Najbolji domaći filmovi 2020. godine

Ipak, ako je jedan film iskočio kako senzacija iz potaje ove godine, onda to nije ni jedan od igranih filmova, nego jedan dokumentarac: "O jednoj mladosti" Ivana Ramljaka. Opet se pokazalo da hrvatski dokumentarac živi zlatno doba, te da u kontinuitetu nudi dojmljivije naslove od igrane produkcije.

Što se regije tiče, 2020. su obilježila dva velika nacionalna projekta koji opisuju traumatska iskustva genocida vlastitih naroda: bošnjačkog u "Quo vadis, Aida?" i srpskog u "Dari iz Jasenovca". Državni projekt Vučićeve vlasti nismo još vidjeli, no iskustvo sličnih "državotvornih" projekata s obje strane Drine nuka na sumnju. "Quo vadis, Aida?" je - kao iznimka od tog pravila - zaista dobar film, i - da, zaista ima šanse ući u nominirane za Oscara.

U sjeni "Dare", srpski je film prošle godine iznjedrio niz malih, izvanrednih filmova novih autora: Ivana Ikića, Marka Đorđevića i Ivane Mladenović. Ti filmovi u Hrvatskoj redovno dobivaju festivalske nagrade. Nažalost, autori takvih filmova u Srbiji prerijetko ili nikako ne dobivaju narednu priliku.

Izbor Jurice Pavičića:

1. Quo vadis, Aida? (Jasmila Žbanić, Bosna i Hercegovina)

Film o srebreničkom masakru spada u one ideje na kojima se lako poskliznuti. Taj se film lako mogao izvrgnuti u šovinističku osvetoljubivost, samoviktimizirajući kič i političku pornografiju. Da je tomu tako, hrvatsku publiku ne treba uvjeravati, jer s takvim filmovima imamo bolna iskustva.

Najbolja stvar u filmu Jasmile Žbanić je ta da se - nije poskliznula. Izbjegla je većinu grešaka sličnih filmova. Za središte drame nije uzela pasivne žrtve, nego aktivnu žensku junakinju koja očajnički nastoji spasiti obitelj. Manje se bavila srpskim počiniteljima, a više stvarnim antijunacima filma: nizozemskim korpusom UN-a. No, ni njih nije prikazala kao plošne negativce, nego ljude bačene u bezizglednu situaciju, pijune koje je indiferentna birokracija ostavila na cjedilu. Osobita su vrlina filma glumci, od senzacionalne Jasne Đuričić do Borisa Isakovića u ulozi Ratka Mladića.

2. Moj jutarnji smeh (Marko Đorđević, Srbija)

Ovogodišnja regionalna senzacija stiže iz Kragujevca. Film debitanta Marka Đorđevića bavi se nastavnikom u srednjim tridesetim godinama koji nikad nije imao curu, a tlači ga dominantna majka (opet Jasna Đuričić). Sve se to zbiva u muzeju jugoslavenskog malograđanskog retro-dizajna. Đorđević je definitivno srpski Todd Solondz, s tim da Solondz odavno nije imao ovako dobar film.

3. Tereza 37 (Danilo Šerbedžija, Hrvatska)

Između tri slična i približno podjednako dobra filma koja su obilježili ovogodišnju Pulu, žiri je odabrao za pobjednika "Terezu 37". I ja bih na njihovom mjestu. "Tereza" je studija južnjačkog patrijarhata, dobro napisan i režiran film koji efektno koristi lokacije modernističkog Splita.

4. O jednoj mladosti (Ivan Ramljak, Hrvatska)

Dokumentarist Ramljak ispričao je život rano preminulog prijatelja koristeći crno-bijele fotografije iz njegove ostavštine. Priča o jednom životu kod Ramljaka se pretvara u generacijsku epopeju, film o "izgubljenoj generaciji" 90-ih, generaciji koja je zakasnila za rat, a stigla prerano za digitalno doba.

5/6. Mater (Jure Pavlović, Hrvatska)

Priču o ženi koja se vraća u zavičaj da bi skrbila o tiranskoj majci Pavlović je ispričao svirajući režijski na jednoj žici: dugim kadrovima, s junakinjom u stalnom krupnom planu. Unatoč tome, najjači su adut filma stvari koje naziremo uokolo: ambijent Neretve i efektni naturščici. Šteta što film nema bolji rasplet.

