Nad grobom nezavisnog književnika

Ima knjiga, ćudljivih i mračnih poruka, s ambicijom onog koji je namislio da njima objasni sav svijet i ljude. Prijeke su i goleme takve knjige, sa mnogo poglavlja. Pozivaju i prozivaju, od davnine pa do smaka svijeta. Akademske, stila koji me uvijek podsjećao na sudske paragrafe i prokletstva klerosudanija. Ova knjiga ne spada u takvu vrstu knjiga.

Ima i knjiga koje su napisane lepršavim rečenicama, sa mnogo urešenih dijaloga, lascivnih kutaka i aluzija kao da se u dušama junaka njihovih sabrala sva slast životna, egzotični krajevi, sulude avanture i još neotkriveni zakutci naših gladi za neobičnim, putanje do paradiza u koga se čitalac poziva. Čiji se sadržaj gricka kao čips, a događaji ližu kao šećerleme. Takve knjige su najčešće bestseleri, instanti subkulture, zadovolje mnoštvo a piscu dadnu iluziju veličine.

Ne, ova knjiga nipošto ne spada u takvu vrstu knjiga.

Postoje, najzad, i knjige od kojih, sa prvih rečenica koje smo pročitali, do nas doleti paperjasta gugutka mira, lak povjetarac uspomena, sigurna ruka iz daljine, iz davnine, i počne umjesto nas da, sama sobom, prevrće stranice. Uzme nas u svoje okrilje, pod svoju zaštitu, i mi krenemo u nikad izumrli čin čitanja. Takva je ova knjiga.

Pisana koncizno, iskreno, sa mirom, pažljivo odabranim odlomcima iz svetih knjiga kojima se objašnjavaju pojave i postupci u životima ljudi, danas i ovdje, sjutra i opet ovdje. Sa diskretnim komentarima autora. Datih blagošću dobronamjernog učesnika i saučesnika, marljivog zapisivača, ovaj savremeni trebnik i brevilokvijum privući će pažnju čitalaca. Knjiga očekivane moralne snage i upitnik za mnoga naša dvoumljenja iza kojih slijede i odgovori, tekst tako neobičan u vremenu lakog zalijetanja u zablude. Smirena kantilena za čitanje i sricanje, krotko preobraženje.

Rukopis  pred vama zbirka je meditativno-edukativne proze. U njemu se, pisane sa mjerom i dovoljnom vještinom, naziru i memoarsko-dnevničke reminiscencije, uz komentare i slikovita 'prepričavanja' o svecima i velikim malim ljudima. Dogmatici ne, ali kodeksima da, autor ostaje vjeran maltene sve vrijeme svog smirenog pripovijedanja, vješto ih koristeći za svoj svjetonazor. Bivajući lucidan, istančan i vješt tumač. Ne poslušnički, niti vjersko skorojevićki, već zrelo dokazujući da pripada svijetu pravednog i moralnog, kako bi se korpusu svetih knjiga i trebao obraćati i komentarisati ih svaki vjerujući personalitet. Na toj stazi, individualnog i intelektualnog, ovaj rukopis odiše cijelim svojim iskazom. Toj se osobini nema što prigovoriti.    

Pisana jednostavno, u maniri realizma bez obala, dovoljno fleksibilna da joj se može prići i kao priči i kao pjesmi u prozi, ona se lako odaje nepoznatom a voljnom čitaču. Koga obavezuje da se ne igra sa svojom savješću i ulogom prijekog sudije u trci života. Nesebična, jer svoj intimus hrabro stavlja na poljanu građanskog komentara i prosudbe. Takve pripovjedače, koji se od mogućih osuda umnih ne boje već ih kritika krijepi, nije lako smetnuti sa široke staze dobrih vibracija. 

Ova knjiga prirodno savladava još jednu opasnost koja se zna potkrasti rukopisima čiji autori imaju ambicije. Ambicije našeg pisca jesu velike, ali im prosvjetnu namjeru opravdava više od jednog argumenta: autor polazi od svog primjera, od provjerenih pogleda na život i vječnost, od mitova kojima vrijeme nauditi neće, pa se i angažman pisca-čovjeka redovito nađe na tom tasu života - da čitaoca afirmiše, korigujući ga, ako je zalutao. Rekoh i dušu svoju spasih, kao što i u tvoj obrat ka plemenitom i jasnom vjerujem, čitaoče! Čuj i počuj, jer nisu moje rečenice zvonjava naprslog zvona, već glas ljudski, to silniji kad je sred bezumnog i zlog. Mirno pripovijedanje ali i diskretno propovijedanje. I tu osobinu pomenutog pisca valja istaći. Jer nije banalna, jeste metodična, a hoće da je i poučna.

Iskrenost, naredna je važna odlika ove proze. Bez ograđivanja, nedvosmisleno, pisac otvara svoj intimni svijet, ne libeći se da privatnost, svoju, porodice i prijatelja do kojih drži, bez kompleksa, a blagonaklono, otvori pred buduće čitaoce. Time postiže još jednu dobru osobinu: ubjedljiv je i siguran da, kad već savjetuje, a ne čini to rijetko u svojoj knjizi, postigne cilj. Veliku obavezu pisca i čovjeka on ispunjava - da kad govori i piše, ne laže. U vremenu koje je iznureno od lutanja i poludjelo od nevolja i pobješnjelo od osionosti i potonulo u zablude. Pisac knjige traži od čitaoca promjenu mišljenja, stava i naravi, poziva na pokajanje kao jedno od putova spasa, zahtijeva povrat na stari put, koga dobro poznaje, koga svi poznajemo Time autor ponajviše opravdava svoj naum da sebe preispitujući, svoju okolinu otkrivajući, ponaosob na ljudskost poziva one koji će ga čitati.

Ovo je tako rijetka prilika da se sred bujice nekontrolisanih i nedozvoljenih riječi i rečenica našeg vremena, još neobuzdanijih činodejstvija, pokuša uspostaviti mjera i obzir. Nada i preporuka. Vjera i radost. Tim više što je pred nama, konačno! autor koji je savladao teški zanat svakog pisca: jasno u mislima, jasno u pismu.

Zar treba više tražiti od pomenutog literarnog prvijenca? 

Neka mu je laka crna zemljica! Koja ga, sirotana, ni osjetila nije. U ovoj njegovoj prvoj knjizi stale su sve ostale njegove knjige. Kako je to teško postići!