Naprijed u kameno doba

JUČE (SUDNJI DAN)

Gotovo: i onaj rijetki snijeg nad Zagrebom,

i jedre šume balkanske, i tiho previranje lave

u srcu Popokatepetla. Pa drhtaj šolje

pri pomenu Njenog imena – sve su to, zapravo,

tek slike netom završenog filma. Projekcija je, osvijesti se,

davno završena. Sunce raskrinkava obrise stvari,

ono je samo pamćenje, zapečaćena ladica u kori malog mozga.

A priznaj, nisi ovako zamišljao Suočenje:

Nismo svi oficirska djeca, kao onaj primitivac Nele Karajlić koji je na vrijeme šmugnuo iz Sarajeva

ljesak i zlato, žežena medovina – a zapravo: rastakanje mesa

u utrobi zemlje! Ribar plete mrežu stida, pauk lomi udove mušice.

Jedno dijete se opeklo na štednjak, i vrišti. Sve isto,

a više nas nema. U kamernom mraku ustajalih formi

odlomljeno Juče.

OBNOVA I IZGRADNJA

Grad se polako obnavlja. Iako još ništa nije sigurno – “gospoda” političari sijele li sijele, njima se ne žuri – ljudi su počeli obnavljati kuće i krovove.

Jutros mi tako dođe prijeratni poznanik, majstor Fare, i upita da mu prodam drvenu građu. Te smo daske i grede sestra i ja 2-3 mjeseca pred rat, kad su neki Srbi već bježali iz grada, kupili da na garažama kupimo poslovni prostor. Eto koliko smo bili obavešteni.

Nismo svi oficirska djeca, kao onaj primitivac Nele Karajlić koji je na vrijeme šmugnuo iz Sarajeva.

Fare mi nudi poštenu cijenu. Rukovali smo se.

Majka se raduje. Biće para za dvije-tri “šteke” cigara.

NAPRIJED U KAMENO DOBA (I)

Petak je u Konjicu, čak i danas, pazarni dan. Međutim, dok su se u prvoj godini vojevanja kajmak, sir, krompir, paradajz, grah, grašak i ostali zerzevati kupovali ili za marke ili za hrvatske dinare, od “razvoda” Jedinica i Postrojbi na ovdašnjoj tržnici je u modi trampa: za kilo sira – kilo i po cukera, za kilogram brašna – kilo krtole.

Tako smo se i ovim manirom, nezamislivim za navijače Lejkersa, vratili dalekim precima. U zalûtu, hodu prema zemlji lažnih obećanja.

BRADINA, MNOGO GODINA POSLIJE

Dvanaestog juna 1992. konjičkom MUP-u je dojavljeno da je na širem lokalitetu Bradine primijećena grupa neprijateljskih vojnika. Jedinica od devet vojnih policajaca pošla je na teren da izvidi situaciju, ali tamo nije našla ništa sumnjivo.

No, vraćajući se sa zadatka, upali su u klopku. Ispostavilo se da se radilo o klasičnoj “sačekuši”. Vozilo je na jednom mjestu naišlo na prepreku na putu. Kad su izašli da je uklone, na vozilo je ispaljena “zolja”. Potom je kombi izrešetan rafalnom paljbom s obje strane puta. Devetorica mladića, među kojima je bio i moj školski drug Ibrahim Mangić Ibe, nisu imala nikakve šanse. Sve je završeno u nekoliko sekundi.

Tek mnogo kasnije se otkrilo da su počinioci gnusnog zločina takođe pripadnici Armije BiH! O tome je mnogo i sa puno strasti pisao moj dobar drug, pokojni novinar “Oslobođenja” Edhem Badžak.

No, imam i ja o tome svoju priču. Budući sam, naime, tih ratnih dana i sam bio u Konjicu, znam da je u noći nakon ubistva na Bradini u gradu gorjelo nekoliko srpskih kuća. Prva pomisao na vijest o strašnom krvoproliću bila je, naravno, da su zločin počinili ubačeni diverzanti srpske vojske. Stoga su, u bijesu i očaju, brat i saborci ubijenih policajaca krenuli da se svete nedužnima. Da pale tuđe kuće.

Na podu i zidovima garavih ostataka vozila, tamni krugovi nepravilnih oblika. Krv. Ulje i znoj ljudskoga tijela. Strava i užas

Mirna, vedra proljetna noć. Nebo puno zvijezda. Grad u mrklom mraku. I upravo sam krenuo vani, da prikurim jednu pred spavanje, kad u sablasnoj tišini začuh neko čudno pucketanje. Nebo svijetlo, crveno kao krv. To gore kuće! Ne jedna, nego dvije, tri, pet… Ogromne buktinje, plam i varnice paraju nebo. Na drugoj strani Neretve, ugledah kuću vunovlačara Jovanovića u plamenu. A ovdje, na stotinjak metara vazdušne linije, gori krov kuće Stanka Golubovića. Da je bilo vjetra, njene su varnice mogle i našu kuću dohvatiti!

