Najveći roker naših naroda i narodnosti

Dan Republike
Danas je Dan Republike
I stari se sjeća ratnih dana
Žao mu je što se ni klinci
Više ne igraju partizana

Danas svako zna
Da je glava samo jedna
Danas svako zna
Pred kim pasti na koljena

Deset godina nakon Titove smrti Jugoslavija se raspada i dolazi do rata u Hrvatskoj i BH, kao i troipogodišnje opsade Sarajeva, što će se odraziti i na djelovanje Zabranjenog pušenja. Nakon desetina hiljada pobijenih i raseljenih, ne znam koliko ima smisla to spominjati, ali ratovi devedesetih su utjecali na rad Zabranjenog pušenja kao ni na jedan drugi bend iz bivše SFRJ, što se odnosi na personalne promjene u bendu, kao i na prisutnost ratne tematike u opusu Zabranjenog Pušenja.

Do devedesetih i rata Zabranjeno Pušenje objavljuje četiri albuma, ogromnu većinu pjesama potpisuje autorski dvojac Davor Sučić-Nenad Janković (ili Sejo Sexon-Dr. Nele Karajlić). Početkom rata u Sarajevu Nele odlazi u Beograd, Sejo ostaje u Sarajevu. Tako se desilo da su jedno vrijeme u devedesetima postojala dva Zabranjena pušenja, Sejino sarajevsko i Neletovo beogradsko. 1997 Sejino Pušenje (pojačano Elvisom J. Kurtovichem) objavljuje “Fildžan viška”, dok Neletovo objavljuje “Ja nisam odavle”. Neletovo Pušenje kasnije mijenja ime u “No Smoking Orchestra”, u bendu je i Emir Kusturica, koji preuzima glavnu riječ. Dno je dotaknuto veličanjem ratnog zločinca Radovana Karadžića (“ko ne voli Dabić Rašu/popušio kitu našu). Sva sreća da su promijenili ime na vrijeme! Sejino Pušenje nakon “Fildžana viška” izdaje još četiri studijska albuma.

29.11. bio je jedan od najvećih praznika u SFRJ, podsjećanje na zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu 1943, gdje su udareni temelji druge Jugoslavije, praznik koji se uz Dan mladosti najviše veže uz Josipa Broza. O načinu proslave tog praznika, kao i razočaranju u izdaju ideala ratne generacije iz četrdesetih kritički progovara i Zabranjeno pušenje na albumu “Pozdrav iz zemlje Safari”, objavljenom 1987. Pjesma se zove “Dan Republike”. Upravo je uz tu pjesmu i taj datum vezana afera u kojoj su glavne uloge imali članovi Zabranjenog pušenja i No Smoking Orchestra.

Na nekadašnji Dan Republike 29.11.2007. Zabranjeno Pušenje je u Beogradu održalo koncert. Kampanja za koncert je bila bazirana na pjesmi “Dan Republike”. Kampanja je zaštićena u Autorskoj agenciji za Srbiju. Nakon uspješnog koncerta, Zabranjeno Pušenje je planiralo svake godine 29.11. održati koncert u Beogradu, i pokušava zakupiti termin za održavanje koncerta 29.11.2008. u jednoj beogradskoj dvorani, no bili su zamoljeni da odustanu od koncerta. Vodstvo dvorane im je reklo da ih je strah iznajmiti dvoranu za održavanje koncerta u navedenom terminu. Nakon toga Zabranjeno pušenje odustaje od koncerta.

Međutim u istom tom terminu grupa „Emir Kusturica & No Smoking Orchestra“ održala je koncert u Beogradskoj Areni. Kompletna marketinška kampanja koncerta bila je bazirana na pjesmi grupe Zabranjeno pušenje “Dan Republike”, na potpuno istim osnovama kao i koncert godinu dana ranije. Nakon toga grupa Zabranjeno pušenje objavljuje podužu zvaničnu reakciju, iz koje izdvajam sljedeće dijelove :

- “Kako nemamo zakonske osnove da bilo kojem bendu zabranimo izvođenje ovih pjesama na koncertima, možemo samo izraziti žaljenje da se naš repertoar izvodi u sklopu manifestacija zajedno s ekstremnim političkim parolama. Pogotovo što se politički grupa „Zabranjeno pušenje“ protivi svim oblicima bilo kojeg nacionalnog ekstremizma.

