Sedmica sa sedam nedelјa: Pariz, 1925. godine
Nadrealizam

Photo: www.widewalls.ch

Nadrealizam, najzamašniji ideal poetske i lјudske slobode

Neumorna pčela svih cvetova jave i sna: Luj AragonJednoga dana, boemski sto u „Moskvi" pretvorio se u nadrealistički sto u kafani „Cyrano" u Parizu! Kako je bilo moguće da me tako srdačno prihvate oni koji su za mene do tada bili kao bogovi nedostižni? Isti proces kao u Beogradu: divlјenje, obožavanje, mimetizam. Na toliku svemoć prilagođavanja može se neko sažaliti a može i zadiviti. Ko? Pa, najpre ja lično. Valјda zato i nisam ništa drugo do jedno tvrdoglavo, grčevito izbegavanje sudbine u tramplјenju njene jalovosti za neko nikad potpuno ispunjeno, iskreno, totalno otelotvorenje u fotomontažu slepo primlјenih slučajeva i oduševlјenja. Sjedinjene s onim što je u meni bilo najintimnije: antiškola, antiporodica i antiliteratura zajedno. Familija i škola ostale su u Beogradu, za literarnu antiliteraturu bio sam već mali šampion. Zar to nije bilo savršenstvo? Čarobno ostvarenje svih težnji i svih čežnji. Jedan novinar, sasvim netalentovan pesnik Luj de Gonzag-Frik (Louis de Gonzague-Frick), koga su nadrealisti podnosili, napisao je o meni članak u nedelјnom listu ..Comoedia’‘. Taj članak je izašao prve nedelјe mog boravka u Parizu. Intervju s mladim nadobudnim nadrealistom iz Jugoslavije. Svojim roditelјima, tetkama i stričevima poslao sam po jedan primerak. Već sam video svoj put nekom carskom cestom punom slave i osvajanja tih bezimenih svetova o kojima nisam imao jasne pojmove, ali sam bio siguran da će me osloboditi karijere za koju me je porodična dobronamernost spremala.

Iz hotela (koji mi je preporučio Matić) telegrafskim pismom javim se Andre Bretonu (André Breton), čiju sam adresu poneo iz Beograda. Sutradan sam dobio odgovor: poziva me da dođem u kafanu „Cyrano", Place Blanche, na Monmartru, gde ce svakog dana pre podne sastaje nadrealistička Grupa. Spontanost i iskrena dobrodošlica na koju sam naišao kod Bretona lično, kod Eliara, Aragona, Perea i svih ostalih nadrealista bile su za mene kao u „Nouvel Hotel", u kojem sam odseo, nov život, odjednom otvoren i ostvaren.

Sastajalište nadrealističke grupe: Bistro SiranoPrvi me je pod svoje uzeo Aragon koji je u to doba pisao Le Paysan de Paris. Odlučio je da mi on sam pokaže Pariz, od podne pa do tri-četiri sata posle ponoći neprekidno. Nemam poeme koja bi mogla izraziti lirizam onih petnaest dana i noći provedenih s Aragonom. Kad smo se ponovo sutradan sastali u kafani „Cyrano", ja neispavan, on svež i dinamičan, šetnja se nastavlјala i to za Aragona stvaralačka, profesionalna, ispunjena sastancima sa ličnostima za mene još nepoznatim; i sve to pešice, taksijem, ili autobusom, iz kafane u kafanu. Aragon je govorio kao prorok, vadio iz džepova još neobjavlјene pesme, kupovao za mene popularna džepna izdanja Viktora Iga i čitao mi ih naglas po klupama u Luksemburškom parku, odvijajući i svežnjeve sve novijih i novijih stranica za Le Paysan de Paris. Ja sam samo bio zagrcnut, zadivlјen, zanesen ...

Za mene je još i danas ostalo zagonetno: kad je Aragon nalazio slobodno vreme da toliko radi i tako značajno stvara. Kad je stizao da spava, makar i dva-tri sata? I dan-danas mi je neshvatlјivo kako je Aragon mogao da ostane svež i rečit i borben, vatrometno raskošan, svestrano informisan o svim aktuelnostima, pažlјiv i rasejan, neumorna pčela svih cvetova jave i sna. Ko je u svetu imao tu sreću da prvi put vidi Pariz kroz oči jednog Aragona? Meni se to činilo kao čudo, kao nezaslužena nagrada za nešto što sam ipak nekako zaslužio, a to je ta prilagodlјivost, u kojoj nema ničega vulgarnog ni plitko zainteresovanog.

Nadzorni organ automatskog pisanja: Benžamen PereIstovremeno sa Aragonom i Benžamen Pereom (Benjamin Péret) upoznao sam i jako zavoleo Pol Eliara (Paul Eluard). I pored zađevica, sitničarske lјubomore i mnogih intriga, Grupa je 1925. godine bila čvrsto povezana i disciplinovana, pod samovolјnim i neprikosnovenim vođstvom Bretonovim. Meni je, ponavlјam, ta neprikosnovenost godila.

