Naš herojski kukavičluk

"Stalno uznemiravanje i podbadanje nagona za borbom i samoodržanjem u najprvobitnijem obliku - na granicama života i smrti - nužno dovodi do životne i kulturne forme koju zovemo patrijarhalno-herojskom." Ovako Vladimir Dvorniković započinje svoj esej Herojski tip i njegove negativnosti. Patrijarhalno-herojska epoha je na Balkanu trajala dugo i predugo.

Dvorniković je svoju dijagnozu dao tridesetih godina ovoga vijeka, razmišljajući o mogućnostima moderne južnoslovenske duševne i društvene forme. No, danas, devedesetih godina, jasno je da se u tom pravcu nikuda nije maklo. Ovdašnja su plemena suviše dugo morala da istrajavaju u primitivnim i škrtim, vječito nesigurnim oblicima života, i ona su u duševnom svom jezgru otpora prema porobljivačima konačno porobila svoju dušu. Društveno, smišljena je vlastita porobljivačka, diktatorska vlast, jer se duša akomodirala samo na takvu vlast. Nekada je ta duša vijek vjekovala po vrletima i katunima, u hajdučko-uskočkoj formi "društva". Kada je predugi vijek minuo, ona se panično uplašila mogućeg svog razvoja, složenosti, modernosti, "gubitka sebe", kako to ona iz svoje ideološke autističnosti kazuje. Na odbrani od tog "gubitka", odbrani plemenske autističnosti, ona je zasnovala "novi" vijek autoritarne vlasti nad samom sobom.

Svi oblici društvenog života ovdje su završavali ili na "višepartijskom monizmu" ili na "jednopartijskom plurali­zmu", što su samo politička maskiranja jednog nepomjerljivog patrijarhal­nog autoritarizma

No, minu i taj vijek hajdučko-uskočkog marksizma, minuše snage vojno-pedagoških projekata, javiše se nova djeca, prekrupna za narodne jaslice i plemenska obdaništa, "zaprijeti" civilizacijsko usložnjavanje duše i visoka kultura. Katunaši i vrletnici digoše se u posljednji svoj pohod protiv "gubitka sebe", i rušeći i pljačkajući učiniše sve da nas vrate u stanje uznemiravanja i podbadanja nagona za borbom i samoodržanjem u najprvobitnijem obliku. Jer, to je jedini nivo NA KOJEM ONI UOPŠTE MOGU POSTOJATI. Svaki viši nivo njih ugrožava.

Ovo, dakle, čemu mi danas i ovdje prisustvujemo završni je, metastazirani oblik degenerisanog patrijarhalizma, jedne odavno mrtve etičke konstrukcije. Kada se ujedine socijalizam i nacionalizam, ili nacio­nalizam i klerikalizam, znači da je patrijarhalizmu dogorjelo do nokata.

Prisustvujemo panici molarne patrijarhalne organizacije "jedinstva", koja više ne zna kako da održi na okupu staru strukturu društva i osujeti novu, molekularnu, koja se navještava i mimo patrijarhalne volje. U nacionalno-plemenskoj zadruzi u kojoj živi naš patrijarhalac (kojeg danas, u ekstazi njegova thanatosa, tačnije možemo označiti kao fašistu) ne smije se dozvo­liti nikakav klasni antagonizam. Jer klase, "dinamika kapitalizma", kako veli Fernan Brodel, ne dozvoljavaju ono "jedinstvo" nacionalne duše u kojem leži sva sreća fašiste. Patrijarhalac-fašist ne žudi ni za kakvom srećom nacije, već za spajanjem vlastite rascijepljene svijesti u nasilnom jedinstvu nacionalne svijesti - što je uvijek najgori oblik društvenog tlačenja, tlačenja lažnom nacionalnom cjelinom. Ta želja za cjelinom nacije samo je želja za moći, kako je pisao Klaus Tevelajt u svojoj studiji o fašizmu Muške fantazije.