- “Ovim putem upozoravamo sve sponzore i medijske kuće da provjere tko je vlasnik autorskih prava u djelima i projektima koje podržavaju. Beogradskoj publici obećavamo da ćemo doći i održati koncert što je prije moguće. Nećemo čekati 29.11.2009. godine. Više nema potrebe… Tradicija je upropaštena koncertom narodne muzike diskutabilnog nivoa…”

Muzej Revolucije
”Koncepcijski je album uokviren temom o revoluciji proletarijata, a album i naslovna pjesma počinju Titovim govorom u kojem on gorljivo poručuje: 'Mi bez čovjeka ne možemo stvarati'. Simbolički, ta rečenica se odlično uklapa u sadašnji trenutak. Mi smo ti stariji ljudi koji se više ne drogiraju, a i ne pijemo previše. Zato kad ne snimamo i kad se odmaramo, bavimo se malo ezoterijom, pa prizivamo duhove.

Gledali smo i čitali Dana Browna, pa sve znamo kako treba raditi. Jednom smo tako nakon spiritističke seanse ostavili upaljen mikrofon i baš u tom trenu javio nam se Tito, najveći roker naših naroda i poslao nam tu poruku i održao govor koji nas je preobratio. Sjetili smo se svih tih sponzora i osiguravajućih društava koji danas stoje iza većine rock bandova."

(Sejo Sexon, 6.12.2009. – www.muzika.hr)

Velik sam i još kvasam, još uvijek raste mi moja masa
Jer strašno ego zna te lupit, ovdje sve se može kupit
Transplantir'o sam respect, implantir'o intelekt
Jet set je tu na hrpi, danas ljudi nisu skupi
Jer velik sam i još kvasam, još uvijek raste mi moja masa

A ona bi da ide, da odvede djecu pride
Pa dobro, to se može prodat, mediji to vole glodat
To vole gledat proleteri što svijet su mijenjat htjeli

Proleteri, što svijet ste mijenjat htjeli
Što ste htjeli ljubičica bijelih
Proleteri, što svijet ste mijenjat htjeli
Ako niste za moje solucije, eno vam Muzej revolucije…

Jer velik sam i svi ste sića, u principu ste niža bića
Kad si tako pametan, što nemaš par miliona eurića
Transplantir'o sam respect, implantir'o intelekt
Jet set je tu na hrpi, danas ljudi nisu skupi
Kako sam velik, kako me vozi, počasni vod i puške k nozi

U mene i alternativi se sreduju papiri…

A ona bi da ide, da odvede djecu pride
Pa dobro, to se more prodat, te priče mediji vole glodat
To vole gledat proleteri, što svijet su mijenjat htjeli

Proleteri, što svijet ste mijenjat htjeli
Što ste htjeli ljubičica bijelih
Proleteri, što svijet ste mijenjat htjeli
Ako niste za moje solucije, eno vam Muzej revolucije...

Ali nikad nisam skont'o, šta je mislio onaj pjevač drogeraš
Što je pjev'o da je sloboda, kada ništa nemaš

Proleteri, što svijet ste mijenjat htjeli
Što ste htjeli ljubičica bijelih
Proleteri, što svijet ste mijenjat htjeli
Ako niste za moje solucije, eno vam Muzej revolucije...

7.11.2009, na 92. godišnjicu Oktobarske revolucije Zabranjeno pušenje izdaje svoj 9. studijski album “Muzej revolucije”. Album otvara naslovna pjesma, koja kao rijetko koja pjesma od devedesetih naovamo detektira što nam se dogodilo tranzicijom iz socijalističkog društva u divlji (neoliberalni) kapitalizam, što neki analitičari s pravom nazivaju buržoaskom kontrarevolucijom, što je dobar opis onoga što se desilo u sjeni ratova devedesetih i uspona nacionalizma. I treba biti brutalno iskren pa istaknuti da su nekadašnji proleteri uglavnom glasali za nacionalističke opcije na svim izborima od 1990. do danas, a upravo su te opcije najviše zaslužne za provedbu pljačkaške privatizacije devedesetih. (dio odgovornosti snose naravno i stranke koje sebe zovu lijevima, koje su određeno vrijeme imali vlast, prije svega tu mislim na SDP, i hrvatski i BH). A i dalje će, tu ne treba imati nikakvih iluzija.

