Najbolje priče iz regiona (1)

Marta Glowatsky Novosel, Zagreb, Croatia: „Izlet“

Vozimo se u autu. Vani je užasno vruće. U glavi, rastopljena bljuzga. Od vrućine, suše nam se usta, stišću misli, oštre osjetila. Ona je u fazi, kad ništa nije dobro, kad ne moraš ni započinjati rečenicu da bi znao da je pogrešna, kad riječi ostaju zaglavljene, kad zamuckujem i ne znam joj prići, a želim to toliko da me boli cijelo tijelo. Možda bih joj trebala reći. Surovo kako je. Ali ja ne želim da ona zna. Želim sve uvijek ovako kao sada. Bez prvog puta, pa možda drugog, bez proba, zalupljenih vrata, davanja i zadržavanja sebe, spajanja komadića duše. Je li to moj glavni zadatak? Da joj kažem sve? Ili da pustim, da dio po dio otkriva sama, da još malo, još samo malo, oko mene leti anđeo s ledeno plavim očima i intuicijom dubokom do mjere da zastrašuje. Odvest ću je na izlet. Ona i ja same. Treba nam to. Prespavat ćemo u hotelu, provesti dva dana zajedno. Osjeća moju želju, inatljivo započinje teme pa staje, a o svakom njezinom pitanju ja razmišljam danima. Što toliko krivo radim? Je li ovo samo jedan od prijelaznih perioda ili tu nema nazad? Žvače žvakaču pa ju razvlači među prstima, vraća ju u usta, napuhuje ogromne ružičaste balone koje gledam u retrovizoru umjesto nje. Od svega toga, živci su mi napeti. Svaki put kad balon pukne, stresem se. Rekla bih joj da prestane. Da me plaši i balon, i ona sama. Ne govorim ništa. Vruće je i ljubazno pita može li dobiti sladoled. Stajemo kod prvog manjeg dućana. Zrak je gust i kao da se u slojevima omata oko nas, približava nas i udaljava istovremeno.

U malom seoskom dućanu su dvije žene i djevojčica. Mlađa žena, prodavačica, lijepa je, ali gruba i hladna. Starija žena djeluje istrošeno, s duboko usječenim borama i maramom na glavi. Djevojčica sjedi straga u kutu, nasuprot blagajne, maše nogama i šuti. Ne trepće. Ostavlja dojam gluhonijemog djeteta. Ona me drži za ruku, dlan joj je vlažan, pogledom tražimo škrinju sa sladoledom. Prodavačica, koja svakom svojom kretnjom otkriva onoga tko je glavni, izlazi ispred pulta i staje pred nas. Ne dozvoljava nam da prođemo. Okrećem se na drugu stranu, gledam proizvode na policama.

- Što tražite?

- Sladoled.

- Nema sladoleda. 

- Ali vidjeli smo izvana...Pa evo tu je…? - napokon ugledam zamrzivač. Otvaram ga, ali vidim samo neobična pakiranja obiteljskih sladoleda. Bijele pločice kao zamrznute kore za savijače.

- Uzet ćemo ovaj. Mama, je li to sladoled?

- Kako hoćete.

- Došli smo samo po sladoled - govorim ženi i pružam joj karticu. Pokušavam smanjiti napetost.

Prodavačica ju izvježbano gura u uređaj, pa izvlači van i odgovara:

- Kartica je odbijena.

- U redu, onda ćemo ga vratiti.

- Ne možete ga vratiti, sad je rastopljen.

Gleda me ravno u oči.

- Došle smo samo po sladoled… ali sada ga više ne želimo.

Žena me čvrsto hvata za nadlakticu. Izvlačim ruku, očito je da netko ovdje nije normalan. Gleda me prijeteći.

- Rastopljen je. Morate ga uzeti. Djevojčica u kutu smije se. Smije se ustima, ne očima. U dobi je, kad mliječni zubi ispadaju. Kad raširi usta u osmijeh, iznutra zjapi velika, crna rupa. U jednoj ruci držim sladoled, u drugoj njezinu slijepljenu ruku. Osjećam nabijanje njezinog pulsa na zapešću. Gleda u svoju vršnjakinju. U sebi joj govorim, to su samo zubi. Ali osjeća. Znam da sve osjeća. Stišće svoju ruku u mojoj, pokušava ju cijelu ugurati, i prste i šaku u moj dlan. Kopam po torbi. Pronalazim dovoljno sitniša i stavljam ga na blagajnu. Zgrabim paket i ne dižući glavu izjurim van, ne puštajući njezinu ruku.

Stižemo u hotelsku sobu. Odmatamo pakiranje. Nema sladoleda. U bijelom paketu su video kazete. Mama, zašto video kazete drže u zamrzivaču? Ne znam. Neki to tako valjda rade. Zalede sve pa misle da toga nema, odmrzavaju po potrebi. Otvaram dalje. Na omotima su prikazi filmova, grozni do granice da ih ne mogu gledati. Mahnito skupljam sve, stavljam ih u vrećicu. Samo da ne vidi. Samo da nije vidjela. Je li vidjela? Kakve su to šarene sličice? Kako da joj sve objasnim u dvije rečenice? I prizore i slike, i sladoled i kazete? Ne znam. Ne znam. Ne znam! Nekih odgovora u životu jednostavno nema! Mama, gdje je sladoled? Ljuti se. Što se događa? Kakvo je ovo mjesto?

