Nadrealističko gađenje prema literaturi

Đorđe Kostić

Đorđe Kostić pripada onim nadrealistima koji su na samom početku ostali razočarani  time što su riječi pune praznine, šuplje kao saće. Kao sedamnaestogodišnjak, tragao je samo za neotkrivenim značenjima koje bi jednoj rečenici mogle udahnuti neku neviđenu misao, ali je na svakom koraku sretao gorak osjećaj neiskazanosti u ovdašnjoj literaturi. To će biti savršen put da se ne napiše i ne objavi gotovo ništa, kojim je Kostić krenuo veoma rano.

U tim prednadrealističkim godinama, krajem dvadesetih, listajući, nailaziće na pjesnike koji su zaokupljeni trivijalnim stvarima. Oni su govorili, piše Kostić, ono što je bilo svima dobro poznato, u njihovim stihovima se nije javljala posebnost koja je bila imperativ. Ne mogući ni sam pronaći tu neobičnost, kladeći se na sve ili ništa, Kostić je na kraju odlučio ne propjevati. Kasnije će biti uhapšen i odležati u zatvoru zbog revolucionarnih aktivnosti, zatim će se posvetiti lingvističkim poslovima u Londonu, poslije Drugog svjetskog rata će biti urednik na radiju i direktor Instituta za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora u Beogradu. Ipak, četrdesetak godina nakon svega, objaviće memoarsko-esejističku knjigu Do nemogućeg, u kojoj će svjedočiti o toj avanturi neiskazivanja, što također ima svoju literarnu draž.

I Kostić, opisujući književnu situaciju nakon Prvog svjetskog rata, kao Ujević, i Ristić, i Crnjanski, govori o nepodnošljivoj organizovanosti čiji je stožer bio Filološki fakultet u Beogradu, na kojem su stolovali Bogdan Popović i (ponekad) njegov brat Pavle Popović. Izdavačka preduzeća, časopisi, škole, Ministarstvo prosvete, bilo su samo ćelije ovih literarnih zakonodavca koji su kontrolisali književna područja. U takvoj atmosferi dolaze nadrealisti, među kojima su i Kostić i Oskar Davičo koji osjećaju da je mnogo u literaturi neljudskog i izvještačenog.

Prije časopisa Nadrealizam danas i ovde, koji je sa Davičom i Đorđem Jovanovićem osnovao 1931., Kostić je sa drugovima izdavao i časopis Tragovi i almanah Nemoguće. Čitavo vrijeme, međutim, ustrajno ih prati jedno gađenje prema literaturi, zajedno sa neutaživom aktivnošću da se ide naprijed i otkriva novo u literaturi, što ih stalno odvodi u proturječja i konfuziju. Izuzev jeresijarha Ujevića, Vinavera i Rastka, oni imaju averziju tih godina prema svima koji imaju želju da budu štampani, koji pregledavaju časopise u želji da vide da li su njihovi radovi objavljeni, da li je negdje izašao prikaz o njihovim pisanijama. Iako izdaju časopise, ni Kostićeva ni Davičova, tih godina, ambicija nije književna, njima je teško razgovarati sa piscima o njihovima prilozima, a sa drugovima nadrealistima ulaze u krug tek kad ustanove da oni i nisu baš književnici.

Tih dana oni su pokušavali biti životni, preduzeti avanturu u životu koja će nadrasti sve književno, tako da se oni famozni nadrealistički sudovi želje i objektivne stvarnosti spoje i ujednače. Kostić i Davičo, tih dana nemaju problem samo sa srpskom književnošću, koju prezrivo gledaju u izlogu, nego ismijavaju i kolege nadrealiste, i njihovu građansku egzistenciju. Na velikom balu u kući Aleksandra Vuče, gdje su se skupili svi nadrealisti, oni planiraju poubijati sve redom, spriječivši ih na vrijeme da postanu pisci od istog pisca, profesionalci izuzetne bijede kakva je literatura. Načiniviši ih mrtvacima, oni su ih planirali onemogućiti da se posvete laži spisateljskog posla koja je poraz čovjeka.