Oni koji nisu čuli pjesmu “Muzej revolucije”, sigurno se pitaju kakve sve to veze sa drugom Titom ima? E pa uvod u pjesmu je isječak iz jednog od Titovih govora :
“Mi drugovi smo niz puta govorili o tome da treba voditi brigu o čovjeku, a ja mislim da su to toliko zasjenile razne investicije, razna trvenja u pitanju investicija, zasjenile i u očima i u mislima ljudi, da su oni zaboravili čovjeka, a mi bez čovjeka ne možemo stvarati, ne mozemo…”

E pa proleteri, uživajte u plodovima glasova svojih, i stanite u red i strpjlivo čekajte svojih pet minuta shoppinga u HOTO&MITO centru Tome Horvatinčića.

Ja sjećam se (KUD Idijoti)
“KUD Idijoti (translation: Cultural Artistic Society "Idiots" - note that the word Idijoti is deliberately spelled wrong, the correct Croatian form of the word is idioti. Also note that 'kud' means 'where [to]?') is a punk-rock band from Pula, Croatia.” (Wikipedia)

Ostale su samo sjene
Glupost je ipak pobijedila
Ostali su neki junaci
Sreća i sloboda u lancima
Glupost je neuništiva…

KUD Idijoti ili stare pizde ili majstori s mora (kako sami sebe zovu), su jedan od društveno najangažiranijih ex-YU bendova. Kako u socijalističkoj Jugoslaviji, tako i u demokratskoj Hrvatskoj. Iza njih se uvijek dizala prašina, nikad se nisu obazirali na mišljenje većine, hrabro su govorili u svojim pjesmama i javnim istupima o tome što se dešava oko njih, te su zbog toga nekad prešutno, a nekad službeno bili zabranjivani, te doživjeli dosta napada, a dio njih je dolazio i od kolega sa muzičke scene. Bilo je tu i tragikomičnih situacija, kao što je ona kad je HGU (Hrvatska glazbena unija) namjeravala da ih izbaci iz svog članstva, iako uopće nisu bili članovi navedene udruge. Razlog je bio njihov nastup u Srbiji, odmah nakon rata, vjerojatno su čak bili i prvi bend iz Hrvatske koji je otišao tamo svirati nakon rata.

Od osnutka benda njihov logo je bila ofucana, izraubana zvijezda petokraka, koji je devedesetih doživio promjene, potpuno suprotnu tadašnjim trendovima, naime, zvijezda je postala čitava, u punom sjaju. Osim u svojim pjesmama svoje stavove o društvu u kome žive iznosili su u svom fanzinu Čempress, ali na satiričan način.

Dosljedan antifašistički i antinacionalistički stav je konstanta tekstova njihovih pjesama. “O bella ciao” i “Bandiera rossa” su neizostavni dio koncertnog repertoara. Angažirane pjesme zauzimaju dobar dio njihovog repertoara, te pjesme pogađaju u sridu, dobar dio stanovništva se mogao prepoznati u njihovim tekstovima, te su istovremeno bili omražen bend zbog svojih stavova, ali su isto tako istovremeno imali respektabilan broj poklonika, koji su im ostali vjerni sve do danas. Te pjesme su išle protiv dominantnog razmišljanja većine ljudi i bile su brutalno iskrene. Spomenimo samo “Hoćemo cenzuru”, “Lutke na koncu”, “Glupost je neuništiva”, “Ne zaboravi”, “Marjane, Marjane”, “Genijalci”, “Božina”, “Sjaj”, “Ali nije to još gotovo”, “Red i palice”, “Kako je propao zapad”, “Ja sjećam se”, “We salute you”, “Jebem ti rat”, “Sirotinja uvijek najebe”, “Sam biram frendove”.

Glupost je neuništiva
Na albumu “Glupost je neuništiva” (1992.) se nalazi pjesma “Bepo vrati se”, za koji su mnogi mislili da je pjesma o Titu. Mada je autor pjesme Sale Veruda to kasnije demantirao, neki stihovi se zaista mogu protumačiti da se radi o Titu. Procijenite sami.

Jednog se jutra pronio glas da Bepo odlazi
Neki su spominjali Poreč i Rovinj i Opatiju
Ko će nas organizirati, ko će s nama čakulati
I uvijek pomoći ili folirati.

Strukture su u momentu upale u strah i paniku
Neki su gledali tupo i glupo ili plakali
Ko će nas odsada voditi, kome ćemo vjerovati
Niko nas neće voljeti kao Bepo.

Bepo, vrati se
Bepo, mi te volimo
Vrati se, vrati se
Ti si naš.

Ljudi su u gradu odmah shvatili sve
Sada ćemo teže doć do svake pobjede
Ko će nas odsada voditi, kome ćemo vjerovati
Niko nas neće voljeti kao Bepo.

