Sedmica sa sedam nedelјa: Pariz, 1928. godine
Nadrealizam  Pariz

Photo: wikimedia.org

Nadrealista sam bio i nadrealista sam ostao

Kad sam se posle tog prvog kontakta s nadrealistima vratio u Beograd 1925, trebalo mi je još dve godine do završetka studija. Bio sam opijen uspehom u Parizu i čvrsto rešen da se posle studija definitivno preselim u Pariz, da tamo na francuskom jeziku produžim svoju literarnu delatnost. To nisam nikome poverio. Roditelјima sam predložio da u Parizu položim doktorat i računao sam da tako neću morati da savlađujem nikakav otpor sa njihove strane. S prijatelјima iz Pariza sam se dopisivao i produžio da se intenzivno obaveštavam o aktuelnostima u literaturi. Iz razloga koji mi danas nisu više jasni, hteo sam da ostavim neku vrstu lirskog testamenta svojoj domovini, nešto što bi bilo svakom shvatlјivo, nešto što bi pripadalo jednoj tradiciji s kojom nadrealizam ipak nema uske veze. Tako sam, za vreme jednog dužeg odmora na Bohinjskom jezeru, napisao duge poeme sakuplјene u zbirci Antena smrti. Na univerzitetu sam s uspehom položio poslednji ispit, i 1928. godine našao sam se ponovo u Parizu i svim nadrealistima izjavio da ostajem. Više nije bilo Aragona da ga pratim, posle svakodnevnih rastanaka pred ručak u kafani „Cyrano". Više nije bilo Pol Eliara da me mazi i često poziva usvoju vilu u O-Bonu (Eaux-Bonnes), gde je kupatilo bilo dekorisano morskim čudovištima iz mašte i palete Maksa Ernsta (Max Ernst). Andre Breton je bio mnogo hladniji prema meni. U toku godina mog odsustva, nadrealizam je evoluirao u jednu usku saradnju sa komunistima.

Andre BretonBreton je alaplјivo gutao bezbrojne revolucionarne brošure ali je ipak njegova biblija bila Moj život od Lava Tropkog. Časopis „La Révolution surréaliste" izmenio je naziv u „Le Surréalisme au service de la Révolution". Moji najbolјi prijatelјi ležali su u zatvoru, u Sremskoj Mitrovici, i ja sam znao za cenu revolucionarne delatnosti i za hrabrost takvih lјudi u tadašnjoj Jugoslaviji. U Francuskoj, pak, sve je to bilo bezopasno, demokratija je ipak funkcionisala u glavnim linijama, nikakav politički usmeni ili pismeni stav nije vodio ozbilјnoj kazni. Breton i, razume se, cela grupa, jednoglasno su rešili da budu politički efikasni, da preseku s individualnom anarhijom, da se spoje s komunističkim revolucionarstvom. U to doba je izlazio časopis „Clarté" koji je osnovao, već tada pokojni, Anri Barbis (Henri Barbusse). Cela redakcija tog časopisa dolazila je svakodnevno u kafanu „Cyrano". Kao što je Breton sebe klјukao marksističkom literaturom, isto tako su se urednici ,,Clarté“-a energično klјukali slavnim pretečama nadrealizma, na brzu ruku čitali Lotreamona, Remboa, Nervala, sve naše javne i tajne učitelјe i „klasičare" o kojima su ranije tek jedva čuli.

Ja sam u Beogradu video šta znači biti politički aktivan komunista. Kako je ta delatnost nemilosrdna prema svim ličnim sentimentalnim problemima. Koliko sam bio nespretan i nepripremlјen za takvu poslušnost i vernost jednoj taktici i jednoj tehnici gde su požrtvovanje i borba na život i smrt totalni. Činilo mi se sasvim normalnim da jedan pesnik izrazi svoje pripadanje marksizmu ili komunističkoj partiji, ali mi se činilo apsurdnim podrediti nekoj političkoj poslušnosti ceo nadrealistički pokret.

Dušan Matić mi je u Beogradu otkrio nadrealizam. On je bio uveren da je nadrealizam od korena do cveta najbogatija ruda poezije, pa makar i bio prividno rušilački do bezumlјa, do nemilosrđa. Da u mojoj mladosti nije bilo hegemonije Matićevog učenja, ne bi došlo ni do mog susreta sa Bretonom. Da nije bilo „Moskve", Ujevića, Drainca, Riste Ratkovića, ne bi došlo ni do neke moje „reakcije" kad me je Breton „razočarao“, „anatemisao' ‘.

Da nešto više kažem o tom razočarenju. Lakoumnost s kojom je Breton otpočinjao svađu (i mirio se, posle prividno definitivnih prekida cepanja sa prijatelјima i saradnicima, doslovno me je zbunila. Prijatelјstvo, čak drugarstvo, na koje sam se u Beogradu navikao, bili su za mene neprikosnoveni, stabilni, temelјni. Kada su Eliar i Aragon slučajno bili odsutni sa jednog sastanka u kafani „Cyrano", Breton je iskoristio priliku da o njima neprijatno i zajedlјivo govori. Gotovo neprijatelјski. Kao da je, i mimo svakodnevnih nesuglasica, bilo moguće i potrebno da ustraje jedna duboka saglasnost, da ustraje, ali koliko dugo i dokle? Do kojih elastičnih granica?

