Sjećanje na Julija Cortazara
Cortt 01 S

Photo: play.google.com

Najosobenije ljudsko biće koje sam imao sreću poznavati

Mexico City, 12. 2. 1994.

Posljednji put sam išao u Prag s Carlosom Fuentesom i Juliom Cortazarom u historijskoj 1968. godini. Putovali smo vozom iz Pariza jer smo nas trojica bili ujedinjeni strahom od aviona, a pričali smo o svemu dok smo prelazili podijeljenu noć Njemačke, njene okeane repe, njene neizmjerne fabrike koje su pravile sve, pustoš njenih divljačkih ratova i prekomjerne ljubavi.

Kada je došlo vrijeme za spavanje, naumpalo je Carlosu Fuentesu da pita Cortazara kako, u kojem trenutku i čijom inicijativom je klavir uveden u jazz orkestar. Pitanje je bilo opušteno, bez namjere da otkrije išta više od datuma i imena, ali odgovor je bio blistava lekcija koja se protegla do zore, između ogromnih krigli piva i ledenih kobasica s krompirom. Cortazar, znajući kako da pažljivo vaga riječi, ponudio nas je sa jedva uvjerljivim znanjem i jednostavnošću historijskim i estetskim pregledom koji je kulminirao s prvim svjetlom u homerskoj apologiji Theloniousa Monka. Govorio je ne samo dubokim orguljskim glasom sa mukotrpnim dugim “rr” nego i svojim velikim koščatim rukama također, izražajnije neko iko drugi koga se mogu sjetiti. Niti će Carlos Fuentes, niti ću ja ikada zaboraviti zaprepaštenost tom neuporedivom noći.

Glas kao oružje

Dvanaest godina kasnije vidio sam Julia Cortazara ispred svjetine u parku u Managvi, bez ikakvog oružja osim njegovog prekrasnog glasa i jedne od njegovih najtežih priča: pripovijesti o bokseru kome je sreća okrenula leđa. O njemu protagonist priča na lunfardu, dijalektu podzemlja Buenos Airesa, čije razumijevanje bi bilo potpuno zabranjeno nama smrtnicima da nismo uhvatili njegove odsjaje kroz toliko pakosti; ipak, to je bila priča koju je Cortazar lično izabrao da pročita za govornicom u velikom osvijetljenom vrtu pred svekolikom masom, od posvećenih pjesnika i nezaposlenih zidara do komandanata revolucije i njihovih protivnika. To je bilo još jedno zapanjujuće iskustvo.

Ipak, strogo uzevši, nije bilo lako pratiti smisao priče, čak i za najveće eksperte lunfardo slenga, osjetili biste i bili bi povrijeđeni udarcima koje je jadni bokser primao u samoći ringa, a njegove iluzije i jad tjerali bi vas na plač, jer je Cortazar postigao toliko intimnu komunikaciju sa publikom da niko više nije mario šta riječi znače ili ne znače, a svjetina je sjedila na travi naizgled levitirajući u stanju blaženstva zbog čini koje je bacio glas koji se činio kao da nije od ovog svijeta.

Ove dvije uspomene na Cortazara koje su mnogo uticale na mene, također se čine kao one koje ga najbolje definišu. One su bile dva ekstrema njegove ličnosti. U privatnosti, kao u vozu za Prag, on je zavodio svojom elokventnošću, svojom živom erudicijom, svojim milimetarskim pamćenjem, svojim opasnim humorom, svim onim što ga je učinilo jednim od velikih intelektualaca, u pozitivnom smislu, nekog drugog vremena. U javnosti, uprkos oklijevanju da bude spektakularan, fascinirao je publiku neizbježnim prisustvom koje je na neki način bilo natprirodno i u isto vrijeme nježno i zagonetno. U oba slučaja on je bio najosobenije ljudsko biće koje sam imao sreću poznavati.

Godinama kasnije, kada smo već bili prijatelji, mislio sam da ću ga vidjeti ponovo kao što sam ga vidio prvog dana, za kojeg sam pomislio da se ponovo oživio u jednoj od njegovih najuspjelijih priča “Drugi raj”, u liku Latinoamerikanca u Parizu koji je prisustvovao smaknućima giljotinom iz čiste znatiželje. Kao da je to uradio pred ogledalom, Cortazar je opisao sebe na ovaj način: “Odjednom je imao distanciran i znatiželjno namješten izraz, lice nekoga ko je postao nepokretan u trenutku sna i ko odbija da napravi korak koji će ga vratiti u javu”. Njegov lik je hodao okolo odjeven u dugo crno odijelo, poput Cortazarovog ogrtača kada sam ga vidio prvi put, ali pripovjedač se nije usudio prići da upita o njegovom porijeklu, plašeći se hladne ljutnje s kojom bi i on dočekao slično pitanje.

Čudno je da se nisam usudio prići Cortazaru ni tog poslijepodneva u baru Stara mornarica, zbog istog tog straha. Vidio sam ga kako piše duže od sata, bez pauze da razmisli, ne pijući ništa osim pola čaše mineralne vode, dok se nije počelo smrkavati, a onda je stavio olovku u džep i izašao, s njegovom bilježnicom pod miškom, poput najvišeg, najžgoljavijeg školarca na svijetu. U mnogim prilikama smo se viđali godinama kasnije, jedina stvar koja se promijenila na njemu je bila njegova gusta, tamna brada, sve do dvije sedmice pred njegovu smrt legenda o njegovoj besmrtnosti se činila istinitom, zato što nikad nije prestao rasti i uvijek je ostao u godini kada je rođen.

Nikad nisam imao hrabrosti da ga pitam da li je to istina, kao što mu nikad nisam kazao da sam ga vidio tokom tužne jeseni 1956. godine, ne usuđujući se da mu išta kažem u uglu Stare mornarice i znao sam da gdje god je on sada, mora da me proklinje zbog moje sramežljivosti. Uzori vas ispunjavaju poštovanjem, divljenjem, privrženošću i, naravno, velikom zavišću. Cortazar je pobuđivao sve ove stvari kao malo koji pisac, ali je također pobuđivao jednu manje učestalu: posvećenost. On je bio, možda nenamjerno, Argentinac koji je omilio sebe svakome.

Apsurd umiranja

Međutim, usuđujem se misliti da ako mrtvi umiru, Cortazar mora da umire ponovo od srama zbog sveopšte preneraženosti koju je uzrokovala njegova smrt. Niko nije privukao posthumnih počasti i posmrtne pompe više od njega, bilo u stvarnom životu ili u knjigama. Osim toga, oduvijek sam mislio da je njemu smrt izgledala nepristojno. Negdje u “Putu oko dana za osamdeset svjetova” grupa prijatelja ne može suspregnuti smijeh pred činjenicom da je njihov prijatelj počinio apsurd umiranja. Zbog toga sam, jer sam ga znao i toliko volio, odbijao učestvovati u žalopojkama i elegijama za Julija Cortazara.

Radije mislim o njemu kao što bi on nesumnjivo želio, sa neizmjernim veseljem što je postojao, sa dubokom radošću što sam ga poznavao i zahvalnošću što je svijetu ostavio djelo koje je možda nedovršeno, ali je prekrsano i neuništivo kao njegovo pamćenje.

*S engleskog preveo i prilagodio Harun Dinarević; prenosimo sa portala Oslobodjenje.ba

Oceni 5