Bepo, vrati se
Bepo, mi te volimo
Vrati se, vrati se
Ti si naš.

Ustvari, baš nas briga
Ionako si bio gnjida od tipa
Meni nikad nisi htio platit turu
Uvijek si pljuvao na pod
Uvijek si pričao iste priče
O onom tipu što je otišao u Kanadu
A prošlog ljeta dobio po pički
Od onog pandura u Rovinju
Folirao si da nas voliš
Samo da bi ti platili gemišt
Za nas si mislio da se grebemo da nam središ gažu
Baš nam je drago da ideš
Gnjavi sad malo nekog drugog
A mi ćemo se napiti ko guzice
Kad te više ne bude bilo
Ovdje.

Bepo, vrati se
Bepo, mi te volimo
Vrati se, vrati se
Ti si naš.

Moram priznati da dok sam preslušavao album “Glupost je neuništiva” nikad nisam pomislio da se tu radi o Titu. Na Tita me je više asocirala jedna druga pjesma objavljena na istom albumu. Radi se o pjesmi “Delamo skifo”. Mada kad je nanovo slušam, jasno je da se tu može raditi o nekome drugačijem, druge nacije, vjere ili došljacima, dotepencima, dođošima koji su devedesetih bili dežurni krivci za sve loše što se događa većini.

Samo sam gledao, ponešto predvidio
Nije me bilo strah jer ti si uvijek kriv
Ti si uvijek kriv, da, ti si kriv
Za sve što je bilo i biće, ti si kriv.

Samo sam gledao, ponešto predvidio
Nisam ništa razumio, ti si uvijek kriv
Kada meni loše je, to je zbog tebe
Sve što je bilo i biće, ti si kriv.

Curi ratna pjesma, curi ratni poklič
Hoj hoj hoj
Curi ratna pjesma, curi ratni poklič
U boj, u boj, u boj
Tjeramo pravdu.

Samo sam gledao, ponešto predvidio
Nije me bilo strah jer ti si uvijek kriv
A vani na ulici, napaljeni mangupi
Jer vrhu se nikad, nikad ne suprotstavlja.

Curi ratna pjesma, curi ratni poklič
Hoj hoj hoj
Curi ratna pjesma, curi ratni poklič
U boj, u boj, u boj
Delamo skifo.

Megapunk
Nezadovoljstvo stanjem u društvu posebno je došlo do izražaja na albumu “Megapunk” objavljenom 1995., koji je bio stopostotna provala punkerskog bijesa u zrelim godinama, šaka u glavu dominantnom nacionalizmu, kao i reviziji povijesti koja se događala devedesetih. Uostalom samo treba zamisliti kakve su reakcija tada mogle biti na sljedeće stihove:

Bandijera uvijek ista/ Ima dvije strane/ Za prije i za kasnije/ Sad je to kasnije/ I pjesme su nešto mračnije
(Marjane, Marjane)

Red i palice/ Uvijek idu skupa/ Živimo pod zvonom/ To svako zna/ Nema odavde bježanja
(Red i palice)

Dan prije je na trgu bilo nešto/ A, ste bili, ste vidjeli koliko ljudi/ I svi aplaudiraju i viču bravo/ Ma ne smi se vidit da si nezadovoljan
(Božina)

Circolazione limitata/ Ma, io sono demokrata
(We don’t care)

Srce mi je nestalo/ Postajem što nisam želio/ Zar to se zove sudbina/Kakva mizerija
/ Kada padne noć ja nestajem/ Nemam za čim da tugujem/ Ovdje se samo luduje/ I ako odem otići ću zauvijek
(Ali nije to još gotovo)

Odlično govorim riječi koje ništa ne znače/ Odlično govorim riječi po čitav dan/ Uvijek je onih koji vjeruju/ Uvijek je onih koji poštuju
(Blago budalama)

Ne mogu ti nacrtati/ Ne mogu ti opisati/ Kako svi ponosno stoje/ Pod svojom zastavom/ Skupljaju srdžbu/ Umjesto osmijeha
(Kako je propao zapad)

Sjaj je samo jedan i jedini/ Ti nisi taj, a tko će te uvjeriti?/ Hulje i ulizice padaju ničice/ Pred tvojim sjajem i tvojom pojavom/ Pajaci i ljudine i njihove sudbine/ Možda skidaju kapu pred tvojom pojavom/ Samo Veli Jože ne!
(Sjaj)

Stihovi pjesme “Sjaj” većinu ljudi će asocirati na Franju Tuđmana. Ali u razgovoru za “Feral” kolovoza 1995. Sale Veruda će reći : “Niti je 'Bepo vrati se' bila pjesma o Titu, niti je 'Sjaj' protiv Tuđmana.”