Moni de BuliOdjednom sam se uplašio pred slabošću sentimentalnih veza u Grupi, tačnije rečeno, između Bretona s jedne strane i svih ostalih, glavnih i sporednih, s druge strane. Protiviti se Bretonovim momentalnim oduševlјenjima i naređenjima, značilo je osuditi samog sebe na izgnanstvo. Čitava atmosfera u Grupi ličila je na udvaranje. Moje prvobitno strahopoštovanje pretvaralo se postepeno u sve veći strah i sve manje poštovanje. Sve se to u meni začelo pri kraju mog prvog boravka u Parizu 1925. godine. Tada sam uvideo da postoji jedan nadrealistički konformizam. Prinudno prilagođavanje Bretonovoj diktatorskoj prirodi. Moje nekadašnje obožavanje pretvaralo se postepeno u prinudnu dvoličnost kao jedinu moguću samoodbranu. I sama pomisao da mogu dovesti u pitanje Bretonova dogmatična rešenja izazvala bi nesporazum, zavadu, anatemisanje. Prvobitno osećanje slobode i oslobođenja pretvorilo se u osećanje ropstva i u sebi ugušene pobune. Kad sam ponovo stigao u Pariz 1928. nadrealisti su me srdačno primili. Atmosfera u Grupi bila je potpuno zatrovana Bretonovom „diktaturom“. Tada sam upoznao Žana Kariva, najmlađeg nadrealistu, rodom iz Bordoa, gde je njegov otac bio profesor istorije. Odmah smo se sprijatelјili. Postali smo nerazdvojni. Stanovali smo u istom hotelu, provodili dane zajedno, zajedno odlazili na svakodnevne sastanke u kafanu „Cyrano". Suviše nabijen kulturom i klasičnim znanjem, rečit, pun humora i zajedlјivosti, Karivu je atmosfera u Grupi postala nepodnošlјiva. Nije prošlo dugo vremena a Breton nas je obojicu izbacio iz Grupe. Istine radi treba reći da smo to izbacivanje provocirali mnogim drskostima i stalnom opozicijom protiv Bretona i njegovih direktiva. Breton je imao poseban dar da nekog naruži i omalovaži. Znali smo unapred šta nas čeka, ali nismo imali nameru da se vratimo u stado. Kariv i ja smo se zajednički oslobodili i hrabrili jedan drugoga da spasemo našu od tog momenta povezanu slobodu. Nadrealističkih disidenata je bilo malo u to vreme. Kome da se pridružimo? Gde da sarađujemo? Da pređemo u tabor Žana Koktoa (Jean Cocteau), omrznutog Bretonovog protivnika? Naše lične simpatije nismo upućivali Koktou i gnušali smo se svakog izdajničkog čina. Iako disidenti, bili smo ipak ubeđeni nadrealisti, s mnogim ideološkim i sentimentalnim vezama za našu Školu.

Artur AdamovU to vreme pada susret s Didom de Majo koji je tobož studirao arhitekturu u Parizu. Nјega sam znao iz Beograda. Bio je mlađi od mene i u gimnaziji se nismo mnogo družili. Žan Kariv, Dida de Majo i ja stvorili smo jednu prijatelјsku zajednicu s neodređenim planovima. Tada smo upoznali Adamova. Naime, ja sam ga na Monparnasu prepoznao, jer sam ga dva-tri puta video u kafani „Cyrano”, gde je pokušavao da ce pridruži nadrealistima, ali bez uspeha. Breton ga nije trpeo. Adamov je bio ruskog porekla. Roditelјi su mu posle revolucije bili izbegli u Pariz. Bivši sopstvenik petrolejskih izvora u Bakuu, njegov otac bio je toliko bogat pre revolucije da je na kocki, razonode radi, gubio ili dobijao čitava imanja, trospratne kuće. Adamov je bio veoma mlad, borben, revolucionarno nastrojen, oduševlјen nadrealizmom. On nije imao ničeg zajedničkog sa svojom porodicom, sem što je kod nje stanovao. Izbačeni nadrealisti i nepriznati Adamov brzo se združiše. Adamov nam predstavi pesnika Kloda Sernea (Claude Semet), koji je i danas jedan od mojih prisnih prijatelјa. I evo, stvorila se nova Grupa. Ideja za jedan samostalni časopis rodila se sama od sebe. Klod Serne joj pronađe naziv: DISCONTINUITÉ. I napred, da sastavimo sadržaj! Da čak nađemo neku ideološku specifičnost kako bi se što oštrije, bar u teoriji, razlikovali od nadrealista. Tu je teoriju doneo na svet Klod Serne: apsolutna beznadežnost, najcrnji pesimizam koji tako duboko uokviruje Serneovu liriku do današnjih dana. „Discontinuité” je ličio na „dodatak” časopisa „La Révolution surréaliste”. Čak i grafički smo sve kopirali, bezazleno, nesvesno, toliko smo bili još vezani za naša srušena božanstva. Na jedvite jade smo skupili novac za hartiju i štampariju. „Redakcija" je bila, čini mi se, u stanu Adamovlјevih roditelјa. U prvom (i poslednjem) broju časopisa „Discontinuité" nalazi ce reprodukovana jedna od retkih slika Dide de Majo. U sadržaj je stavlјena cela paranadrealistička nova grupa, Adamov, Serne, Kariv, De Majo i ja. Bili su pozvani kao gosti: Žorž Neve (Georges Neveux), Benžamen Fondan (Benjamin Fondane), originalan filozof i proročanski inspirisan pesnik, deportovan i ubijen u gasnoj komori za vreme okupacije, Žorž Malkin, slikar i boem koji nikad nije mogao da se potčini Bretonovim „zabranama" i „odobrenjima" (važna zabrana: lunjati po Monparnasu, gnezdu svih javnih i tajnih neprijatelјa nadrealizma), Mišon (Michonze), talentovan slikar kome nadrealizam nije poremetio strplјenje i tehničku savest flamanskih majstora XVII veka, i Viktor Brauner (Victor Brauner), jedini među nama ko|ji je uspeo u američkom smislu: njegove slike (od neosporne kreativne vrednosti) vrede danas, u dolarima, basnoslovne sume.