Najmlađi nadrealista ce zvao Žak Baron. Poznato je koliko je Breton prezirao i omalovažavao zvanično školovanje. Žak Baron se jednog dana pojavio sav veseo i ushićen: „Javlјam vam, dragi prijatelјi, da sam pao na maturskom ispitu“ (le bachot).

Za Bretona to nije bio vic.

— Sram te bilo, magarče, kako se ne stidiš da padneš na tako lakom i detinjastom ispitu.

Žak Baron se nije nadao, pa ni ostali prisutni, ovakvom reagovanju. Međutim, u tom reagovanju bio je ceo Breton, njegove prividne protivrečnosti koje su, u stvari, neprekidan poziv na senzibilnost i na duboku ozbilјnost večitih lјudskih vrlina, poziv na svojevolјan rad, uz stalnu propagandu protiv ropskog rada. Poziv na samosavlađivanje u neprestanom revoltu protiv poroblјivačkih sila.

Pol ElijarNikom, sem Pereu koji je bio veran i potčinjen Bretonu kao pas, nije bilo lako da podnosi njegov autoritativan karakter. Grupa je jednodušno primala sve njegove lične mržnje i simpatije. Kad je dolazilo do zavade s jednim od članova, ostali su mu okretali leđa. Kad je Breton nalazio za shodno da se pomiri, cela Grupa je srdačno i jednodušno prelazila preko svega kao da ništa nije ni bilo.

Eliar i ja smo se blagonaklono smejali, život je bio prepun humora i bezazlene dirlјivosti. Bili smo daleko od Bretonove strogosti. I Eliarova ležernost i Bretonova strogost bili su za mene nedosežni ekstremi, nedostižni primeri. U oba pravca bio sam i ostao neobdaren, neupućen, jednom reči neinteresantan.

„Centralni komitet" Nadrealističke grupe pod neprikosnovenim predsedništvom Andre Bretona sačinjavali su: Pol Eliar, Luj Aragon i Benžamen Pere. Dok se u Parizu pripremao peti broj „La Révolution surréaliste", pokazao sam Bretonu i njegovim prijatelјima nekoliko svezaka beogradskih „Puteva" i „Svedočanstava" koje su uređivali pesnici okuplјeni oko Marka Ristića, Crnjanskog, Rastka Petrovića. U „Putevima", ako se ne varam, bio je objavlјen „Vampir", veoma duhovita parodija ludila, kratak i sugestivan „roman" jednog zagrebačkog kulturnog mladog čoveka koji se zvao Feler. Nadrealistima se taj „roman u crtežima" veoma svideo. Breton me zamoli da prevedem srpski tekst ispod Felerovih crteža i da napišem kratak uvod. Prevod i uvod su bili sutradan gotovi. Rešeno je da „Vampir" iziđe u petom broju „La Révolution surréaliste". Sasvim zadovolјan, Breton mi zatraži da za taj broj dam i jedan svoj originalan tekst.

Nadrealizam će ostati jalov i neefikasan ako se ne uklјuči u praktičnu i socijalnu borbu: Andre BretonAutomatsko pisanje je tada u punom jeku. Dovolјno je danas baciti pogled na automatske tekstove raznih autora, pa shvatiti da takvo nekontrolisano beleženje svake reči, diktirane iz podsvesti, predstavlјa jednu tehniku, jednu veštinu, jednu akrobaciju koja više daje iluziju automatizma, negoli pravu, apsolutnu vernost glasovima iz dubine podsvesti. Svi automatski tekstovi (ukoliko nisu haotično buncanje) imaju jedan zajednički karakter veštine i izveštačenosti. Bilo je rešeno da i ja napišem automatski tekst i da se njime u idućem broju časopisa predstavim kao autentični nadrealista. Breton je odredio Perea da me „kontroliše". Otišli smo u jednu kafanu i zatražili od kelnera hartiju. On je jedino mogao da nam ponudi „čaršav" od grube hartije, kojim se pokriva sto kad neko poruči što za jelo. Od pribora za pisanje imao sam samo olovku. Pere mi naredi da počnem.

Dok sam pisao, Pere me je nadziravao i stalno ponavlјao:

„Nemoj da razmišlјaš, nemoj da zastaješ, beleži sve što ti padne na um. Zabranjeno je popravlјati. Zabranjeno je zastajati. Napred, samo napred. Inače bi to bilo varanje, falsifikat. Ti treba sad da zabeležiš pravi automatski tekst."

Nisam se usuđivao da stanem ni da razmišlјam, pisao sam kao medijum, kao da mi je ruku vodila neka tajanstvena sila. S jedne strane, to je tako i izgledalo. S druge, pak, bila je to neka vrsta autošpijunaže i samokontrole. Bila je to neka vrsta „šverca“ između podsvesti i nadsvesti.