U istom intervjuu na pitanje da Idijote prati etiketa jugonostalgičara, Sale odgovara : “…Rekao sam i ponavljam – ja jesam jugonostalgičar, ali ne hodam okolo objašnjavajući ljudima da sam takav. Bio je to odgovor na pitanje, i zašto ne bih rekao ono što mislim? Netko je nostalgičan za Italijom, netko za Austro-Ugarskom, netko za fićom koji se više ne proizvodi. Ne propagiram uspostavu federacije ili bratstvo i jedinstvo, ali imam pravo zadržati mišljenje o vremenu koje je prije svega bilo mirno. A to je najdragocjenije što čovjek ima.”

I na samom kraju intervjua je dodao: “Prije je postojao nekakav osjećaj čovječnosti i čovjek je bar na papiru bio naše najveće bogatstvo. Sjeti se samo koliko si puta čuo – ako treba i u maršalov kabinet! Danas ni maršala ni kabineta. Onda si bar imao iluziju da se nekome možeš požaliti, danas nemaš čak ni tu iluziju. U novim državama postoje samo nacije, ljudi su netragom nestali! Samo nacionalni prefiksi!”

I na kraju ostaje mi samo čestitati Idijotima 30 godina djelovanja (sad su i definitivno stare pizde, ali još uvijek i majstori s mora, a ta titula im definitivno bolje pristaje nego Hajduku), a Tusti da što prije ozdravi.

Gorke suze na travnjaku (Hladno pivo)
”…Mala seoska katolička crkva na jugu Njemačke. Imam devet godina, stojim upicanjen, u plišanom odijelu zalizane kose, oko vrata mi zavezana leptir mašna.…

Tata je rekao da će nam popodne doći rodbina i prijatelji da proslave moju prvu pričest i da ću dobit puno darova. Zamišljam što bi sve mogao dobiti, tako skraćujem vrijeme i konačno žvačem hostije i ćiribu-ćiriba, amen, hvala dragom bogu, u čiji sam se fan klub upravo upisao, završilo je. Doma me dočekuje ručak iz snova. Pečeni picek s krumpirom. Poslije moram pospremiti svoju sobu jer dolaze gosti. Prošlo je već pol tri, a još nitko nije stigao. Zvoni telefon, mama se javlja i za par sekundi je u suzama. Umro je drug Tito.

Tata sklapa novine uz uzdah – a u kurac krasni. Cijelo popodne zvoni telefon. Ništa od fešte. Ništa od mojih darova danas. Vani kiša sipi. Idem gledati televiziju jer nedjeljom popodne je na njemačkoj televiziji super dječji program. Ali i od toga ništa. Izvanredne vijesti o smrti druga Tita, nakon čega slijedi bezbroj komentara, izrazi sućuti, redaju se tipovi s kravatama bez kraja i konca i tako cijelu večer.

Mrzim tog Tita! Zašto je baš danas morao umrijeti. Zašto nije mogao pričekati do sutra kad ionako idem u školu i ne mogu gledati crtiće. U sljedećih par dana samo se o tome pričalo na oba programa. Nisam si mogao objasniti zašto Nijemci toliko pričaju o njemu. Pa zar ih on nije ubijao u ratu?…

Mama i tata mi nisu nikad previše pričali o njemu jer se nisu bavili politikom. Samo su mi rekli da je on jako veliki predsjednik i da je dobar jer dopušta svima da putuju kamo god hoće.Jedino mi nije jasno, ako je Tito tako super, zašto mama i tata moraju raditi u Njemačkoj…”
(“Najveći drug svih naroda i narodnosti”, blog Mile Kekina)

Prvi koncert Hladno pivo je održalo 21.05.1988., par dana prije Dana Mladosti, u Kumrovcu, rodnom mjestu druga Tita. Tog dana u Kumrovcu se održao Republički izviđački višeboj, tj. orijentacijsko natjecanje izviđača. Nakon završetka natjecanja Hladno Pivo je sviralo za učesnike višeboja.

1999. godine Hladnom pivu izlazi četvrti studijski album “Pobjeda”, s kojim su konačno pridobili pažnju šire publike, i bili dosta vrćeni na radio stanicama, mada su to zaslužili i znatno ranije, usudio bih se reći već sa prvim albumom.