Prvi (i poslednji) broj „Discontinuité" pojavi se neočekivano za inat nadrealistima. „Discontinuité" je bio sasvim depolitiziran, apolitičan. Predgovor čiji je naslov bio L’AUBE N’EST PAS UNE ÉPÉE, napisao je i potpisao Klod Serne. Poslednja rečenica: Il ne nous reste plus rien (Ne preostaje nam više ništa) utapa našu ideologiju u beznadežnost, u temelјitiji nihilizam. Nadrealisti su taj stav prikazali kao izdajstvo. Oni su u to doba, a i do danas, bili protiv birokratizacije bolјševičke revolucije. U borbama za prevlast u komunističkoj partiji, Breton je ostao (jedino on i, razume se, njegova verna senka Benžamen Pere) veran Trockom i „trockizmu”. Aragon i Eliar su u međuvremenu prihvatili stalјinizam, odbacili trockizam kao utopiju, i razišli se zauvek sa Bretonom. Jasno je da prestajem da postojim van jedne sredine, van jednog danonoćnog upliva te sredine na moj život. Uticaji iz mladosti ostali su neizbrisivi. Počev od Matićevog učenja, posle tolikih svetskih tragedija i krvoprolića, posle tolikih oduševlјenja i razočarenja, nijedan kompromis, privremen ili trajan, nije mi unakazio jesen u Beogradu, među bakarnim lišćem na Kalemegdanu. Pre zaborava mlađih generacija ja sam prvi sebe samog stalno zaboravlјao. Munjevit prolaz kroz Bretonovu grupu nije me dovolјno uputio u neizbežnu materijalnu organizaciju jednog modernističkog pokreta. Taj minimum administrativnog smisla nedostajao je svima nama u Grupi Discontinuité. Za mene je to bilo normalno, pošto u Beogradu sa Draincem i Ratkovićem nije bilo drugojačije. Kariv, Dida i ja postali smo nerazdvojni. Članovi Grupe su se razmimoilazili usled svakovrsnih kaprisa i samoopredelјenja, lјubavnih avantura, slučajnih susreta — i beskrajnih danguba. Koliko meseci, koliko godina je to trajalo? To nije važno. U biti se nisam menjao. Materijalno osiguran mesečnom „rentom" od roditelјa, olimpskom ohološću prezirući svaki rad za svakidašnji hleb, bez obzira na san i na noć, čak i na uobičajen ritam obroka i sna. Kariv, Dida i ja ubijali smo sistematski astronomsko vreme. Diskutovali smo i brilјantnom retorikom na sve strane razbacivali ideje i fantazije. Po svim kafanama u Latinskom kvartu i na Monparnasu bili smo poznati.

U tom danonoćnom skitanju u trouglu Sen Žermen de Pre, Latinski kvart i Monparnas, pod simboličnim vođstvom Adamova, naša se nova Grupa ipak često sastajala, kao slučajno, ali gotovo svakodnevno. Skitanja i avanture su kod svih nas bile veoma ograničene u prostoru i svodile su se, nehotice, na jedan potpuno redovan, monoton saobraćaj, bez ikakvog iznenađenja. Naše skitanje i naše avanture bile su samo jedno fantasmagorično pijanstvo, jedno ringišpilsko okretanje oko jedne te iste osovine u svima nama: čežnja za svim što je nadrealno, čudesno, tajanstveno, proročansko, nepredvidlјivo u životnim susretima, u takozvanoj slučajnosti. Naše su se mašte izvežbale da ulepšaju i da pretvore u mit sve što nas je oduševlјavalo u teturanju od kafane do kafane. Ali su te kafane u stvari bile malobrojne. To su bili boemski lokali, gde bi kadikad zalutao neki prolaznik iz drugih društvenih sfera. Ni te slučajnosti nisu bile sasvim slučajne. Te duše zalutale u atmosferu boemskih kafana, u začaranom trouglu, očekivale su potajno, nesvesno, neku duhovnu pomoć, neki spas od nas koji smo jedino našim utopijama bili zaštićeni od zla i poroka. Kao da je naša beskrajna neagresivnost, naša totalna nezainteresovanost za praktičan život odsekla nokte svim zverskim mogućnostima tog života, kao da smo svojim udalјavanjem od njega iskopali jaz toliko dubok i nepremostiv da je naša nevidlјiva tvrđava bila isto tako otporna u svojoj prividnoj slabosti kao i najsolidnije energijom stvorene zadine.

Pa ipak, besposličenje je bilo samo prividno. Raskid sa Bretonom i podsvesni jed nagrizao je iznutra Kariva i mene. Mi, izbačeni iz nadrealističke Grupe, kao i oni neprimlјeni u nju, svi zajedno iz časopisa „Discontinuité", vezani najsrdačnijim prijatelјstvom, jedino smo žudno očekivali vesti iz Bretonove okoline. Te vesti, isprepletane izmišlјotinama i osvetolјubivim neistinama, kružile su od usta do usta. Taj naš mentalitet je bio toliko specifičan, toliko izuzetan, u opštoj gužvi književnika i umetnika na Moiparnasu, da je ta naša nova „leteća" Grupa oko „Discontinuité" i pored tolikih rukovanja, razgovora i diskusija sa bezbroj ličnosti, često slavnih, bila, mimo naše želјe, fatalno usamlјena, izolovana. Naša izolovanost je prestala kad smo stupili u vezu sa Grupom „Le Grand Jeu". Nisu to više bili nadrealistički disidenti, već mladi lјudi naše generacije, još nepoznati, s ogromnim znanjem, s jednom za nas sasvim NOVOM i primamlјivom filozofijom, s jednom platformom koja ni po formi ni po sadržini nije ličila na „La Révolution surréaliste". I ličnosti i napisi u časopisu „Le Grand Jeu" bili su snažni i kreativni. Glavni urediik i direktor bio je Rože Žilber Lekont (Roger Gilbert Lecomte). Jedna od najbolјe ostvarenih inteligencija koju sam sreo u životu. Visok, bledolik, s ogromnim nebesko plavim očima, aristokratskog ponašanja, beskompromisan u izražavanju svojih ideja; govorio je neumorno, besprekorno se izražavajući, razvijajući kao ćilimove više tema uporedo, vezujući ih svodovima retorike i ukrašavajući ih stotinama citata iz svetske literature, iz Svetog pisma, Hegela, Bergsona, Malarmea, indijskih Upanišada.