Frajkor-borac Tor Gote pisao je upravo o tome "da se Hitlerova borba tiče svijesti, da je svaki pojedinac samo dio cjeline i da za njega ništa nije uzvišenije negoli ispunjavati svoju dužnost prema toj cjelini" (Die Fachne hoch). "Maršovati razdvojeno i boriti se zajedno", što bi u blagoj modifikaciji rekli naši ljubitelji cjeline, naši tlačitelji cjelinom. "Jedinstvo o kojem fašist govori je, prema tome, nasilni spoj tlačitelja i potlačenih u jednu dominantu. Jedinstvo uopšte označava stanje dominacije a ne, reci­mo, stanje jednakosti", zaključuje Tevelajt. Stoga patrijarhalni muškarac-vojnik neprekidno mora zahtijevati i proizvoditi (npr. medijskim ratnim kampanjama, ali i pravim ratom) neko "jedinstvo", u KOJEM ON SAM STOJI NA VRHU, kao političko ili "moralno" vodstvo, kao vojnik ili besjednik. Njegova dužnost prema naciji, prema cjelini "narodnog tijela", u tome je da tom cjelinom vlada. On se time bori protiv shizofrenog stanja svoje svijesti - spaja nespojivo, ukida sukobe prirodnih interesa unutar društvene cjeline, proizvodeći maničnu nacionalnu "cjelinu". Tako on, umjesto shizofrenikom, postaje paranoikom: proganjani progonitelj. Da se ne bi sam rascijepio, on rascjepljuje druge. Rascijepiti sebe, pišu Delez i Gatari u svom Anti Edipu, bio bi jedan unutarnji doživljajni proces za koji se fašist/nacionalist pokazuje nesposobnim; zato on rascjepljuje druge, a to već nije doživljajni unutarnji proces, već "državnički" posao ubijanja ljudi i ratnog razaranja. Molarnu opsjednutost Delez i Gatari zovu paranoičko-fašizirajućom: "Paranoik pretvara mase u strojeve, on je vještak velikih molarnih jedinica, statističkih formacija, čoporastih tvorbi, organiziranih masovnih fenomena".

Profesor antičke književnosti, koji ni grčki ne zna, traži da etnos svoja prava ostvari i ratom. A direktor filharmonije dovikuje s puškom o ramenu da mu je na ratištu bolje nego u filharmoniji i traži da mu ne šalju note već municiju

Klasna formacija unutar nacionalnog organizma značila bi buđenje onih nepomirljivih sukoba unutar njegove svijesti patrijarhalnog muškarca-vojnika, koje je on jednom zakrpio "herojskim principom". On je svoju moć, svoju omnipotenciju zadobio prisajedinjenjem cijele nacije sebi. On i Srbija. On i Hrvatska. Umjesto klasnog raslojavanja, oni zahtijevaju sljedbeništvo. Postuliraju samo dva principa: "Moć i čast nacije" i "Sprem­nost na žrtvu i vjernost u sljedbeništvu".

Narod je za našeg patrijarhalca narodno tijelo, nešto vlažno i samooplođujuće. A tu leži opasnost! Narod kao samooplodujući (ženski) organizam opasan je (jer je nekontrolisan) po svakog patrijarhalnog vođu, muškarca-vojnika, fašistu. "Žensko" stanje naroda je za njih ponižavajuće. Zato mu se mora nametnuti čvrsti, militantni princip nacionalne muškosti. Narod bez svog Nacionalnog Vođe je "ponižen", izgubio je dostojanstvo (i slične "zvučne banalnosti" - Kavafi). Stoga Nacionalni vođa dolazi da narod dovede u red, da mu kao najviši princip pruži princip nacije kojoj je on, kao najveći nacionalist, car, gotovo pa sam tvorac pojma i prakse. Narod je sirovina koju obrađuje nacionalni vođ. "Šta je narod? Zajednica krvnog srodstva koja zajednički trpi i pati. Nacija je ta koja oblikuje i vlada", kaže fašist Hajnc (Sprengstoff). A fašist Ernst fon Salomon veli: "Ne borimo se da bi narod postao sretan, već da ga natjeramo na njegovu sudbinsku liniju". I sama šesta Mojsijeva zapovijed preformulirana je u: "Ne ubij ako ti savjest nije mirna pred tvojom nacijom!" (Hajnc). A nacija je "iskrsla iz prasmisla herojskog čovjeka. Ona je u zajedništvu, u mobilizaciji, u neizostavnoj i neizbježnoj borbi" (Bronen).