Bend koji je svoj prvi koncert održao na livadi pokraj Kumrovca je desetak godina poslije snimio pjesmu o najpoznatnijem Kumrovčaninu ikada, “Svi smo ga mi voljeli”. Bolje rečeno, to je bila pjesma o svima nama, o odnosu ljudi u Hrvatskoj (i šire) prema Titu, nekada i sada.

“Znali smo da će 1999. biti predizborna godina i osjećali a se neka promjena mora dogoditi. Pobjeda je bila naš tematski album” (Mile u biografiji Hladnog Piva “Trening za umiranje” Aleksandra Dragaša).

“Svi smo ga mi voljeli” se u potpunosti uklapa u takvu koncepciju albuma.

Svi smo ga mi voljeli
Osim onih na robiji
Pisali duge sastavke:
Što je ljepše, on il' proljeće?
Hehehe proljeće, hehehe

Svi smo mi posjetili
Osim onih na robiji
Kuću u pripizdini
Gdje rođen je najveći sin

Najveći sin naroda svog
Bio nam otac, majka, Bog
Odozdo smo se divili
Osim onih na robiji

Fino smo mi živjeli
Osim onih na robiji
Nekako drugačije,
Zapadno - istočnije

I svi smo plakali
Osim onih na robiji
Gorke suze na travnjaku
Kad umro je najveći drug

Najveći drug naroda svog
Bio nam otac, majka, Bog
Odozdo smo se divili
Osim onih na robiji

Sad smo se probudili
Iz opće amnezije
I nakon mnogo godina
Izašli iz tamnice

A vani je baš oblačno,
Na vrhu brda stoji On
Skoro da nas zavara
Jeftina imitacija

Najveći drug naroda svog
Bio nam otac, majka, Bog
Odozdo smo se divili
Osim onih na robiji

Pravi ubod u pjesmi se događa na samom kraju pjesme, svojevrsna “diverzija” u spominjanju “jeftine imitacije”, jer u trenutku izlaska “Pobjede”, Franjo Tuđman je bio još živ i još na vlasti, koju je još uvijek provodio čvrstorukaški. Poznata je bila Tuđmanova opsesija uniformama, a nerijetko je znao nositi bijelu uniformu, koja je dosta podsjećala na Titovu maršalsku uniformu.

“A da ne pričamo o dvije pjesme u kojima smo govorli o Tuđmanu koji neposredno nakon objavljivanja albuma umire. Naravno, mi nismo znali da će Tuđman umrijeti jer su te pjesme stare godinu ili dvije. Samo se poklopilo da smo ih objavili uoči njegove smrti” (Zoki, biografija Hladnog Piva “Trening za umiranje” Aleksandra Dragaša).

Druga pjesma koja govori o Tuđmanu je “Aleksandar Veliki”. (Na lancu čvrstih karika povijesti i osvete / Odveli su pacijenta iz tamnice do samice / Zazidali mu horizont pričom o zavjeri / Bolesnik sretan oštri nož u sitnoj ćeliji / Konačno je shvatio povijesnu mu zadaću / Ne pušta nikog u sobu, čuva je i brani / Skriva se u zasjedi, čeka da netko naleti / Pa da ga tupim predmetom opiči po glavi / Aleksandar Veliki u gumenoj ćeliji…)

U nekoliko recenzija albuma “Pobjeda”, posebno je istaknuta “Svi smo ga mi voljeli” : za Zlatka Galla je vrhunac albuma, Ilko Čulić i Gall su je uspoređivali sa “Nedelja kad je otiš’o Hase” Zabranjenog pušenja,Darku Glavanu je zasmetala metafora o “jeftinoj imitaciji. (iz “Treninga za umiranje”, biografije Hladnog piva, koju toplo preporučujem, jer osim što funkcionira kao odlična biografija, kao rijetko koja knjiga opisuje stanje u hrvatskom društvu devedesetih, nacionalizam i paranoju koji su vladali tih godina. Nadam se da će Dragaš objaviti i drugo dopunjeno izdanje, u međuvremenu je Pivo izdalo dva albuma, pa je možda vrijeme i za update biografije.)

Krajem 1999. Tuđman umire, HDZ odlazi s vlasti, ali nažalost samo na kratko, četiri godine kasnije HDZ ponovo sastavlja vladu.

I za kraj isječak iz više nego zanimljivog intervjua Mile Kekina Slobodnoj Dalmaciji, objavljenog 27.07.2008 :

Je li Tito heroj ili zločinac?