Benžamen FondanOno obožavanje koje sam postepeno uskratio Bretonu, munjevito se prenelo na ličnost Žilber Lekonta, ali ovog puta bez prividnog i prinudnog strahopoštovanja. Najprisniji prijatelј i saradnik Rožeov bio je Rene Domal (René Daumal). Rene je ličio na izvesne namerno gojazne i glatke figure Bude, iz drevne kineske danastije Sung. Bio je svetac. Tih, ćutlјiv. Ipak je svakom i u svako doba odgovarao na pitanje. Ali kakvi odgovori. Kao da iz centra, iz najdublјih ponora zemalјske kugle izlaze glasovi probuđenih božanstava. Rožeova kultura, isto kao i njegova rečitost i njegov zvonak glas, bili su sjaj i praskavost. Domalova kultura bila je tajanstvena, vrtoglavo udublјena u ono gde se niko ne usuđuje sebe da unese: čitao je i prevodio tečno sa sanskrta, čitao je Platona i Plotina u originalu, poznavao je sve faze francuskog jezika, od XII veka, pa na ovamo. Treći u grupi zvao se Rože Vajan (Rogé Vaillant). Lekont i Domal su umrli za vreme okupacije. Vajan je umro 1965. od raka na plućima, jedini koji je postao slavan iz čitavog našeg omladinskog pokreta. Uz taj trijumvirat, Lekont, Domal i Vajan treba pridodati pedantnu i savesnu ličnost Andre Rolan de Renevil (André Rolland de Renéville). On je bio stručnjak za hindusku metafiziku i od njega nam je ostalo kritičko izdanje celokupnih dela Artir Remboa.

Grupa „Le Grand Jeu“ bila je impozantna, saradnici na visini. Ni Renevil nije više u životu. Kariv i Dida de Majo nisu više među živima. Zato mi se čini da treba bez oklevanja da beležim svoje uspomene i sećanja, da hronološki sredim najmarkantnije događaje iz tog vremena. Srećom, moj prijatelј Serne je među nama i kraj mene da osveži moje od rođenja slabo pamćenje.

Pojava prvog broja časopisa „Le Grand Jeu" učinila je veliki utisak na lјubitelјe avangardističke poezije. Literarni krugovi su bili iznenađeni, a poglavito Bretonova grupa, koja se odjednom našla pred nečim novim i borbenim, što može da dovede u pitanje hegemoniju nadrealizma.

Činjenica da smo Kariv i ja prišli Grupi „Le Grand Jeu", da smo bili primlјeni i u časopisu publikovani, ozlojedila je Bretona koji je već duže vremena pokušavao da postigne dvostruki cilј. Naime, da čitavu Grupu „Le Grand Jeu“ privuče svojoj grupi, s tim da uslov tog jedinstva, condicio sine qua non, bude raskid s Karivom, sa mnom i sa Didom de Majo, koji je stalno bio uz mene.

Svi sastanci između Bretonove Grupe i Grupe „Le Grand Jeu" izjalovili su se. Do aneksije nije moglo da dođe, došao je samo dan kad su obe grupe počele da se međusobno ignorišu.

Klod SerneMeđutim, kao i „Discontinuité“, osuđen na jedan jedini, prvi broj, i časopis „Le Grand Jeu" imao je sličnu sudbinu. I pored imućnih roditelјa i finansijske pomoći raznih mecena, život Rožea bio je „bure Dinajida". Ulazeći u „Le Grand Jeu", ušao sam u svet mom temperamentu sasvim stran; usvet opijuma, heroina i svih mogućih droga. Posle tri-četiri popušenih lula opijuma u Rožeovoj hotelskoj sobi, bilo mi je jasno da za tu vrstu ekstaze nemam smisla. Jednom drugom saradniku časopisa „Le Grand Jeu", Holanđaninu Hendriku Krameru je to sistematsko trovanje bilo isto tako nepodnošlјivo. Tada je, i pored iskrenog prijatelјstva s Rožeom i Domalom, počelo jedno mnogo bliže i intimnije prijatelјstvo između Kramera i mene. Jedan slikar velikog talenta, češkog porekla, sarađivao je takođe u našem časopisu. To je Žozef Šima (Joseph Sima) čija je nedavna izložba bila ne samo lepa već i sa značajnim priznanjem dočekana u pariskoj umetničkoj javnosti.

Hendrik Kramer je bio najmanje petnaest do dvadeset godina stariji od svih nas. Došao je u Pariz iz Nјujorka sa svojom ženom, naime prijatelјicom petom, šestom ili sedmom, što nije od važnosti. Kramera smo zvali nadimkom „kapetan". Zašto? U mladosti je bio kapetan u holandskoj trgovačkoj mornarici. Nјegova supruga i dvoje nejake dece, ćerka i sin, stanovali su u Roterdamu. Najveći deo godine kapetan je provodio na moru. Kao i svi kapetani dolazio je ženi i deci retko, na kratko vreme. Za vreme jednog kratkog uobičajenog boravka u porodici, Kramer se jedne noći gotovo bez razloga probudi. U susednom krevetu je njegova žena poluotvorenih usta hrkala. Kosa joj je bila žuta, koža takođe žućkasta i pegava. Hendrik pogleda na levu stranu. U istom krevetu su spavali njegova ćerka i sinčić. Bili su lepi kao anđeli. Ali su mu bili isto tako i strani kao anđeli. Kapetan Kramer više nije mogao da zaspi. Kao da ga je nešto nateralo, on ode u susednu sobu i poče da beleži neke haotične rečenice, bez logične veze i bez racionalnog smisla. Tako se rodi prva Hendrikova poema. On je dva-tri puta pročita i što je više čitao, pesma mu se činila sudbonosnija od njegovog poziva, prisnija i milija od svega što je imao. Kramer savije rukopis, strpa ga u džep, tiho se opremi i na vrhovima prstiju iziđe iz kuće — zauvek. To „ludilo" ga je odvelo u patnje, u bezbroj raskida i lјubavnih tragedija, u putovanja mnogo opasnija od onih kad je zvanično bio kapetan. Produžio je da piše poeme i pripovetke, uvek na holandskom jeziku. U međuvremenu je naučio engleski, dovolјno za razgovor i čitanje, ali nedovolјno za književno izražavanje. Isto je to bilo i sa francuskim jezikom u Parizu.

