Pogled u svijet
Sons of Kemet

Sons of Kemet: Autori remek-djela

Photo: leguesswho.nl

Najbolji albumi 2018. godine

20. Hermit and the Recluse - Orpheus vs. the Sirens (Obol for Charon)

Njujorški hip hop filozof Ka udružio se s kalifornijskim producentom Animossom kako bi kreirali minimalistički, a opet raskošno zvučeći konceptualni album koji referencira grčku mitologiju. Tih, tekstualno gust i instrumentalno baziran na raznolikim, ali gotovo redom snolikim i toplim samplovima pokupljenim iz soula, jazza i psihodeličnog rocka šezdesetih i sedamdesetih, u pitanju je album koji se može učiniti previše monotonim na prvo slušanje, ali koji potom majstorski uvlači slušatelja u svoj zapetljani, hipnotički, pažljivo građeni svijet.

19. Ital Tek - Bodied (Planet Mu)

Britanski producent Alan Myson pod imenom Ital Tek djeluje desetak godina. Tijekom tog vremena objavljivao je razne stilove elektronske glazbe poput IDM-a i dubstepa, no tek sa šestim albumom "Bodied" se čini da je našao vlastiti, potpuno definirani glas. Radi se o nevjerojatno filmičnoj glazbi čije klaustrofobične baslinije i napeti, intenzivni, ali mahom neplesni ritmovi stvaraju osjećaj neprekidnog pokreta preko kojih se nižu slojevi ambijentalnih synthova, sampleova i efekata. Krajnji rezultat je sugestivna, promišljena glazba koja funkcionira negdje na pola puta između klupske i namjenske glazbe. Ne bih se začudio da bilo koju od ovih tema čujem na nekom soundtracku, no opet su dovoljno maštovite, izravne i jasne da stvaraju osjećaj narativa i bez vizualnog djela.

18. Objekt – Cocoon Crush (Pan)

Teško ćete čuti bolji zvučni dizajn na nekom albumu ove godine od onog na "Cocoon Crush", drugom albumu berlinskog producenta TJ Hertza. Zvukovi iskaču trodimenzionalnom snagom i dočaravaju egzotični digitalno-organski svijet negdje između estetike Briana Ena i Jona Hassella u njihovom fourth world konceptu i raznih mutacija ambient techna i IDM-a tijekom posljednjih dvadeset godina. Uz šarenilo zvukova Hertz ne zaboravlja ni važnost emotivnog učinka pa većina skladbi, unatoč namjernoj fragmentiranosti, sadrži snažan melodijski naglasak koji dodatno naglašava utopijsku dimenziju projekta.

Arve Henriksen

17. Arve Henriksen - The Height Of The Reeds (Rune Grammofon)

Ovaj album još jednom spaja česte suradnike i istaknute figure norveškog jazza – trubača Arvea Hendriksena, producenta Jana Banga i gitarista Eivinda Aarseta u zvučnoj instalaciji ostvarenoj u sklopu suradnje s engleskim gradom Hullom, koji je u 2017. proglašen britanskom prijestolnicom kulture. "The Hight of Reeds" posvećen je pomorskoj suradnji između Britanije i Skandinavije, kao i Humber Bridgeu, najdužem mostu na svijetu koji je moguće proći pješke. Upotpunjena članovima lokalnog opernog zbora i upotrebom terenskih snimki specifičnih za tu lokaciju, suradnja je to koja sjajno naglašava Hendriksenov lirski pristup instrumentu i slojevitu, suzdržanost pratećeg dvojica te na koncu stvara i nesvakidašnji osjećaj prostornosti, ali i dramske konstrukcije.

16. Sleep – The Sciences (Third Man)

Možda je bilo teško zamisliti da će se Al Cisneros i Matt Pike ikad vratiti s dostojnim nasljednikom kultnog stoner rock remek djela "Dopesmoker". Posve očekivano, "The Sciences" nema takvu epsku strukturu, ali ima tonu energije i gomilu neskrivene ljubavi prema glasnim pojačalima, Black Sabbath i marihuani. Tamo gdje stotine stoner rock bendova padaju mjenjajući pozu za pjesme, Sleep i u veteranskim godinama uspijevaju. Premda nije u pitanju nikakva inovacija, oni toliko očigledno guštaju u svirci da pjesme jednostavno uvlače u stanje uma posvećeno rifu kao kakvom ultimativnom božanstvu. Pozitivnom dojmu doprinosi i Cisernosova ritualistička vokalna izvedba prenesena iz njegovog drugog, također sjajnog benda Om.