Iste, gotovo nemodifikovane (jer dolaze iz istog duševnog žarišta) riječi pljušte ovih dana iz usta naših muškaraca-vojnika, gorštačkih političara, književnika i istoričara. Svi su oni danas na zadatku "formiranja naroda".

Gebels je u svom romanu Michael pokazao kako pod djelova­njem vođe iz "mase" nastaje "narod". I pošto vođe masi "vrate dostojanstvo naroda", pošto probude nacionalizam, ubuduće se prema svakom nenacionalističkom iskazu tog naroda odnose kao prema prijetnji samoj "sudbin­skoj liniji" koju su oni narodu namijenili. Zato se "puščanim salvama i udarcima kundaka 'masa' mora vratiti na mjesto koje joj pripada; 'narod', naprotiv, privodi se u jednu vlastodršcu /rasi/naciji potrebnu jedinicu" (Kaneti). Zar nije upravo ovako 9. marta masa kundacima rastjerana, i zar nije slijedilo postmartovsko dovođenje naroda u red vojne jedinice? I nije li onaj vrhovnik majkama (koje "srećom nisu ni Srpkinje ni Židovke") na mirovnom (!) mitingu poručio da će se do posljednjeg njihovog sina boriti za "svaki pedalj hrvatske zemlje". Majke nisu aplaudirale, ali je to bio vrhovnikov kundak, kojim je tu "indiferentnu masu" satjerao u narodnu "sudbinsku liniju". U ovom vojnom podvođenju i provodadžisanju učestvu­ju sve muško-vojne, patrijarhalne strukture u zemlji, a najviše srpski nacionalsocijalistički i hrvatski kleronacionalistički klin, koji su se zabili u narodno tjelo, ne dopuštajući da se tijelo razvije u jednu nesudbinsku, racionalnu, demokratsku društvenu strukturu, pa ni po cijenu smrti samoga tijela.

Proces raspadanja patrijarhalizma započeo je kod nas još u drugoj polovini prošloga stoljeća, ali je njegova degenerisana forma bra­njena i odbranjena svim našim dosadašnjim demagoškim politikama

A u tvrdom našem patrijarhalnom principu (bolje reći svemračnom jezgru, jer princip podrazumijeva neku racionalizaciju) nije va­žno koju ćete ideološku oblandu uzeti, u koju se foliju uvući, kojom se zmijskom kožom presvući. Važno je da ste autoritarac, muškarac-vojnik, "odlučno opredijeljen", čvrstorukaš. Po potrebi autoritarne "svrhe" (pod navodnicima, jer svrha podrazumijeva neku istorijsku efficiency, a autoritarizam je oksimoron koji glasi biološka vladavina smrti) možete biti čas antifašist, čas fašist, čas internacionalist, čas nacionalist, čas humanist, čas šoven i ratni huškač, čas komunist, čas ustaša ili četnik. Vi ste uvijek patrijarhalni autoritarac, i kao takvog vlast vas prepoznaje, jer ste i vi prepoznali suštinu ovdašnje vlasti. Vi ste tu, vi postojite, jaki ste, hoćete ubiti, prema tome vlast pripada vama.