Uporedo sa bezoblačnim prijatelјstvom sa Domalom i Lekontom rodi se jedno još intimnije, sa Kramerom i njegovom američkom prijatelјicom Verom. „Kapetan" je primao malu penziju od holandskog preduzeća. Više od polovine te male penzije išlo je njegovoj zanemarenoj i napuštenoj porodici. Vera, Hendrikova američka prijatelјica, koju smo Kariv, Dida i ja takođe zavoleli, i sama je imala neke male redovne prihode. Oboje su došli u Pariz i nekako intuitivno prišli Grupi „Le Grand Jeu". Zbližio nas je nekakav otpor prema uludom gublјenju novaca i vremena na opijumske veštačke sanjarije. Stvorili smo neku vrstu kolektivnog domaćinstva. Hendrik je odlično kuvao. Ručavali smo i večeravali zajedno. Živeli smo na svoj način skromno, ali pre svega higijenski da se nekako odbranimo od ponorske bezglavosti opijuma i toksina. To je samo praktična strana mog prijatelјstva sa „kapetanom'‘. Ona druga, intelektualna, bila je najdublјa i možda je posle Matića najjače uticala na mene. Sav naš život bio je koncentrisan na Monparnas. Između triju kafana (koje su u to vreme bile neprekidno otvorene, i danju i noću): „Le Dôme“, „Le Select" i „La Coupole".

MišonNaš glavni štab bio je u kafani „Le Select“. Rože je uvek stanovao u jednom od obližnjih hotela. Preko dana je vrlo retko izlazio iz sobe. Otići kod Rožea u hotelsku sobu bilo je moguće tek kasno pred veče. I mada smo uvek bili dobrodošli, za Kramera i mene je duži boravak u toj sobi predstavlјao teret. To je bila opijumska pušionica tako da je i pored kaputima zapušenih vrata, iznutra duž patosa, ceo hotelski hodnik mirisao na dim opijuma. Za „kapetana" i za mene je ipak bila prava svetkovina slušati Rožea. Nјegov glas nešto malo jači od normalne potrebe, kao da je bio namenjen nekoj nevidlјivoj gomili duhova (mrtvih? živih?), skamenjenih od pažnje i očekivanja. Taj medijumski govor smo slobodno prekidali, tu i tamo, nekim pitanjem, jednom od onih rečenica koje znače: „Razumem li kao što treba?" Najrazličitije teme okretale su se oko jednog centralnog nevidlјivog sunca. Jednog crnog sunca. Nije moguće odrediti udeo opijumskog pijanstva u tom začaranom svetu. Rože nam je često čitao poeme, svoje i drugih, znao je napamet mnogo stihova zanemarenih ili zaboravlјenih autora. A i savremenih. I sva ta napisana poezija dobijala je neko tajno, suštinsko obrazloženje koje je bilo vezano za izvesnu tehniku, eksperimentalnu gimnastiku duha, jogu. Poezija je u Rožeovom učenju bila samo sredstvo, samo oruđe, put ka toj samoupravi lјudske svesti, radi njenog krajnjeg spoja s duhom besmrtnosti.

Dezorganizacija Grupe „Le Grand Jeu" dezorganizovala je i moj život. Bilo mi je jasno da četvrti broj našeg časopisa nikad neće ugledati dana. Žilber Lekont je sve više tonuo u toksikomaniju, Domal je, naprotiv, natčovečanskom energijom prekinuo da se sistematski truje. Taj prekid je, na žalost, bio i praktično razmimoilaženje u svakodnevnom životu. On je počeo da klizi u jednu od bezbrojnih izvitoperenih religija i pseudometafizike, prilagođene za američke detinjaste mozgove. Takozvana „škola mudrosti" (Ecole de la Sagesse) koju su osnovali neka gospođa i gospodin Zalcman, on ruskog porekla, ona punokrvna Francuskinja, ščepala je Domala i progutala ga. U takvom, razvoju stvari glavnu potajnu ulogu imala je žena mog najbolјeg prijatelјa, najdivnijeg prijatelјa u čitavom mom živogu, Hendrika Kramera. Nјihov zajednički život se sve više i sve žustrije bližio razvodu. Čitava ta Zalcmanova mistagogija nije se sviđala Kapetanu, pa ni meni. Svakonoćno bdenje od jedanaest časova do zore u „La Coupole" na Monparnasu, za stolom gde je carovao Antonen Arto (Antonin Artaud), nije više bilo most ka „Le Select" (kafana preko puta „La Coupole"), jer je u njoj sto Grupe „Le Grand Jeu" bio napušten.

Posle tog brodoloma Kapetan i ja, uz verno, sigurno, rekao bih čak puritansko prijatelјstvo, koje je nezavisni pesnik Klod Serne gajio prema nama, stvorili smo neku grupu bez platforme, bez časopisa, bez ikakve tehničke i materijalne organizacije. U to doba pada moja saradnja u jednom broju časopisa „Le Cahiers jaunes", koji je bio posvećen filmskoj umetnosti i koji je u celini redigovao Serne. Antonen Arto je takođe dao svoj prilog za taj broj. Kada sam u kafani „La Coupole" pročitao Artou moj članak, on me žestoko izgrdi zašto sam tako lenj, zašto tako malo radim? Teško mi je bilo da objasnim ono moje neizlečivo, da nisam u stanju da napišem nešto što mi nije poručeno, što ne očekuje moj intimni krug prijatelјa.

Kada sam u Parizu upoznao moju prvu ženu, poreklom Holanđanku, Kramer je bio spreman da napusti Pariz i otputuje u Kanadu. Nјegov definitivan odlazak, tako daleko i na neodređeno vreme, bio je za mene katastrofalan. Nikog više da mi otvori oči i da mi pomogne da ih držim otvorene u brodolomu Grupe „Le Grand Jeu", pred titanskim genijem Antonen Artoa, kome nisu bili potrebni saradnici, već samo obožavaoci. Moj prvi brak i seoba u Hag usko su vezani za Kapetanov odlazak u Kanadu.