15. Anna Von Hausswolf – Dead Magic (City Slang)

"Dead Magic" mlade kompozitorice, orguljašice i pjevačice Anne Von Hausswolff vjerojatno je najambiciozniji kantautorski album godine. Kroz pet podugačkih pjesama provlače se brojni utjecaji, od starinskog prog rocka do PJ Harvey i posljednje inačice Swansa. Uvodna "The Truth, The Glow, The Fall" postavlja temelje za teatralnu igru živaca i emocionalne uronjenosti. "The Mysterious Vanishing of Electra" savršen je mračni folk rock singl koji služi kao uvertira za 16-minutno epsko središte albuma "Ugly And Vengeful". Album malo pada u intenzitetu u posljednjoj trećini, no samo se u ovakvom gustom, sadržajem nabijenom ostvarenju predivna završnica "Kallans Ateruppstandelse" može smatrati relativnim razočaranjem, a to puno govori o potencijalu glazbene budućnosti Anne Von Hausswolf.

14. Daughters - You Wont Get What You Want (Ipecac)

Četvrti album Daughters zvuči kao uglazbljeni napadaj panike, grad koji se raspada zbog nedostatka infrastrukture, kriza srednjih godina uzrokovana rutinom posla koji ne volite, toksični ljubavni odnos koji redovno završi u najgorim kutcima međuovisnosti i još puno toga drugoga. U svom tom pažljivo orkestriranom egzistencijalnom kaosu ipak nudi više nego tračak nade. Godinama nisam čuo noise rock album ovako pažljivo usmjeren u samo srce moderne civilizacije. Nihilizam ovdje nije tek pseudomačistička poza, nihilizam je terapija i katarza koja ne pruža nadu u bolje, nego možda samo nešto jednostavnije sutra.

13. Skee Mask – Compro (Illian Tape)

Bryan Müller bio je dijete kad su u devedesetima Aphex Twin, Autechre i Boards of Canada definirali IDM. Njegov drugi album ima sva najbolja obilježja tog razdoblja u takozvanoj kućnoj elektronici, i bez obzira što bi se bez problema uklopio u Warpov katalog u bilo kojoj godini između 1992. i 2002. ne zvuči kao puko podgrijavanje sad već dosta starog zvuka. Zašto? Zato što je Müller uz produkcijske, dobro proučio i emocionalne poučke ovakve glazbe. Melodije su odreda trenutna, makar za određeno razdoblje teže veziva nostalgija, a svaki breakbeat je ujedno i pripovjedač koji nas vozi kroz pjesmu. "Compro" je podsjetnik da postoji elektronska glazba koja se ne svodi samo na klub, stadion ili plesni podij, nego je tu prije svega da vam se zavuče u srce.

12. Kids See Ghosts – Kids See Ghosts (G. O. O. D. Music)

Razlog zašto suradnja Kanyea Westa s Kid Cudijem funkcionira za razliku od njegovog solo, također ovogodišnjeg albuma "Ye" ne krije se u nedovoljno promišljenoj metodi nastanka. Oba su albuma dovršena za vrijeme furioznih sessiona u Wyomingu, ali ovdje se Kanye ne trudi prvenstveno provocirati i trolati, nego raditi ono što najbolje zna - glazbu. U pitanju je sjajna, tipično kanyeovska kaleidoskopska mješavina žanrova, stilova i razdoblja. "Kids see Ghosts" predstavlja drugu stranu svih ovogodišnjih skandala jednog od svojih autora. Svojom maštovitošću i emocionalnom neposrednošću na kraju samo dodatno zbunjuje slušatelje.

11. Arctic Monkeys - Tranquility Base Hotel + Casino (Domino)

Svojim šestim albumom Arctic Monkeys su postigli ono što bi svaki rock bend trebao napraviti bar jednom, snimiti album koji će podijeliti publiku i kritiku. Premda možda i nije u pitanju toliko drastičan odmak od hitoidnog prethodnika "AM", rječita lounge psihodelija ovog albuma daleko je od jednostavne formule za rock radio. Umjesto da bude "jedan od The Strokes", Alex Turner je radije odlučio postati šlager pjevač u luksuznom hotelu na Mjesecu. Ironično je stoga što se dobar dio njegovih opservacija isporučenih pod ovom kameleonskom maskom čini ne samo najprizmljenijim i najljudskijim što se moglo čuti od ovog nesumnjivo talentiranog mladog Britanca u posljednjih desetak godina, nego se uz to radi o rijetkom ostvarenju popularnog rock benda koje ne štedi na kreativnom i komercijalnom riziku.

