Naš učo Salih, nasmijani brko

Proljeće je ratne 1992. godine, u Doboju. U svom stanu provodim dane pune straha i neizvjesnosti. Svakog časa čekam da neko pokuca na vrata. Mogu  to biti policajci ili vojnici u unformama nekadašanje Jugoslovenske narodne armije koji su me samo priie nekoliko dana u Dopisništvu ''Oslobođenja'' saslušavali i divljački maltretirali i prijetili mi onim najgorim - smrću. U svojoj samoći mislim gdje li su moji drugovi Pave Stanišić, Salih Begović, Boško Jelić, Osman Kikić, Stipo Kljajić… Jesu li živi?

S vrata su dolazili lagani, gotovo nečujni koraci. Nisam bio uplašen, jer sam znao, već stekao iskustvo, da je riječ o nekom ko mi je blizak. No, kad sam na stubištu  ugledao svog jarana Saliha, gotovo sam se stropoštao od iznenađenja. Oba smo se potpuno skamenili. Ja, možda, i više jer nisam mogao ni sanjati da ću, o ljudi, ponovo sresti, a pogotovu u svom stanu dočekati Saliha.

Uslijedio je bratski zagrljaj, potekle suze. Nismo bili svjesni, što ćemo jedan drugom mnogo kasnije potvrditi, da li smo se radovali  što smo živi, ili tugovali zbog zla koje nas je spopalo.

A kad je moj kolega odmotao priču o tome šta mu se tog crnog majskog popodneva dogodilo i potom skinuo gornji  dio svoje odjeće da bi potvrdio kazivanje, gotovo sam se stropoštao sa stolice. Moj mozak nije vjerovao u ono što su moje oči vidjele. A vidjele su neshvatljiv ''akvarel modrica'' plavo-crno-crvenkastih boja.

Dok sam se presabrao i vraćao u kakvu-takvu normalu, nahrupilo je mnoštvo raznolikih misli. Jedna me, evo, i dan-danas, dok pišem ovaj lament o dragom prijatelju, nikako ne napušta

''Zar je takav gnusni ''akvarel modrica'' zaslužio čovjek kojeg su, gotovo, u svim selima na obroncima planine Krnjin – u Stanarima, Ljebu, Ljeskovim Vodama, Tedinom Hanu, Velikoj i Maloj Bukovici, Grabovici s ponosom zvali i titulisali kao ''naš učo Salih'', a u selima s pravoslavnim življem i Dragalovcima gdje su živjeli katolici.

Da, da, baš tako sa pravoslavnim i katoličkim življem, to je važno za ovu priču. I još nešto: Salih je često davao dobrovoljne priloge za pravoslavne i katoličke crkve i to više nego pedest posto hrišćana.

U svom prvom napisu i objavljnenom tekstu poslije mnogo godina spisateljskog demarša, godina provedenih u tuđini, Salih Begović, nekadašnji novinar ''Glasa komuna'' i ''Privrednih novina'' u Sarajevu, dopisnik ''Večernjih novosti'' u Beogradu, nije mogao sakriti svoj bol i sve što mu se tih kobnih dana dogodilo. U listu ''Naše novine'' napisao je između ostalog da je prvog dana rata, 3. maja 1992, uhapšen i odveden u zatvor ''u kojem su me na mrtvo ime pretukli''. Doživio je maltretiranja koja, dakako, nije mogao sasvim da opiše. U takvoj situaciji presudilo je njegovo čojstvo. Prepoznao ga je jedan policijski inspektor iz Doboja, naš poznanik, Srbin, i to je važno za ovu priču, i spasio. I u paklu se nađe neka iskra koja se, kad je čojstvo u pitanju, ne može ugasiti.

Pa, ipak, neke fleke, kažimo taj porazni ''akvarel modrica'', od silnih udaraca pobješnjelih specijalaca koje je zadobio samo zato što je ''onaj drugi'', niko, pa ni najveći prijatelj ne može prebrisati.