- Po današnjim definicijama zločinstva, mislim da nema te povijesne osobe koja nije zločinac. Vjerujem da bi danas i Gandhiju našli nešto: ako ništa drugo, makar da je “zažmirio” na neko ubojstvo nekog političkog oponenta. Po meni, Tito ima jako puno pozitivnih strana, u smislu da je uspijevao upravljati jednom zemljom i suzbijati te fašističke elemente koji su se tada skrivali izvan države, ali imao je i loših strana.

Kojih?

- Pa upravo to mu je bila i loša strana, što je cijelo vrijeme potiskivao taj nekakav nacionalni naboj, i time ga je još više pojačao. Mislim da je trebao za života dati tim republikama još veću autonomiju i reći: evo, svi ste samostalni, ali skupa živite jer ste tako veće tržište i ekonomski vam je lakše. Mislim da je propustio na vrijeme se malo ideološki modernizirati i da je to razlog svega što se kasnije dogodilo.

Do 13. godine živio si u Njemačkoj. Jesi li bio ljut na Tita i Jugoslaviju što su ti roditelji morali u gastarbajtere?

- Ne, meni je Tito iz te njemačke dječje perspektive bio kao neki predsjednik bilo koje druge države. Starci su govorili: “Mi živimo u Jugoslaviji, ali radimo tu”, i tako sam ja odrastao u tom gastarbajterskom okruženju politički neangažiranih roditelja. Sjećam se jedino kad sam imao prvu pričest - moj je otac bio religiozan u tom tradicionalnom smislu - da je bila spremljena velika fešta, i dan prije toga je umro drug Tito i fešta se otkazala. Znam da je cijeli taj dan, od jutra do mraka, na televiziji bilo samo o drugu Titu.

Na kojoj televiziji? Jugoslavenskoj?

- Na njemačkoj državnoj televiziji. Od jutra do mraka. Iz toga zaključujem da je taj čovjek ipak bio neka velika faca. Ne znam tko bi danas morao umrijeti da njemačka državna televizija od jutra do mraka prati njegovu sahranu.

Katarza (kratki pregled ostatka scene)Vi mladi naraštaji, koji se danas razvijate, koji idete u škole, koji učite da bi sutra mogli nositi na sebi teret, koga naša zajednica mora da nosi, tj. stvaranje bolje i sretnije budućnosti, vi imate svu perspektivu i sve uslove da se u našoj zemlji čim bolje razvijate. Zato mi našu djecu moramo da učinimo svjesnim potrebe jedinstva naše zajednice, a vi ste ti mladi naraštaji, vi ste ti nosioci i taj cement, koji će cementirati našu zajednicu da te razne nacionalističke, još sitne ili takorekuć pojedinačne pojave nestanu iz našeg svakodnevnog života. Ja vjerujem u vas, kao na našu novu generaciju, koje će uzeti sve najpozitivnije što je danas dala naša starija generacija. Živili mi dragi moji pioniri i pionirke.
(Titov govor, ubačen u pjesmu “Katarza” grupe ST!llness)

Osim već pomenutih pjesama u ovom tekstu, ima ih naravno još u kojima se pominje Tito ili je ubačen neki od Titovih govora (kao što su to npr. “Ljubav” od grupe Atheist rap i “Katarza” od grupe ST!llness).

Već pomenuti novosadski punkeri Atheist Rap, inače jedan od koncertno najaktivnijih domaćih sastava (svirali su gotovo u svim dijelovima ex-YU), autori su pjesme o Slobodanu Miloševiću, “Slaughteru Nietzsche”, koja je izuzetno hrabra za to vrijeme – objavljena je na albumu “II liga zapad” iz 1998.

Ti si kralj svih don Žuana/ Tebe brate ribe vole/ Žena ti je načitana/ A frizura zalizana

Povedi nas u pobede/ Sa tobom šanse su nam jake/ Jer okupljas tako dobro/ Žene decu starce đake

Radnike i neradnike/ Seljaštvo i SUBNOR celi/ Supermene naših dana/ Sve nas ničim rasveseli

Ti si kralj svih avantura/ Šta god smisliš tako bude/ Donosiš nam bolje sutra/ Miriš narode i ljude