Proces raspadanja patrijarhalizma započeo je kod nas još u drugoj polovini prošloga stoljeća, ali je njegova degenerisana forma bra­njena i odbranjena svim našim dosadašnjim demagoškim politikama. Sve su te politike svoju suštinu nalazile u "konačnom" ostvarenju davno zagu­bljene državnosti, a "vizija" društvenog oblika te državnosti skončavala je u nekom narodno-zadružnom, plemenskom, srednjovjekovnom obliku živo­ta neraslojene narodne zajednice. Svi oblici društvenog života ovdje su završavali ili na "višepartijskom monizmu" ili na "jednopartijskom plurali­zmu", što su samo politička maskiranja jednog nepomjerljivog patrijarhal­nog autoritarizma.

Dvorniković je u Karakterologiji pisao i o najotvorenijem, nikakvim civilizacijskim postupkom maskiranom, upražnjavanju starog patrijarhalnog modela, od kojeg je odustajanje proglašeno gubitkom "na­cionalne časti". Taj model se, tako, pokazao komičnim anahronizmom, jednim l'art pour l'artom. Južni Slaveni se od tada ničemu novom nisu dosjetili, modernizaciji društva na primjer, pa je patrijarhalni l'art pour l'art, svodeći se na sve ogoljenije, redukovanije forme, danas završio u jednom artificijelnom, larpurlartističkom ratu. Ni tragične žrtve rata ne mogu opovrgnuti tu sliku istorijskog besmisla ovoga rata radi rata. Jer, stvarni istorijski razlozi za sukob ne postoje, pošto još niko ovdje iz predistorije nije izašao. Postoje osjećanja resentimana i gnjeva, ali njih ne možemo ubrojati u istorijske razloge. Postoje zahtjevi za ispravljanjem istorijskih nepravdi, i s jedne i s druge strane. Sami zahtjevi istaknuti su u gnjevu, s neskrivenim osvetničkim prizvucima. A tako istaknuti zahtjevi su a priori nepravedni, jer pravdu ne odmjerava gnjev, već razboritost. Ali, naši čuvari patrijarhalnog osjećanja svijeta odavno su već u duševnom stanju progo­njenih progonitelja. Njihov duševni rascjep je dublji od obične regresije na niže stupnjeve psihičkog života. Taj iracionalni nacionalni prasmisao oni su potegli kao svoje estetičko načelo koje je odavno zamijenilo etičko načelo. Estetika je naša etika, kaže Pesnik. "Estetička" gesta je način njihova života.

L'art pour l'art. Marionetsko pozorište, čoporasta tvorba. To je "estetika" biološkog načela, i kad ta biologija krene da "estetizuje" svoj i sav svijet, onda se provodi fašizacija života, što će reći smrt. Sva rješenja naših patrijarhalaca su istrebljenja, svi njihovi raspleti su umnožavanje smrti.

Prihvaćena je čak i izvjesnost smrti, u ratu i pokolju, samo da ne dođe do suočenja sa sobom, sa svojom stvarnom civilizacijskom mjerom. Zar to nije epohal­ni kukavičluk?

Danas oni svoja "prava" i svoje "pravde" potražuju u ratu, čineći jedni drugima zla. Ali "onaj koji nalazi zaštitu u sopstvenim zlima, koji može da bude hrabar samo ako je gnjevan, vrijedan samo ako osjeća strasnu želju, miran ako se plaši, mora da bude potresan i bacan tamo i ovamo; takav mora da živi pod tiranijom i da padne u ropstvo neke strasti", kaže Seneka, i dodaje: "Zar nije sramno pustiti da poroci zaštićuju vrline?" Jedan političar urla da njegov narod nije uplašen već ljut, drugi traži da izgine po milion ljudi s obje strane da bi se stvar "jednom zauvijek" rješila, treći kaže daje bolje da mu je narod u stanju naoružanog ekstremizma no u letargiji, kao da su ta dva stanja jedina moguća stanja ljudskog postojanja. Književni kritičar probudio se kao "teoretičar" rata i zahtijeva da se u ime nacionalnih ciljeva mora lagati i dezinformirati koliko se god može, ne pitajući se kakvi su ciljevi koji se na taj način ostvaruju. Profesor antičke književnosti, koji ni grčki ne zna, traži da etnos svoja prava ostvari i ratom. A direktor filharmonije dovikuje s puškom o ramenu da mu je na ratištu bolje nego u filharmoniji i traži da mu ne šalju note već municiju. To su te patrijarhalne "kompetencije", što nam poručuju da njih ne zanima istorijski život naroda koji se razvija pravno, ekonomski, kulturno, kibernetički, koji racionalizira svoju prirodu i u civilnoj društvenoj formi ispituje i određuje razloge i posljedice svoga istorijskog postojanja.

