Najradikalniji feministički filmovi Katharine Hepburn

Poznata je priča kako je jednom filmski studio, kako bi je natjerao da obuče haljinu, ukrao hlače iz njezine prikolice, zbog čega je Hepburn šetala uokolo u donjem rublju dok joj nisu vraćene hlače. Njen feminizam se također očituje u odabiru karijere umjesto braka. Iako ti aspekti njenog života potvrđuju njenu sliku feministkinje, ona dolazi do pravog izražaja tek u filmovima.

Feministički odabiri i tendencije Katherine Hepburn mogu se pripisati nekolicini različitih utjecaja, ali najvažniji je onaj koledža Bryn Mawr, jednog od ženskih koledža na Istočnoj obali, kojeg je glumica pohađala. Osim nje, pohađale su ga i njezina majka, tetka i majčine prijateljice Mary Towle i Bertha Rembaugh (poznate odvjetnice iz Greenwich Villagea). Na Bryn Mawru, generacija Katherinine majke usvojila je feministička načela predsjednice koledža M. Carey Thomas.

Katherine je odrasla u boemskom okruženju kojeg su te rane feministkinje izgradile za sebe – žensko društvo slobodnog razmišljanja, govora i djelovanja. Njena feministička persona proizvod je feminizma kojeg je doživjela iz prve ruke kao dijete.

Iako brojni filmovi Katherine Hepburn sadrže feminističke teme, njeni najradikalnije feministički filmovi mogu se podijeliti u tri kategorije: oni u kojima su ženske zajednice ključne za zaplet/priču, one u kojima Hepburn portretira snažne ženske likove iz književnosti i povijesti, i one koji se izravno bave „ženskim pitanjem.“

U filmove o ženskim zajednicama spadaju: Little Women (1933), Quality Street (1937), Stage Door (1937), Desk Set (1957), The Madwoman of Chaillot (1969) i The Trojan Women (1971). Likove iz povijesti i književnosti Hepburn glumi u slijedeći naslovima: Little Women, Mary of Scotland (1936), Song of Love (1947) i The Lion in Winter (1968). Kao što možete vidjeti, ove žene su karakteristično neovisne i slobodoumne individue. U dva spomenuta filma, Hepburn portretira žene na poziciji moći, žene u ulozi vođe. Tek se nekoliko filmova izravno bavi pitanjem ženske ravnopravnosti ili općenito rodnim pitanjima, ali oni su najvažniji zbog značaja poruke koju šalju: Little Women, Sylvia Scarlett (1935), A Woman Rebels (1936), Woman of the Year (1942), Adam’s Rib (1949) i Rooster Cogburn (1975). Iako se čini da neki od ovih filmova ne spadaju u tu kategoriju, rodni stereotipi su ključni za njihovu priču.

Nabrojeni filmovi čine 25% filmova koje je Hepburn snimila u svojoj šezdesetogodišnjoj karijeri. Čak i u onim filmovima koji ne spadaju ni u jednu od tri gore navedene kategorije, Hepburn postavlja visoki standard za žensku autonomiju. Little Women je jedini film koji možemo svrstati u sve tri kategorije, što samo pokazuje važnost lika Jo March kao feminističkog ideala. Sama M. Carey Thomas potpisivala se u svoj dnevnik kao Jo. George Cukor, redatelj filma, često je komentirao kako je Little Women glumičin najbolji film jer je ona zapravo Jo, i to na više načina.

Ako želimo sastaviti kanon njenih najfeminističkijih filmova, Little Women bi se definitivno našao na vrhu liste. Nakon njega slijedi Adam’s Rib, u kojem Hepburn i Tracy glume ženu i muža odvjetnike na suprotnim stranama sudnice – ona brani ženu, on muškarca. Dva filma koji najbolje utjelovljuju žensku autonomiju su Stage Door i Desk Set, ne zato što je Katherinin lik radikalno feministički, već zato što filmski tekst u cjelini podupire feminističke ciljeve. Posljedni film na listi bio bi The Lion in Winter, zato što je Eleonora Akvitanska bila feministkinja puno prije nego što je ta riječ uopće postojala. Hepburn je dobro istražila ulogu i odmah osjetila afinitet prema kraljici koja je živjela stotinama godina prije nje. Nema sumnje da je za tu ulogu zaslužila Oscara.

Izvor: The Great Katherine Hepburn