Neprestana obnova, to je naša prava sudbina
Radomir Konstantinović

Photo: Wiki

Najprešniji zadatak je da se izlečimo očajničke želje za uspehom

Eksperiment je reč koja se često čuje. Ponekad izgleda da ne možemo govoriti ni o najbezazlenijim stvarima života a da ne izgovorimo ovu reč. Odavno je pojam eksperimenta, tog pitanja postavljenog prirodi sa zadatkom da ona sama na njega odgovori, napustio zatvoreni svet laboratorije; čitav naš život, zaista, postao je danas jedan veliki eksperiment. Svet pokušava da živi kao što nije živeo; naša današnja sudbina, nema sumnje, to je veliki opit ljudske svesti i savesti na delu.

Pa ipak, reč eksperiment ne izražava samo našu poziciju u ovom času. Sve češće, kad je čujem, ja čujem i drugu reč, onu koja se automatski priziva iz sećanja, reč rezultat. Zaista, ko bi eksperimentisao radi eksperimenata? Ko bi uopšte mogao da izdrži muku oko vršenja nekog opita ako ne bi pretpostavljao da će ga ti opiti približiti nekom odgovoru, formuli? Izgleda savršeno prirodno da eksperimenti postoje radi rezultata kome vode. Svaki eksperiment, očigledno, podrazumeva izvesnu veru u mogući rezultat, želju za njegovim ostvarenjem.

Postali smo brzi, nestrpljivi. Po rečima Artura Milera, savremeni čovek pretpostavlja brzu pobedu suštinskom ispitivanju, glasni trijumf upornoj i anonimnoj analizi stvari

Ali ova želja nije uvek i svuda ista. Teško bi bilo da se ne oseti u kojoj meri je današnja naša epoha željna rezultata, i to po svaku cenu, neuporedivo više od epoha koje joj prethode. Dovoljno je samo oslušnuti glasove koji prate napore savremene literature, umetnosti, pa da se čovek lako uveri u ovo. Nije li upravo naše doba izbacilo one nesrećne pojmove kao što su “eksperimentalni roman”, “eksperimentalna poezija”? Veoma teško može da se veruje da bi ovi pojmovi mogli da se rode kad ne bismo vreme savremene literature i umetnosti osećali kao jedan veliki provizorijum, kao neko međuvreme koje je, u najboljem slučaju, i to u očima i sluhu optimista, vreme priprema za neko pravo doba koje se još nije dogodilo, za doba neke prave umetnosti i literature. Ono što je najosnovnije, ne samo logički nego i mentalno, pa i moralno, u ovom govoru o eksperimentalnoj poeziji, to je, dakle, to osećanje odsustva rezultata i, sa tim, ta grozničava žudnja za rezultatom koji ne posedujemo. Kao da nam se čini da su ranije epohe znale za rezultat, a mi da živimo pod tiranstvom neke neimenljive zveri koja proždire svako naše delo pre nego što je i ostvareno. Uostalom, mit o Sizifu, koji je osuđen da beskonačno kotrlja jedan isti kamen, nije slučajno vaskrsnuo u ovom veku.

Možda je ta grozničava želja za rezultatom, kao izvesnim oblikom pobede i izvesnosti, rođena upravo pod pritiskom naše neizvesne epohe, otvorene preko one mere koju može bezbolno da podnese kondicija ljudske svesti. Pa ipak, ma koliko bili objektivni razlozi ove groznice, moramo da joj se suprotstavimo kao infekciji opasnoj za samu kulturu, za osnovne izvore njene vitalnosti: rezultat, ovako hipertrofiran u ovome značaju, deluje neodoljivo na svaki naš pokret pa i na sam eksperiment, on neizbežno deformiše prirodu naše igre. Postali smo brzi, nestrpljivi. Po rečima Artura Milera, savremeni čovek pretpostavlja brzu pobedu suštinskom ispitivanju, glasni trijumf upornoj i anonimnoj analizi stvari. Mi hoćemo da prestignemo istoriju, da prestignemo prirodu. Hoćemo da ubrzamo svaki proces, u nekakvom paničnom strahu od zakašnjenja. Najzad, kao da sve više gubimo smisao za ono što se pod procesom podrazumeva, za onu basnoslovnu igru s nepoznatim, onu energiju koja jedina može da pokreće naš duh i da mu da neki smisao i moralnu ravnotežu. Ako je rezultat ono što nas pokreće na igru, na učestvovanje u jednome procesu, život ipak ne sačinjavaju rezultati nego je on, ma u kojoj formi se javio, uvek taj veliki, nezavršivi proces, u izvesnom smislu toliko nezavršiv da je i bez rezultata. Heraklitovski promenljiv, nezaustavljiv život mrvi i ruši naše rezultate, i svodi ih isključivo, bez milosti, na odogovore koji rađaju nova pitanja. Neprestana obnova, to je naša prava sudbina, a naš jedino mogući smisao leži samo u njoj.

