi stajala treća brujeta. Svi su močili kruh u toć, svađali se oko boljih komada tako da me nisu ni primijetili.

Jedino je Mihanović kazao:

- Znaš, Dora, da sam danas posebno sretan.

- Radi čega?

- Evo da i ja nečemu korisnom poslužim.

*Objavljeno u e-novinama 2010. godine

(NASTAVIĆE SE)

Oceni 5