Slaughteru Nietzsche Srbija ti kliče

Koncert u zagrebačkom KSET-u 11.03.2011., dakle dan uoči godišnjice ubojstva Zorana Đinđića su otvorili sa “Slaughteru Nietzsche”, to nije moglo biti slučajno, sutrašnji datum se ipak osjećao u zraku, a posljedice atentata se i dan danas osjećaju, i u Srbiju i u regiji. Pogotovo što je uskoro nakon toga odsvirana “Revanšizam” (sa albuma “Osveta Crnog Gonzalesa” iz 2005.) koja se sjajno nadovezuje na “Slaughter-a”:

Veliki majstori srpske lože su nas prešli/ Izgubili su vlast i vođu
Sačuvali strukturu i podzemne kanale/ Špijunsku mrežu, jatake i pare
Ova vlast im je dala time out/ Da unište papire i napišu nove
Pare da prenesu na nepoznata lica/ Zločine sakriju u veće dubine
Možda je nelegalno suviše radikalno/ Onaj ko je lagao i krao mora da plati
Lopovi i ubice ne mogu imati povlastice/ Ja sam za revanšizam!
Presvučeni kvazi komunisti lako se kriju/ Nejake pravde bez mača
Umesto stisnute pesnice sada dižu tri prsta/ U odbranu nacije i časnoga krsta
Još uvek su im glave na ramenima svima/ Kapital bezbedan i sigurna sloboda
Za budućnost ih 'ladno zabole kita/ Jer će njihova deca biti nova elita
A šta ti kažeš na to bato?/ Jel imaš možda nekakav stav?

I Prljavo kazalište je pomenulo Tita u njihovoj pjesmi “Previše suza u mom pivu”, ali na neviđeno glupav način :

Previše suza bilo je/ U mome pivu na našem rastanku/ Volio sam te/ Kao Hitler Evu Braun/ Kao Tito Jovanku…

Moram priznati da ne kužim ove stihove, valjda zato jer mi baš i nije poznato kako je to Hitler volio Evu, a kako Tito Jovanku ?!

Niška Galija je osamdesetih ironično pjevala o Titovoj rezidenciji na Brionima, stvar se zvala “Zebre i bizoni”.

Majko, odvedi me, odvedi me u maju na Brioni

Majko, odvedi me, da vidim zebre i bizoni

Majko, odvedi me, odvedi me u maju na Brioni

Majko, odvedi me, da vidim sobe i saloni

Galija je u drugoj polovici osamdesetih uplovila u nacionalno-romantičarske vode i tu ostala sve do danas, i koncertna aktivnost uglavnom im se svodi na Srbiju, Crnu Goru i RS.

Sve u svemu nakupio se tokom godina respektabilan broj pjesama o Titu, a neke od njih su nastale i podosta nakon njegove smrti. I siguran sam da će ih još biti, nadam se da će ih više biti inteligentnih i duhovitih poput “Svi smo ga mi voljeli” od Hladnog piva ili “Muzej revolucije” od Zabranjenog Pušenja, a manje glupavih i nacionalistički obojenih poput onih od Riblje čorbe.

I još za kraj moram istaći odlično uklapanje gore citiranog Titovog govora u pjesmu “Katarzu” grupe ST!llness, koja je objavljena na albumu “Sve što znam o životu je odabrao Đelo Hadžiselimović”, jednom od najboljih debitantskih albuma u zadnjih 20-ak godina na ovim prostorima. Za ovu stvar je snimljen odličan spot, koji nikad nije pušten na HTV-u. Nakon govora druga Tita uslijedili su stihovi s kojima ću završiti ovaj tekst:

Šta ste se stisli i pokisli ka pivci
Zašto su van jezike pojeli primitivci
Koji kurci, palci, kriminalci glume da su znalci
Dok ih puše papci šta žive ka na traci
Ko su sad đaci a ko učitelji
Ko su potlačeni ko pravi mučitelji
Uručitelji poziva na promjene koje niko ne dobije

Ili je pa odbije, ko se probije

I zabrije da je uvatija Boga za bradu
Koga mole svi oni šta su izgubili nadu
Šta se radi u podrumima šta na terasama
Šta se dogodilo sa masama
Koje nisu opsjednute rasama i klasama
Kad je nastala glupost ka šta su grb i zastava
Kad je nestala pravda i počela enklava zastara
Zbog procesa dugih ka čelična zavjesa
Opscena era debila i kretena
Luda i klauna bez srca i razuma
Krampusa okićenih perjima pauna
Opičenih fiks idejama
Od kojih će svima nama bit bolje

Ma hajde molim te…

(KRAJ)

*Tekst je prvobitno objavljen na e-novinama