Pere je pandurski motrio i nadziravao jedino formalne, vidlјive i merlјive faktore u mom „automatskom" beleženju. Nisam ni za trenutak zastao, nisam ni reč precrtao, ceo „čaršav" od hartije bio je ispisan u jednom dahu. Pere površno pregleda moj tekst, bez ijedne primedbe, savi ga i strpa udžep.

Breton će da oceni i da presudi.

Centralni komitet nadrealističkog pokreta: Luj Aragon i Andre BretonČim sam sutradan, skamenjen od treme, stigao ukafanu „Cyrano", Pere predade moj tekst Bretonu. Dok je Breton čitao, ja sam po njegovom izrazu lica zaklјučio da je zadovolјan, da je tekst primlјen, da sam ja primlјen. I, tako, Breton predade moj rukopis Pjeru Navilu, tehničkom uredniku časopisa i odredi da se tekst koji sam napisao ilustruje jednim Pikasovim neobjavlјenim crtežom.

Za vreme mog prvog boravka u Parizu, među nadrealistima isklјučivo, Breton je diktatorski i kapriciozno vladao Grupom. Rukovodio je celokupnom literarnom strategijom. Nјegove želјe bili su dekreti. U slatkogorkoj šali zvali su ga: Papa. Ta Bretonova „diktatura" meni nimalo nije smetala. Naprotiv. Bio sam navikao na profesore u gimnaziji i na fakultetu, na njihov neprikosnoven autoritet; bio sam navikao na „Moskvu" gde je i beskućni Rade Drainac anatemisao po ćefu i ambiciji, delio pravdu po ličnom raspoloženju, ukusu i neukusu. To opšte strahopoštovanje svih nadrealista prema Bretonu našlo je u meni povolјan teren, unapred pripremlјen. U toj atmosferi sličnoj dvorskom kurtizanstvu meni je bilo prijatno, našao sam sintezu školske dascipline i dasciplinskog revolta.

La Révolution surréaliste sa prilozima Monija de BulijaU prvi mah, spontano, ja sam Bretona obožavao. Otkrio sam u njemu sveznajućeg antiprofesora, revolucionarnog starešinu, sigurno rešenje svih problema mojih nezrelih i konfuznih ambicija. U praksi je ta poslušnost i potčinjenost Bretonu dosta ličila na udvaranje. Moj revolt (bila mi je tada dvadeset prva godina) i revolucionarni socijalni duh u meni bili su konfuzno isprepletani, vezani jedino za senzibilnost i instinkt, a nikako za borbeno iskustvo, za neko praktično hvatanje ukoštac. Za mene je nadrealistička revolucija 1925. godine bila maksimum revolucionarnog htenja i želјenja. No već je tada Breton sasvim mudro uvideo da je čitava ta nadrealistička revolucija jedno literarno strašilo za buržoaziju. Nadrealizam će ostati jalov i neefikasan ako se ne uklјuči u praktičnu i socijalnu borbu.

U leto 1925. godine bio je u pripremi peti i poslednji broj časopisa „La Révolution surréaliste". Posle mog povratka u Beograd, na kraju letnjeg raspusta, naslov časopisa je izmenjen u „Le Surréalisme au service de la Révolution".

Peti broj „La Révolution surréaliste" iziđe iz štampe sa mojim prilozima. Bio sam opijen, ponosit i tvrdoglavo rešen da se što pre presadim u Pariz. U istom broju izašla je mojim posredovanjem i jedna pesma Marka Ristića.

Antikonvencionalan, antiracionalan, antimilitaristički, antipatriotski, antireligiozan, uvek pripravan da skandalizuje buržoaski mentalitet i da se protivi građanskom poretku, nadrealizam je za mene bio najzamašniji ideal poetske i lјudske slobode.

Breton u to vreme otkriva Lava Trockog. On počinje da se žali na jalovost i na nefikasnost našeg pokreta; na nekakav naš zastareli „idealizam"; na potrebu, neophodnu, da se nešto učini, da se nešto bitno promeni u našem stavu prema poretku koga se samo odričemo i negiramo. Breton počinje da kupuje i donosi marksističke brošure. Jednog dana se čak pojavi u kafani „Cyrano“ sa kačketom na glavi. Po mišlјenju prijatelјa ovaj „proleterski" kačket izgledao je smešan na vrhu njegove lavovske grive. Sutradan se opet pojavio sa šeširom. Ali Breton nije zato prestao da guta marksističku literaturu, da sve dublјe uveren insistira: nadrealizam treba da se spase i estetike i antiestetike (koja inače ostaje jedna obnovlјena estetika za slobodoumnije buržoaske inteligente), nadrealizam treba investirati u praktičan postojeći revolucionarni pokret, pretvoriti ga u neiscrpnu energiju oslobađanja svega u nama i oko nas.

(Nastaviće se)

Oceni 5