Taj će se sastanak ipak sretno završiti, jer Kostiću neće uspjeti da ponese očev pištolj.

Đorđe Jovanović

U jednom od prvih tekstova beogradskog nadrealizma, pod naslovom Ko su trinaest nadrealista?, kao odgovoru na napad u Politici, Đorđe Jovanović tvrdi, između ostalih, da neće biti među onim čije pjesme će ući u u antologije novije srpske lirike, ni onim koji pišu nagrađene romane, priče sa socijalnom tendencijom, psihološke drame, eseje o velikim ljudima, priređuju velike proslave, slikaju slike za muzeje ili postaju član Pen kluba. S druge strane, kaže, našao se među onim koji su tih godina pisali da svaki čin, svaka riječ, (čak) svaki život, definišu jedan iskidani niz koji svjedoči o beskonačnosti, nekoristoljubivosti i moralnoj cjelishodnosti.

Ni humor, koji će koristiti u polemikama kao najborbeniji član nadrealističke grupe, tih godina neće apriorno shvatati kao moralan stav, birajući, opušteno, da nosi crvenu košulju, crveni šal i duboke čizme — i da bude član jednog kineskog udruženja, tajnog i bez cilja, u Australiji. Humor je vidio kao pojačano osjećanja sopstvene uzaludnosti koja se nalazi u svima, odvodeći jedne u pesimizam, dru­ge u hrišćanstvo, a treće u samoubistvo.

Književnost je ipak u nadrealističkim godinama bila smislena, utoliko što se tragalo za nečim što nisu mogli naći u Đuri Jakšiću koji je pisao pozdravne pjesme kralju Milanu, u komičnoprofetskim pjesmama Disovim, u utvari srpske književnosti o kojoj Bogdan Popović sedamdeset godina misli, nagvaždanjima Pavla Popovića, utrobnom džangrizanju Živka Milićevića, vizionarsko-frazersko šeprtljanstvu Milana Kašanina ili dosadno istančanoj preciznost Isidore Sekulić, kao i ošamućenosti Dučića kod kojeg se tri dana može čitati o vitorogim mjesecima, vaznama, princezama, jablanovima, vlasteli, Srbiji, Bogu, i sličnim lijepim stvarima.

To je bilo kad je Jovanović čovjek svojine utoliko što je prisustvovao vivisekciji jednog psa, u neopi­sivoj tišini, kada se ne čuje ni zveket instrumenata, a on leži veoma umoran, ležeći potpuno sklupčan, i posljednjim ostatcima svijesti utvrđuje da je taj polusan samo ponavljanje jedne vivisekcije kojoj sam zaista pre neki dan prisustvovao. Neke stvari su se vremenom promijenile, ono izjava s početka da neće pisati sa socijalnom tendencijom vraćala se kao eho. Kasnije, nakon što se Đorđe Jovanović kroz nadrealizam opredijeli za komunističke ideje i postane socijalno tendenciozni publicist, biće uhapšen i zatvoren u Sremskoj Mitrovici gdje je odležao tri godine (1933-1936). Posljednja faza njegova književnog rada obuhvata političko-propagandnu djelatnost, koja je učinila da stilske kvalitete njegovih tekstova zapadnu u drugi plan i da sve češće govori u prvom licu množine, što će ga u publicistici promaknuti u vodećeg borca za prava naroda, protiv tadašnjeg režima. Takav angažman dobio je smisao u toku Drugog svjetskog rata, u njegovom tekstu “Štuka kultura”, napisanom 1943., u kojem su živi stilski obrti iskorišteni u pamfletističkom razračunavanju sa srpskim intelektualcima kolaboracionistima, kao žestokom pozivu na uzbunu.

Đorđe Jovanović poginuo je 1943. godine kao politički komesar Kosmajskog odreda u borbi sa žandarmima Milana Nedića. Njegov roman "Plati pa nosi", niz kritika i eseja, čekaju na svoje reizdanje.

(Nastaviće se)