Odlučimo izaći na svježi zrak. Na zraku, na svjetlu sve izgleda bolje. Želimo što dalje odavde. Sjest ćemo u auto i odvesti se u prirodu. Možda odemo na kupanje, na bazen. Ovdje je vruće i osjećaj je neobjašnjivo čudan. Izlazimo iz sobe i ulazimo u lift koji vodi u garažu. Unutra stoji žena u bijelom. Okrenuta nam je leđima. Lift kreće i ona se okreće prema nama. Lice joj je nalik jednom od likova s video kazeta. Zubi su joj mali, ušiljeni kao čavli, oči upaljene, ćelava je i prljava. Ne govori ništa, samo klima glavom gore-dolje, kao da misli, da-da, tako je to, prije ili kasnije progledaš. Pritišćem njezino nježno lice i kosu uz svoje noge. U očima mi se skupljaju suze. Ne želim da gleda. Samo da žmiri. Molim te Bože, da žmiri. Zašto nam se ovo događa?

Lift napokon staje. Tražimo auto. Uporno ga ne pronalazimo. Ima li ova prokleta garaža kraja? Vrtimo se cirkularno, u hipnotičkim krugovima, ali ne stižemo nigdje. Nema auta. Gdje je auto? Gdje je naš auto, mama? Garaža je puna ljudi u bijelom, nalik ženi iz lifta, izlaze iz automobila, šeću oko nas. Počinjemo trčati. Uspuhane smo, ne može me više pratiti. Napokon s druge strane ugledamo crveni auto. Trčimo prema njemu. Zašto moramo toliko žuriti? Posustajemo. Odjednom, kamion iz suprotnog smjera svom silinom kreće prema autu. Dovoljno smo udaljene da vidimo sve. Namjerava se zaletjeti u njega. U punom je gasu, ubrzava. Stisnuta je uz mene, trese se. Ja stojim sasvim bespomoćno. Ukopale smo se. Kamion u dva udarca, naprijed-nazad-naprijed gnječi auto u zid. Iz kamiona izlazi čovjek i brzim potezima prikvači ostatke auta za kamion i odlazi. Ona počinje plakati. Stojim i ne mogu ništa. Ništa! U garaži nema više nikoga. Same smo i prestrašene. Okrećem se oko sebe.

Parkiran je još samo jedan auto plave boje. Nagonski pokušavam svojim ključem otvoriti vrata. Otvaraju se. Zašto se otvaraju? Kako? Mama, gdje je sad naš auto? Ne znam. Ulazimo u auto: Veži se – vičem - Mama nema vremena, veži se! Jako je važno da se sad sama vežeš! Zašto je naš auto plavi, mamice? Šmrca, ali smiruje se. Ja ne znam za sebe. Ruke mi se tresu. Možda ona to ne vidi. Možda će uskoro auto stati? Provjeravam na ploči: pun rezervoar. Komande rade. Klima radi. Sve radi. Ovo je trik. Usrani trik, nemoj nasjesti!

Samo da nestanemo odavde. Izlazimo iz garaže. Cesta se čini jako duga. Preduga. Hvala Bogu da klima radi. Kamo da uopće krenemo? Smirila se. Kaže da joj je ugodno. Sviđa joj se novi auto. Samo što je u njemu nekako hladno i vruće istovremeno. Sad je opet strašno vruće. Zašto je tako jako vruće? Pojačavam klimu na osamnaest stupnjeva. Još uvijek joj je vruće.

Vičem na nju. Dosta je! Sad je dosta. Ušuti malo, ne čujem vlastite misli! Prestani postavljati tolika pitanja! Moramo otići odavde! Je li to tebi jasno?! Vruće joj je. Jako joj je vruće. Guši se od tolike sparine. Okrećem se u vožnji i vidim sve u dimu. Kočim naglo i istovremeno vičem otkopčaj se! Brzo se otkopčaj! Moramo hitno izaći! Ali vidim samo stražnji dio automobila koji leti u zrak, u ogromnom plamenu nalik gljivi atomske bombe, zašto ja ostajem, zašto ne odlazim s njom? Nema više ničega, samo dim, dok ja u usporenom kadru razvlačim usta u očaj, u krik, vičem, pružam ruke prema njoj, i bespomoćno sjedim na svojoj strani, za upravljačem nepoznatog automobila, usta su mi širom otvorena, ne razaznajem riječi, i kao da sam već negdje vidjela to svoje lice, možda u prošlosti, možda u snu, možda na jednoj od šarenih sličica...

Vozimo se u autu. Vani je užasno vruće. Od vrućine, suše nam se usta, stišću misli, oštre osjetila. Cesta je jako duga, preduga.

Ljubazno pita može li dobiti sladoled.