Antonen ArtoU Hagu počinje nešto za mene sasvim novo. U zemlјi čiji jezik još nisam razumevao, nemajući čak ni sa sopstvenom ženom dublјeg intelektualnog kontakta, naterivao sam sebe da stalno, neumorno, čitam i pišem na francuskom jeziku. Redovno sam se dopisivao sa Kapetanom u Kanadi i sa Serneom u Parizu. Retka Domalova pisma bila su odjek i poziv u školu mudrosti. Posle dve godine Kapetan je rešio da se vrati u Evropu i ja sam ga sačekao u Roterdamskom pristaništu. Taj susret je tema moje poeme „Dobrodošlica Kapetanu“ koja je prvi put izišla u marsejskom časopisu „Les Cahiers du Sud". Koristeći priliku što je jedan rođak moje žene imao štampariju u Hagu, pripremio sam zasebno izdanje tog dugačkog speva u 150 primeraka na finoj hartiji. Brošuru sam slao i poklanjao prijatelјima i poznanicima. Povodom nje dobio sam mnogo pisama, među kojima od Maks Žakoba (Max Jacob) i Gastona Bašlara (Gaston Bachelard) čije su pohvale delovale na mene tako da me, i pored izolovanosti u kojoj sam živeo, nije napustilo samopouzdanje. Na spolјnu formu moje poeme očigledno je mnogo uticao Sen-Džon Pers (Saint-John Perse). Meni je ta forma izgledala pogodna da u nju komotno ulijem ne samo svoj lirizam već i svu „mudrost" kojom me je Kapetan hranio tokom godina naših razgovora i prepiski.

U literarnu formu, u stil te prividno Sen-Džon Persovske retorike ubrizgao sam, bez stida i bez kočnice, sva svoja nadrealistička iskustva i tvrdoglave navike, igre reči i nestašne slobode s jezikom i logikom. Kapetanova „mudrost" bila je slična Rembrantovom hvatanju ukoštac sa životom i sa smrću. Pred životnim uživanjima, pred čitavom prirodom, pred okeanom i pred čovečanstvom, pred lјubavlјu i njenim ranama, ni pred čim ne treba strahovati. Tako je i meni bilo lako da napustim sve literarne predrasude, da automatski zaboravim i da ne vodim više računa o modernom i nemodernom, da se čuvam svega pročitanog, a nepreživlјenog, da mi se unutarnje oko više nikad ne zaslepi nametnutim falsifikatima svoje sopstvene ličnosti.

Zaprepastio sam se kada sam jednog dana u dnu kafane „Le Select" ugledao Adamova; duže vreme sam ga posmatrao, pisao je i nisam hteo da mu smetam. Odjednom mi je bilo jasno zašto je njegov rukopis tako čudan, tako nestabilan, nejednakih slova, pa ipak tako čitak, kao naštampan. Dok je Adamovlјeva ruka letela po hartiji, njegove su oči kružile po kafani, posmatrale svakog ko ulazi i ko izlazi. Nezaboravne ogromne Adamovlјeve oči kao da su odjednom naišle na svoju nadlјudsku primenu da stalno ostanu otvorene pred životom i njegovim neiscrpnim ponorima.

Danas je Adamov slavan u čitavom svetu, njegovo pozorište i njegove koncepcije o pozorištu zaslužuju tu slavu. Materijalno, danas Adamov više ne oskudeva. Ali u moje holandsko doba nije bilo tako.

Iako ruske kulture, Adamov je bio poreklom Jermenin. U Hagu sam bio pročitao Platonovu legendu o Er Jermeninu, jedinom čoveku koji se iz carstva mrtvih vratio među žive. Adamovlјeva noćna, avetinjska pojava u mojoj sobici i Platonova legenda, našli su u meni tajno, duboko srodstvo. Od banalnog događaja pozajmice i poklona u poemi nije ostalo ni traga. Ostala je jedino moja vizija, lirska i metafizička, ostao je jedino mit, ne samo Platonov već i mit o mojim okultnim telepatskim odnosima s jednim prijatelјem koji, kao i svi moji prijatelјi, prodire više ili manje u svet nadrealnog i uspinje se do stepena nerealnog.

Ta prirodna potreba mitologisanja čini mi se da je kod mene urođena, neiskorenjiva, i uliva mi, još i danas, ravnodušnost prema svim postojećim religijama.

Poezija, naime lirika, ostala je za mene jedini moguć lјudski čin koji individualnog čoveka može da poveže sa istorijom svemira, da mu nešto došapne od smisla i besmisla njegove neminovno tragične sudbine kojoj nema logične utehe. Lirika, poetsko reagovanje na radost i bol, na uživanje ili na gorčinu telesnih i duševnih patnji nije ni uteha ni objašnjenje. Lirski čin vodi u neizmernost koja je izvan i iznad svega toga.

Pošavši od nadrealističkog otkrovenja u svojoj ranoj mladosti, nikad nisam prestao da verujem u moć reči. Ta je moć magijska, kao što je rekao Pol Valeri (Paul Valéry) „između zvuka i smisla“. Još uvek verujem da je za pesnika od presudne važnosti da iz plitkog, puzavog, praktičnog, racionalnog upotreblјavanja prenese reč u čistotu prostora, „između zvuka i smisla“.

Grupa „Le Grand Jeu“ bila je ušla u svoj moralni raspad. U toj Grupi, Hendrik Kramer („Kapetan") bio je moj najprisniji, najintimniji prijatelј. Preko njega sam, u Parizu, gde je bila došla na kratko, upoznao jednu ženu i to čudno poznanstvo, nimalo romantično ali dosta hitno, pretvorio u brak. Porodaca, društvene veze, i veliki, raskošan stan moje žene nalazili su se u Hagu. Sve to napustiti, za nju je predstavlјalo zamršen i težak problem. A za mene, da i dalјe stalno živim u Parizu nije više imalo smisla. Kramer je bio napustio svoju ženu Veru i otputovao u Kanadu, s jednom drugom. Odmah posle Kapetanovog „bekstva“, Rene Domal se ponudi velikodušno i iskreno (tu iskrenost treba naglasiti) da bude kraj Vere, da nije sama, jer nam se svima činilo da je ona na rubu samoubistva. Tako je Domal provodio dane i noći u Kramerovom, naime u Verinom stanu. Tada je i Grupi kucnuo poslednji čas: počelo je ,,ideološko“ razmimoilaženje između Domala i Rože Žilber Lekonta. Raskid sa Vajanom je već ranije bio svršen čin. U tom raskidu ideološki razlozi su, pak, bili pravi, duboki. (O njemu postoje objavlјeni, štampani dokumenti.) I pored sve stravičnijeg utapanja Lekonta u toksikomaniju, njegovo neprestano druženje sa Domalom davalo je neku vrstu garantije za dalјi opstanak, pa možda i preporod Grupe. Lekont je neočekivano ostao sam. Domal se izolovao u „bračni" život sa Verom. Dida de Majo se vratio u Beograd. Žan Kariv je kao lektor francuskog jezika otišao u Getingen. Meni, dakle, nije ostalo ništa drugo nego da se preselim u Hag.