Tajna velikih kultura, onih koje nazivamo “izrađenim” kulturama, u tome je što one dozvoljavaju svojim junacima izvestan degažirani stav, skoro izvesnu “nebrigu” prema veličini i sjaju uspeha, jer dovoljnu satisfakciju nalaze u samoj igri. Nijedno veliko delo, ma koliko ostavljalo utisak turobne ozbiljnosti i svečanosti, nije napisano u takvoj opsesiji sobom samim, već u igri, možda u dokolici

Delo, kao rezultat, u tom procesu nikako nije nešto apsolutno i vrhunsko. Obično se čini, tako nas je valjda naučilo da mislimo naše pragmatičko doba, da su dela opravdanja kulture, njeni zadaci, ciljevi. Čini se kao da čitave nacije, čitav svet, ako hoćete, teži jednoj “Ljudskoj komediji” ili nekom sonetu Lope de Vega. U stvari, kao da je upravo obratno: dela su samo prividno cilj, najviša svrha svega; suštinski ona pripadaju procesu i podređena su njemu, ona su u službi kulture kao nečega što ih značajem, a i bukvalno prevazilazi. Jedno delo, u svoj svojoj kolosalnosti i sjaju, u kulturi je otprilike isto što i rima ili metafora u jednoj pesmi: iznenadno, silovito sažimanje iskustva i nagli blesak što osvetljava budući put. I ništa više. Dela, te metafore kulture, samo su trenuci jedne velike igre, a kultura, to je taj proces koji nam treba, kultura kao naša svest koja se beskonačno izgrađuje, taj pokret od rime do rime, od metafore do metafore. Ono što je bitno, to hoću da kažem, to je upravo ovaj proces, to je aktivnost našeg duha zagledanog u sebe samog, u svet kome on postavlja pitanja i koji ga takođe pita, proces kao nekakav živi pesak koji guta naše rezultate, naša dela, i samo nas time primorava da težimo novome delu, toj moćno-inspirativnoj našoj iluziji, toj optičkoj varci našeg duha koja nas hrabri i inspiriše.

Ako želja za rezultatom prevaziđe našu strast za igrom, ako rezultat nadraste lepotu igre, da li je onda igra zaista igra? Možda je danas čak i sport, u odnosu na epohu svoga detinjstva, prestao da bude takva, čista igra, već samo očajnička želja za što bržom izvesnošću, za gotovim rezultatom.

Delo, uostalom, rađa se samo u maksimalno slobodnoj igri. Tajna velikih kultura, onih koje nazivamo “izrađenim” kulturama, u tome je što one dozvoljavaju svojim junacima izvestan degažirani stav, skoro izvesnu “nebrigu” prema veličini i sjaju uspeha, jer dovoljnu satisfakciju nalaze u samoj igri. Nijedno veliko delo, ma koliko ostavljalo utisak turobne ozbiljnosti i svečanosti, nije napisano u takvoj opsesiji sobom samim, već u igri, možda u dokolici. Rezultat, hipertrofiran u našoj svesti, strah da li će on biti ostvaren ili neće, da li će biti promašaj ili ne, zbunjuje i vezuje duh, slabi polet, umanjuje inicijativu. Nova epoha pragmatizma, koja bi sve da zbraja i oduzima u svojoj surovoj računici, koja bi sve da podvede pod svoje znake plusa i minusa, uspeha i poraza, ugrozila je i ove kulture koje danas kao da jedva pamte velike trenutke svog nekadašnjeg sjaja u igri.

Po svojoj najdubljoj prirodi, poezija i umetnost su večiti pokušaj, igre bez zaključka

Prvi, najprešniji zadatak je da povratimo poverenje u igru, sad pokolebano, da veličini dela pretpostavimo neuporedivu veličinu igre, da se izlečimo očajničke želje za uspehom, za delom kao konačnom činjenicom.

Zaista, “eksperimentalni roman”, “eksperimentalna poezija” ne postoje, to je čisti pleonazam; po svojoj najdubljoj prirodi, poezija i umetnost su večiti pokušaj, igre bez zaključka. Čovek oseća potrebu da piše roman i posle Dostojevskog, da slika posle Pikasa. Igra se nastavlja.

*Tekst objavljen u listu Politika, 26. marta 1961. godine

Oceni 5