10. JPEGMAFIA – Veteran (Deathbomb Arc)

Na ovom ultra gustom albumu JPEGMAFIA kroz četrdesetak minuta uspijeva napraviti svašta: uvrijediti alt-rightovce, liberale, poželjeti da Morrissey umre i zaključiti da je rock 'n' roll mrtav. Sve to izvodi preko glazbe koja je istodobno i eksperimentalna i pamtljiva. "Veteran" je album koji je ovog pametnog provokatora odvojio od reputacije Clipping ili imitatora Death Grips ponajviše zbog osobnosti koja je duboko uronjena u internet kulturu, a istovremeno je i parodira. Klišej je zaključiti kako ovakvi namjerno ekscentrični, proizvoljni i zapravo bizarni albumi nisu za svakog, ali ono što me sprječava u takvoj definiciji je činjenica da je ovo upravo album o svakom i svemu danas. Rijetko što u pop kulturi toliko duboko ukorijenjeno u svakodnevicu, a istodobno toliko nemilosrdno prema njoj.

9. Low - Double Negative (Sub Pop)

Negdje u šumovima i pukotinama "Double Negative" krije se onaj isti mali, skromni bend koji je 1994. snimio "I Could Live in Hope", meni osobno jedan od najdražih albuma uopće. Nije, naime, stvar u tome da su se Low puno mijenjali. Od slowcore početaka do kasnijeg folkom inspiriranog zvuka, njihov izričaj je ostao podjednako intiman i bazičan, no vremena su se definitivno mijenjala. Slojevi distorzije na ovom albumu namjerno skrivaju glasove Mimi Parker i Alana Sparhawka, no ne mogu prekriti njihovu tako običnu, a opet tako posebnu ljepotu. Više od grandiozne političke izjave, "Double Negative" je album koji prkosno tvrdi da se "malog čovjeka" ne može slomiti dok on vjeruje u sebe. Distorzija je tu samo kao simbol sranja u kojem se nalazimo, harmonije su ono što ostaje.

Low

8. Pusha T – Daytona (G.O.O.D. Music)

Kad ti se prva pjesma na albumu zove "If You Know You Know" gotovo je sigurno da ne tražiš novu publiku. Prvi put od raspada Clipse, Pusha T je potpuno svoj, a beatovi su možda najbliže što se u novije vrijeme približio soulom inspiriranim danima "The Blueprint" i "The College Droput". "Daytona" nevjerojatno profitira od jednostavnosti izazvane Kanyeovom idejom "komprimiranja"; svih sedam pjesama udara u glavu. Ovo je gangsta rap u najboljem izdanju, bez nepotrebnih filera i gostovanja kakva su ubila žanr u nultima. Pusha je pronašao savršen omjer tehnike, pripovijedanja i samopouzdanja pa se pored njegovog "Miami Vice" stila većina mlađe konkurencije čini poput "Krim Tima 2".

7. Idles – Joy as an Act of Resistance (Partisan)

Bristolska petorka Idles na sjajnom drugom albumu potpuno okreće postulate mačizma koje hardcore i punk rock često pretvaraju u napornu predstavu hinjenje muškosti. "This snowflake's an avalanche" proklamira Joe Talbot na sjajnoj "I'm Scum", a Idles se na razne patologije i fobije današnjeg svijeta obrušavaju ekstatičnom energijom i afirmativnim stavom. No pored svih himničnih podrški imigraciji ili parodiranja Brexita, najbolji trenutak ujedno je i onaj najosobniji - "June", pjesma o Talbotovoj mrtvorođenoj kćeri . "Joy as an Act of Resistance" doslovno shvaća svoj naslov i služi kao osobna i kolektivna terapija te nakon svih izbacivanja frustracija završava s malo izglednim, ali uvijek poželjnim uzvikom "Unity!".

6. Mitski - Be the Cowboy (Dead Oceans)

Eklektičan i raskošno aranžiran "Be the Cowboy" je istodobno koncepcijski zapetljan i misteriozan. Možda je malo čudno stoga da je Mitski s ovim ostvarenjem naišla na tako široko kritičko odobravanje, ali zapravo se u tome i krije ključ uspjeha. U vremenu u kojem se podrazumijeva da je indie rock simplificiran, izravan, da ne kažem jednodimenzionalan, Mitski se pojavila s pjesmama koje su stilski šarene i nepredvidljive, emocionalno kompleksne, ali mahom pamtljive i primamljive. Uza sve to, "Be the Cowboy" i nakon opetovanih slušanja zadržava auru nedokučivosti, a to je vjerojatno najveća moguća pohvala.