Iz Haga, gde sam mlitavio od dosade i usamlјenosti, počeo sam da se dopisujem gotovo svakodnevno sa pariskim prijatelјima, čak i sa Domalom, iako ređe nego sa ostalima. Sa Kramerom pak najviše i najsvesrdnije. Isto onako svojski kao što su bili naši beskrajni razgovori. Iz te prepiske i tih razgovora sve sam, u nastupu radosti i valјda nadahnuća, strpao u poemu ,,Dobrodošlica Kapetanu", kada se on posle oko dve godine vratio iz Kvebeka i ostao mesec dana u Hagu. Sa Serneom i Adamovom sam mogao da osvežavam drugovanje odlazeći, otprilike svaka četiri meseca, u Pariz na dvonedelјni boravak. Odsedao sam u jednom hotelčiću na Monparnasu gde je stanovao Serne. On je bio iskreno oduševlјen poemom „Dobrodošlica“, i pomagao je pri „šlifovanju“ mog prvog na hartiju, i bez preoštre kontrole, zapisanog teksta. Kramera sam posle njegovog povratka iz Kanade ponovo izgubio iz vida. Otišao je u Južnu Francusku sa jednom mladom ženom, Eleonorom, mnogo mlađom od njega. (Eleonora i Hendrik Kramer su za vreme okupacije zajedno deportovani u koncentracione logore i potom razdvojeni. Eleonora se posle oslobođenja vratila u žalosnom fizičkom stanju. Kapetan je u svom logoru ubijen zajedno s milionima drugih. Eleonora je Jevrejka, Hendrik ne. Bili su zajedno uhapšeni kao članovi jedne antihitlerovske organizacije, kojoj su aktivno pripadali. Eleonoru već godinama nisam sreo. Mislim da je još živa i da je činovnik u Pariskoj radio-stanici.)

No da se vratim na predratno vreme i na još jednog mog bliskog prijatelјa, Adamova.

Dopisivati se iz Holandije s Adamovom nije imalo mnogo smisla. Nije odgovarao na pisma. Nјegove adrese bile su nestalne i nesigurne. Serne ga je često viđao na Monparnasu. Bivao bi uvek blagovremeno obaveštavan o tačnom danu mog dolaska u već domaći hotelčić u ulici Delambr, iza kafane „Le Dôme“. Isto tako redovno Adamov se pojavlјivao u mojoj sobi da me poseti, pozdravi i zatraži novac koji sam mu uvek i sa zadovolјstvom, već godinama, davao. — U to vreme Adamov je živeo bludno, u potpunoj seksualnoj anarhiji i postao je nerazdvojni prijatelј usamlјenog Lekonta. Do poslednjeg daha se sistematski ubijao toksikomanijom. Serne i ja smo provodili sve vreme zajedno, bratski, bez materijalnih briga, diskutujući o uobičajeiim opštim i ličnim problemima, gotovo nikad ne napuštajući jedan kvadrat od sto metara između stanice i Rotonde. Bili smo sasvim slobodni, nezavisni, spremni na najskupocenije dangube, neograničene razgovore i susrete sa poznanicima oko kafanskih stolova. Kad je bilo lepo vreme, silazili smo do Luksemburške bašte da se prošetamo u zelenilu. Jednom prilikom kada me je Serne dopratio do hotela, bilo je, valјda, oko tri sata posle ponoći. Tek što sam legao, kad neko zakuca na vrata. Adamov! Izvinjava se što dolazi u nevreme, lunjao je do sada, bog će znati s kim i gde; bojao se da me u vreme kad on ustaje neće više naći, a potrebna mu je hitna pomoć; ima silne dugove, i ako ga izbace iz hotela, ostaće na ulici bez krova nad glavom. Izgledao je zaista strašno, avetinjski.

Nije bilo potrebno da se mnogo izvinjava. Sve je ostalo uobičajeno, naviknuto, gotovo po pravilu tako. Bez ironije rečeno, Adamovlјeva poseta me je obradovala; radovao sam se što sam u mogućnosti da ga još jednom izvučem iz škripca. On mi se jedva zahvali na novcu; i to je spadalo u pravila igre između njega i mene. Šta mi je bilo, ne znam ni sada, ali mi se omače i rekoh: — „Adamove, dragi, znam i da me iskreno voliš, a ne samo da ti treba moj novac, ali zar ti nikad nije palo na um da bar jednu sitnicu učiniš meni u korist ili meni za zadovolјstvo. Simbolično. Da mi pokloniš, na primer, jednu ukradenu knjigu ili da me upitaš treba li mi štogod?“ Odgovor je bio dirlјiv. Da imam potpuno pravo. Iskreno me i dostojno zamoli da mu oprostim. — Kada se oprostio sa mnom i izišao iz sobe, zastideh se svojih reči. S nekom vrstom griže savesti, zaspao sam. Bila je već zora. Iz najdublјeg sna, probudi me ponovno kucanje na vrata. Opet Adamov! Nosio je ogroman paket novih novcatih knjiga. — „Navratio sam u lager izdavačkog preduzeća Denoel (Denoël). Tamo poznajem dobro nadzornika. Evo, Moni, sve mi je on to poklonio. Imao si pravo, i to još kako! Ostavlјam ti sve ove knjige. Sad i ja idem da se odmorim, mirnije savesti. Izvini još jednom i oprosti. Hajd’ sad, produži da spavaš!" Zatvoriše se još jednom vrata iza Adamova. Bio je samrtnički bled. Nјegove ogromne divne crne oči kao da su se otvarale za nevidlјivo; u njima sam naslućivao nešto od drugog sveta, visoko iznad moga poimanja, duboko ispod moje podsvesti.