No, nekoliko sedmica, možda i mjeseci kasnije, dogodilo mi se nešto još mnogo upečatljivije. Otac jednog od ubijenih momaka, Zvonko Pandža, zamolio me je da zajedno odemo do ostataka kombija u kome su stradali njegov sin Dražen i drugovi. Vozilo je, naime, nakon zločina dovučeno i ostavljeno u blizini naše kuće, pokraj šumskog druma na jednoj velikoj okuci.

Mama je učila Zvonkovog sina. On i njegova supruga bili su nam kućni prijatelji. A i da nisu – ko bi mu takvu molbu mogao odbiti?!

Šutke smo prepješačili taj “pedalj mjesta”. Usput, naravno, nikog. Što je za pušku, na liniji je, a ono što nije, ćupilo je po skloništima. Nikad se nije znalo kad će “brđani” krenuti s “junačkim” granatiranjem.

Ostao sam na nekoliko metara od kombija. Zvonko pođe da otvori peta vrata, i mahnu mi rukom. “Vidi. Još ima krvi.” I doista, na podu i zidovima garavih ostataka vozila, tamni krugovi nepravilnih oblika. Krv. Ulje i znoj ljudskoga tijela. Strava i užas.

– Znaš, rekli su mi da je moj Dražen, iako ranjen, jedini uspio iskočiti. Prije rata je bio nogometaš. Bio u top-kondiciji. Metak ga je stigao nakon samo nekoliko desetaka metara.

Izgovorio je to mirno, stoički. A samo on zna kako mu je bilo!

Neke stvari čovjek zaista ni najljućem neprijatelju ne može poželjeti.

Krenem da zapalim, a ne mogu. Tresu mi se ruke. Šutke, nogu pred nogu, vratimo se kući. Zvonka sticajem okolnosti, nikad više nisam vidio.

SLAMKA

Već dva mjeseca udaram glavom o zid. Peripetije oko mog i maminog odlaska u Hrvatsku, pa u Holandiju (to je plan, san) otegle su se u nedogled. Nedostaje mi papir iz Korpusa za koji mi je bilo davno rečeno da je otkucan i predat španskim vojnicima UNPROFOR-a. To još koči moje spajanje s porodicom. Španci su jedini nadležni za prevoz civila sa odobrenjima do granice sa Hrvatskom ili ako se radi o Srbima, do Bijele i Boraka.

Na kraju je ispalo da taj važni komadić papira niti je otkucan, niti je kao takav, po zakonima pozitivne logike – koja, uzgred, u Bosni i Hercegovini ne vrijedi ni pišljiva boba – ikome i mogao biti uručen.

U međuvremenu su se promijenile lokalna vojna i civilna vlast. Nova je, vidi čuda!, kivna na rad prethodne. Mada u novoj postavi sjede neki moji školski drugovi, stvar tapka u mjestu.

U posljednje se vrijeme radiovezom češće čujem s Darijom. Ti su razgovori najčešće šturi, veza je slaba. Sve ispadne nekako hladno, bez pređašnjeg žara. Sve se svodi na osnovne poruke (živi-zdravi-dobro) i dogovor oko papira. (Neke od njih mora i ona “pogurati” preko HVO-a.)

Dok ovo pišem, poslije jednog takvog “razgovora”, osjećam istovremeno i tugu i bijes. Povrijeđenost. Ne znam je li sve u redu i želi li ona koliko i ja ponovni susret. Mislim, i nadam se: da.

A ako ne?!

Mutne vode će i dalje teći.

P. S.

Na koncu sam, krajem marta 1994., ipak dobio taj papir i uz pomoć i posredovanje kolege i prijatelja Kasima Ihtijarevića u kamionu jedne humanitarne organizacije, kao pratilac majke koja je išla na operaciju u Split, legalno napustio Konjic. Ona je kasnije doista operisala bruh. Stan smo ostavili na čuvanje Daji, Mariji i Moniju, a najdragocjenije gramofonske ploče prijatelju Omaru Kudoviću. On je u sred rata na lokalnom radiju pravio sjajnu muzičku emisiju “Razbijači zvuka”.

NAPRIJED U KAMENO DOBA (II)

Kako da izbrišem, s moždane trake, Sergeja sa kontom

u ženevskoj banci? U bunici, maku, na putu od mraka,

bježeći od kurve ka vili sa psima, na hladan kamen natrapao,

čelo ohladivši. Sa dna stomaka otima se slika:

o vremenu hljeba, opet polucrnog (kao ono prije),

gužvi i nereda. Polupana stakla, rupe od granata,

obijesna lica složnoga rušenja, opet, u zalutu,

hodu prema zemlji lažnih obećanja. Prošlost?

Ili Sada? Ili samo snovi, rasulo i košmar,

studen pod mekim jorganom?! Čovjek sa kontom

u švicarskoj banci sindrom posrnuća, nesličnog Oktobru,

u sjaju burdelja i maglini Alpa,

razbijen o gudalo slijepoga guslara. Bezobrazne riječi,

pjenu obećanja, žára opet guta. Kao ono prije.

(Kraj feljtona)