5. Armand Hammer – Paraffin (Backwoodz Studioz)

Billy Woods i Elucid kao Armand Hammer ne nude standardnu hip hop priču o ovoj ili onoj vrsti eskapizma već se svjesno valjaju u blatu egzistencije. Zvučno i tekstualno "Paraffin" je nakupina urbanog straha, puna uglova koji postaju zatvor za one koji ih nastanjuju. U godini u kojoj nasilno šareni adolescenti traže svoj put do globalnog uspjeha servirajući vrlo često tek iluzije pjesama, dva veteranska MC-ja nude gustu verbalnu mješavinu koja nema brzi izlaz, već pokušava naći način preživljavanja. Na kraju krajeva, underground ploče poput ove su ono što čini hip hop vitalnim žanrom posljednjih tridesetak godina. Na njima život ne prestaje sa zalaskom nekog trenda, nego nastavlja sjajiti za generacije koje dolaze.

Laurie Anderson

4. Laurie Anderson / Kronos Quartet – Landfall (Nonesuch)

Laurie Anderson je ovom suradnjom s Kronos Quartetom perfektno sumirala svoju dugačku, začudnu karijeru. "Landfall" je prije svega album o gubitku, ali je uz to album o snovima i tome što znači biti čovjek. U vremenu u kojem je rasprava o klimatskim promjenama postala osjetljivo političko pitanje, Anderson je snimila ostvarenje koje kroz duboko emotivnu glazbu i tekst stvari vraća na početak, u osobno iskustvo. Ne radi se toliko o gubitku materijalnih predmeta niti uraganu Sandy iz 2012. koji ovaj album izravno tematizira, nego o samoj mogućnosti i održivosti života. U svijetu u kojem bi nevremena postala pravilo, a ne iznimka, permanentna neizvjesnost bi postala način života, a upravo tu mogućnost ovaj album savršeno prikazuje.

3. boygenius - boygenius EP (Matador)

Tri nadarene kantautorice mlađe generacije Julien Baker, Phoebe Bridgers i Lucy Dacus udružile su se u rijetku supergrupu koja je dostojna tog imena. Umjesto borbe ega, ovdje prevladava suradnja, kolektivna nadgradnja iznimno jakog individualnog stvaralaštva. Kroz šest konciznih pjesama boygenius prikazuju gotovo savršeno umijeće pisanja pjesama. Svaka od njih pogađa u srce kristalnom jasnoćom zvuka, emocije i poruke, ali na kraju tajna pjesama ostaje sačuvana. Za upečatljivo kantautorsko ostvarenja naizgled je potrebno tako malo sredstava, a opet rijetka uspijevaju u ovolikoj mjeri. Boygenius su ovdje svoje instrumente i glasove uštekale direktno u emocije, a to nikad nije lako.

2. Earl Sweatshirt – Some Rap Songs (Tan Cressida/Columbia)

Gotovo je nevjerojatno da Earl, s dvadeset četiri godine već hip hop veteran, svoj treći album puni s toliko puno sadržaja u tako malo vremena. U 24 minute i 15 pjesama album uspijeva oslikati široki raspon osjećaja, a većina ih je ukorijenjena u boli. Dok većina njegove generacije misli da je emo rap kalemljene Blink 182 gitara na trap beatove uz obavezni dodatak nazalnog vrištanja, Earl je posegnuo duboko u sebe tematizirajući depresiju, ovisnost, izoliranost i nedavni gubitak oca kroz apstraktne boom bap i jazz rap vinjete. "Some Rap Songs" u malim pakovanjima i zakrabuljenim vokalnim izvedbama nudi dovoljno materijala za sto slušanja dešifriranja. Bol se ne može kvantificirati.

1. Sons of Kemet - Your Queen Is a Reptile (Impulse)

Sons of Kemet okupljeni su oko saksofonista Shabake Hutchingsa, jednog od najistaknutijih britanskih jazz glazbenika mlađe generacije, poznatog i po projektima Shabaka and The Ancestors i The Comet is Coming. Izdan za legendarnu jazz etiketu Impulse, "Your Queen Is a Reptile" konfrontacijski je usmjereno, organski orijentirano ostvarenje koje u svojoj strukturi reflektira britansko elektronsko naslijeđe, od duba, junglea, ravea, do grimea. Političke i antikolonijalne tendencije benda eksplicitno su sadržane u par vokalnih gostovanja i naslovima pjesama, ali ih puno jasnije reflektiraju napete tendencije same glazbe. Uspješno spojivši umno i fizičko, Sons Of Kemet kreirali su plesni album za razmišljanje, načelno jazz ostvarenje na kojem tuba Theona Crossa dere dublje od bilo kojeg 808 basa, a ritam sekcija sačinjena od dva bubnjara plete poliritmiju koja govori sve svjetske jezike. Na sve to se dovezuje Shabakin saksofon, pripovjedač boli i ekstaze koji u svojoj diskretnoj moći povezuje prošlost sadašnjost i budućnost. Remek-djelo.

*Prenosimo sa autorovog bloga

Oceni 5