Spomenuo sam da sam pročitao legendu o Er Jermeninu, i sada se uzbuđujuća i uzbudlјiva Adamovlјeva poseta sjedinila, izjednačila, potpuno se preplitala s drevnom legendom. U to doba, iz detinjaste osetlјivosti, Adamov se bio odrekao svog krštenog imena Artur i zamenio ga sa Ernest. Potom je i Ernest skratio. Potpisivao se i zvali su ga Ern. Nije li se Er povampirio u Erna? Sve ostalo došlo je samo po sebi. Moja poema je tako bila zamišlјena i napisao sam je gotovo pod moranjem. Da se nekako otkupim za svoje ružno, ćiftinsko prebacivanje i sitničarstvo prema prijatelјu koga sam voleo upravo takvog kakav je. U meni je duboko ukorenjen nagon isklјučivosti i da do obožavanja uznosim ličnosti koje volim. Tako jedino znam da volim. Strmoglavo i tvrdoglavo.

Moj prijatelј pesnik Klod Serne, kome, srećom, rat nije uništio biblioteku, pronašao je dva broja zaboravlјenog časopisa „Les Cahiers de l'Etoile”. U njima je našao jednu moju poemu i tekst o slikaru Žozefu Šima. Za mene, koji sam bio potpuno zaboravio i na časopis „Les Cahiers de l'Etoile" i na poemu „L’Engastrimythe“, danas ta poema ima karakter otkrovenja. Evo zbog čega: pada mi na pamet ono što se zove igra reči. Igra, koju je nadrealizam tako ozbilјno shvatio, i tako sistematski upotreblјavao i zloupotreblјavao. Među mnogima i ja. U poemi „L’Engastrimythe" ja sam, čini mi ce, najrelјefnije, najsrećnije, ujedinio nadrealističku „igru“ reči, njihovo oslobođenje zajedno sa nadahnutim neproračunatim mitom. Simbolika, poihoanaliza, sva kritička tumačenja postaju jedna igra, kombinacija i permutacija ideja bez krvi i bez korena. A mit ostaje netaknut, bogatiji od svega što se o jednoj igri može promozgati. Mislim i osećam da je bez te poeme moja knjiga osakaćena. Pre svega godina 1930.

To je bila epoha moje integracije u Grupi „Le Grand Jeu". Rože Žilber Lekont, Rene Domal, Rože Vajan, Rolan de Renevil nisu bili nadrealisti. Nјihova ideologija bila je veoma bliska hinduizmu, jogi, totalnom preziru prema životu. sistematskom samoubistvu i utapanju u nirvanu. No ideologija Grupe „Le Grand Jeu“ bila je strana mom temperamentu, koliko god da sam osećao duboko prijatelјstvo prema celoj grupi. Nadrealista sam bio i nadrealista sam ostao. Kao nadrealistički disident, odbacujući svaku šablonsku stilizaciju, ne vodeći više nikakvog računa o racionalnom ili iracionalnom, dao sam maha jednoj ličnoj intuiciji: da ono što se zove igra reči, kad se dotera do krajnjih granica, vodi u jedan potpuno kristalan, nov, koherentan, oduševlјavajući svemir. Nemajući vremena da pesmu prevedem na srpski, ja sam insistirao da ona i bez prevoda bude uneta uovu zbirku.

Entre l’oiseau et l'homme-homard le serin et le Serein, to je matematički dokaz da igra reči čudotvorno, kad je u nju ulivena vera i oduševlјenje, nije više igra ili baš jeste igra kao kad se božanstva igraju u stvaranju svetova.

Isto tako reč l’homme-homard u meni su se spojile dve reči, dva bića: l'homme — čovek, i homard — jastog, l’homme-homard.

Stvari nisu tako jednostavne. Poema „L’Engastrimythe“, sada se sećam, bila je namenjena jednom broju časopisa „Le Grand Jeu“. Ali Lekontova nesposobnost za praktičan život i za svako tehničko rukovođenje (on je bio direktor) izazvala je odugovlačenje u pogledu redovnog izlaženja časopisa i ja sam poemu dao jednom drugom časopisu čiji je direktor bio Karlo Suares. S mistikom Krišnamurtija i njegove okoline, nisam imao nikakve veze. Jasno je da nikakve veze nisam mogao imati s jednom vodnjikavom mistikom, prilagođenom mentalitetu antikonvencionalnih bogatih Amerikanki, koje su u Krišnamurtijevom učenju na brzu ruku našle jednu sopstvenu konvencionalnost, jednu šablonsku religiju. Ali je prvi deo poeme „L’Engastrimythe“ do stiha J’appellerai HOMME-HOMARD l’homme qui s’est transmué en homard potpuno natoplјen metafizikom Grupe „Le Grand Jeu“, iako sam tu metafiziku integrisao u svoje sopstveno vizionarstvo. U svoju sopstvenu krv, u svoje sopstveno nadahnuće, druge reči nema. Časopis „La Révolution surréaliste” nikada ne bi tu poemu ni primio ni štampao. Ona nije bila napisana samo za „Le Grand Jeu”, već se u danonoćnom druženju sa Lekontom, Domalom i Renevilom rodila i sazrela, ali bez ikakvog njihovog uticaja na stil. Ta je poema moja lična sinteza onog što nisam ni hteo ni mogao da napustim iz nadrealizma, i onog što sam dobrovolјno primio i prisvojio iz metafizike „Le Grand Jeu“. Ta je metafizika u njihovim mnogobrojnim proznim člancima bila brilјantno izražena. No ničeg programskog u toj poemi nema. Ako u njoj ima neke filozofije, ona je isto toliko nehotična. isto toliko spontana i nekontrolisana kao i sama igra reči, koja me je tu, srećom, odvela u ličnu mitologiju, za čiji izraz drugog puta i načina nije moglo biti.

U toku celog mog pesničkog ogledanja ima neke vrste koketiranja s metafizikom, i to koketiranje izgleda kao neka igra, samo izgleda. Iz tolikih stranica pročitanih u raznim filozofskim sistematizacijama ostalo je živo samo ono što sam mogao lirski da izrazim. Dosta maglovito, dosta nespretno, dosta neozbilјno, pa ipak tragično.

Oceni 3