5/6. Oaza (Ivan Ikić, Srbija)

Ikićev film senzacija je ovogodišnje venecijanske Mostre: melodrama s tinejdžerima s razvojnim teškoćama koje glume sami sebe. Film je dramaturški spretan, odlično je režiran, a glavni mu glumci daju aromu moćne uvjerljivosti. Problem koji imam s filmom je samo taj što mi se čini da glamurizira samoubojstvo.

Izbor Nenada Polimca:

1. Tereza 37 (Danilo Šerbedžija, Hrvatska)

Prva scena koja vam se jako usiječe u filmu "Tereza 37" ona je u kojoj naslovna junakinja leži na krevetu u donjem vešu na leđima, zatim se preokrene, a iza nje ostane poveći krvav trag na posteljini. Tereza ustane, ode u kupaonicu po nešto čime će isprati neugodnu mrlju i zatim radnja ide dalje. Nema tu histerije, zapomaganja, očito je to nešto na što je žena već navikla, što nam se potvrdi i malo kasnije u ginekološkoj ambulanti.

Film se jako dobro snalazi u tom izlaganju u elipsama, scena na krevetu majstorski je primjer minimalizma koji zapravo sadrži bogate dramske naslage, a takvih je primjera bezbroj. Šaljivu primjedbu liječnice da pokuša s drugim partnerom shvatila je krajnje ozbiljno i čim joj se muž zaputi za Brazil, Tereza počinje seksualno eksperimentiranje. U okvirima domaće kinematografije - pa i stranog filma - to je revolucionaran koncept jer je izveden kao drama, a ne komedija. Odličan je scenarij glavne glumice Lane Barić, a i režija Danila Šerbedžije, koji dosad nije dao naslutiti da ima takav potencijal.

2. Quo vadis, Aida? (Jasmila Žbanić, Bosna i Hercegovina)

Redateljica filmova "Grbavica" i "Na putu" spretno je izbjegla patetiku u filmu o srebreničkoj tragediji, stavljajući u prvi plan službenu prevoditeljicu iz tog grada (blistava uloga Novosađanke Jasne Đuričić) koja uz natezanje sa svojim šefovima i bosanskim Srbima mora spasiti muža i dva sina. Osobna drama tako je potisnula spektakl, koji se po temi sam nametao, a scene ubijanja dočarane su elipsom. Zamašan je to pothvat s tek nekim manjim - ali zanemarivim - krivim koracima.

3. Otac (Srđan Golubović, Srbija/Francuska/Njemačka/Hrvatska)

U srpskoj kinematografiji dosta dobro funkcionira koncept kad se glavnina radnje svali na glavnog glumca, dosad ga je uspješno proveo Ognjen Glavonić u filmu "Teret" s Leonom Lučevom, a sad je taj zadatak podjednako impresivno obavio Goran Bogdan u socijalnoj drami zasnovanoj po istinitom događaju. Podjednako je zanimljiv dok se besciljno odmara pod mostom ili dok se svađa s mjesnom administracijom oko prava da zbrine vlastitu djecu. Motiv putovanja (tj. hodanja) koristi se i zato da se priča ne doima statično.

4. Glas (Ognjen Sviličić, Hrvatska/Makedonija/Srbija)

Minimalizam je poetika koja redatelju najviše odgovara (uostalom, on je i koscenarist filma "Otac"), tako da je svoga protagonista bez prevelikih objašnjenja ubacio u srednju katoličku školu i suočio s vjerskim ritualima koji su mu strani i koje ne želi podržavati. Zapravo, vrlo subverzivan film o tinejdžeru koji se pita da li Bog uopće postoji i nailazi na zgražanje okoline: njegovi vršnjaci također nisu osobiti vjernici, ali to prikrivaju konformizmom. Intrigantna studija mobbinga u sredini gdje se to najmanje očekuje.

5. Ribanje i ribarsko prigovaranje (Milan Trenc, Hrvatska)

Naš virtuozni dizajner, strip-autor, karikaturist i animator za svoj igrani prvijenac odabrao je krajnje neobičan projekt - ekranizaciju renesansnog spjeva Petra Hektorovića iz sredine 16. stoljeća u kojem tri protagonista, a jedan od njih je sam pisac u izvrsnoj interpretaciji Rade Šerbedžije, tri dana love ribu i usput se krijepe vinom. Govore arhaičnim dijalektom tako da su nužni podnaslovi, ima i flashbackova, fantastike, no sve to skupa poprilično drži pažnju.

*Prenosimo iz Jutarnjeg lista s dozvolom autora i uredništva