Antiracionalni, antimatematički Weltanschauung naših patri­jarhalaca želi da nas, i golom silom ako treba, zadrži u herojskom, mitskom osjećanju života. Pošto je sam položaj takvog njihovog društvenog postoja­nja neprirodan, jer s njihovih visokih mjesta društvo po prirodi današnje istorijske stvari očekuje poticaj ka istorijskoj racionalnoj preobrazbi, koju mu oni niti mogu niti znaju ponuditi, oni ti zameću izmišljeni rat ne bi li prikrili neprirodnost svoga društvenog postojanja na mjestima koja im ne pripadaju. Zato su oni najveća istorijska nepravda ovdašnjih naroda. Oni nas tutnjavom topova žele zadržati u "herojskom" dobu zakašnjelih svojih psiha, a istorija, a istorija im otvoreno govori i pokazuje da je strah da se iz mita pređe u istorijski život, iz heroizma u unutrašnje prostore psihe, neviđeni KUKAVIČLUK. Jer, današnji tragači za "zlatnim runima" su astrofizičari, biznismeni i "argonauti unutrašnjih prostora", kako kaže Ernst Jinger, anarh.

I tako je narod satjeran u stupicu svoje "sudbinske linije" što mu je smisliše ishlapjele glave i političke kabadahije. I tako je neizvjesna nada u bolji život odbačena u ime izvjesne bijede življenja. Prihvaćena je čak i izvjesnost smrti, u ratu i pokolju, samo da ne dođe do suočenja sa sobom, sa svojom stvarnom civilizacijskom mjerom. Zar to nije EPOHAL­NI KUKAVIČLUK? Nisu li naši "heroji" rata, patrijarhalni muškarci-vojnici, danas sebe prokazali kao najzaplašenija stvorenja na kugli zemaljskoj? Ne upozorava li danas i premijer Papue-Nove Gvineje svoje Papuančane da se "ekspresno opamete" i prekinu "s ustaničkim djetinjarijama", jer inače "imaćemo situaciju kao u Jugoslaviji"! Mudar premijer.

Kada je svijet naših patrijarhalaca dotrajao i prevršio sve mjere u istrajavanju na svom okoštalom i mrtvom životnom konstruktu, oni nisu našli snagu za mirni prelazak iz svog pretrajalog u novi (kibernetički) vijek. Odlučili su da odu sijući paniku rafalnom paljbom, sveteći se narodu što ih je ovoliko dugo, mimo svake pameti, trpio i puštao im na volju. Neprirodnost situacije jednog režima patrijarhalizma, koji je davno dotra­jao, ali silom i snagom trajao, danas može "proizvoditi" samo rušenje i smrt. Ovi patrijarhalci, i kad padnu, žaliti neće što su državu porušili, već što su pali, što im nije bilo još dato.

Ima li ovdje građanske hrabrosti da se svom izopačenom narodnjaštvu pogleda u oči i da mu se kaže ono što mu pripada?

Jer sve dok narodnjaštvo kao opšte osjećanje društvenog života bude dominantno (kao srpski zadružno radikalni i hrvatski provin­cijalno srednjoeuropski FOLKIS), dotle ćemo trpjeti sve posljedice odr­žavanja i dotiranja jedne odavno nasukane trupine, u kojoj su hajduci i uskoci, u svojstvu upravnika svjetionika, već opljačkali i posljednji zlatni zub iz vilica stradalih putnika.

14. 10. 1991.

*Tekst prenosimo iz knjige "Tri čiste obične pameti", 1996.