''Fizički bol nestane, ali duša vječno boli'', pamtim te Salihove riječi koje mi je mnogo puta ponovio i s njima ne samo u tuđinu, u Milano, otišao nego s njima nažalost i u grobu završio. Naš kolega i prijatelj – Sale, kako ga je od malena zvala kćerka ljubimica, nebeskog imena Zvjezdana. U Milanu, kako mi je pisao, Bosna mu neprestano najljepše miirše, a Jugoslavija je stalno u srcu.

Moj prijtelj Salih, uvijek nasmijani brko, ponekad mi se javljao email-ima iz Milana i uvijek potvrđivao svoje čojstvo.

- Svako tvoje javljanje, moj Feride, i javljanje priajtelja kao što su Savo Petrović, Stipo Kljajić, Časlav Vasiljević, Josip Kordić, Mirko Jeleč, Osman Kikić i mnogi drugi obraduje me i rastuži, Sentimentalan sam, i nažalost, još nostalgičan. Jugonostalgičan. Moja supruga Borka nije. Uskoro opet idem u Doboj, uspio sam sačuvati stan, nismo ga ni prodali, ni izdali. Sačuvao sam i ključeve Savinog stana koje mi je dao uoči odlaska u Njemačku. Moj stan čuva i održava gospođa Pelka, koja stanuje preko puta mog doma… Posebno sam radostan što si toliko aktivan i pišeš kao i moji prijatelji Savo i Mirko. Dragi moj Feride, i ja imam mnogo ideja, ali osim reportaže za Mirka Jeleča poslije rata još nisam ni slova napisao. Zbog toga me grde i Borka, sin Mirsad i kćerka Zvjezdana i unuka Vanesa, a bogami i Savo. Ako to nije teško, nešto od svojih knjiga pošalji meni i Borki u Milano. Uh, kako bih volio da se sretnemo i ispričamo. Samo da ne plačemo…

Da, da, prijtelju stari!

Samo da ne plačemo!

Nažalost, plač nas nije mimoišao. Dobili smo ga pride, kao prateću zavjesu.

U sljedećem Salihovom emailu, novi izljev ranjene duše:

- Posljednje tri sedmice proveo sam u Doboju. Tamo je jad i bijeda. Niko nema posla, a živi se lijepo. Žene su obučenije od žena u Milanu, Voze se bijesna kola, kafane i kafići su puni. Nije mi jasno otkuda takav standard. Malo je poznatih ljudi, Moje društvo – to su naši stari prijtelji Pavle Stanišić, koji je izdao novu knjigu pjesama  ''Teutino blago'', zatim Osman Kikić, Boško Jelić, Goran Rubil, konobar Goran Đurić. Bilo mi je posebno ugodno kad smo jednu veče Slavko Petrović, Savin brat i ja dugo ostali u jednoj kafani i lijepo popili… Tvoj Salih i ostali Begovići…

Salih Begović, učitelj, novinar, sin željezničara, umro je novembra 2010. godine. Otišao je naš prijetalj, ali to nije kraj. Naš Salih produžio je da živi  u nama. Tragovi o njemu ostaju u našem nezaboravu, u našem sjećanju.

Njegovi tragovi – Salihovi tragovi – ne trebaju nikakav putokaz. Njih ne mogu omeđiti nikakvi signali, rampe i barijere. Oni se trasiraju sami koristeći svoje vlastito, nevidljivo, unutrašnje i inspirativno svjetlo. Zato On – Salih, i kao Čovjek i kao dijete dobojskog željezničara, ima uvijek prolaz, ne samo u željezničko čvorište u Doboju, nego i u naše srce.

U naše duše!

Pola Doboja došlo je da isprati Saliha Begovića.  Kažu da je tog dana i nebo otvorilo svoje prostrane odaje, da se naširoko raskrililo i Suncu dozvolilo da svojim prodornim zrakama natopli zemlju Bosnu i grad ispod Stare tvrđave – ''ta dva tvoja, stari druže, ljudino, stalna izvorišta koje ni u prisilnoj tuđini nikada nisi prebolio, kojim si se uvijek vraćao''.

I vratio!

Prije svega – svojoj zemlji Bosni!

*Iz knjge "Ljudi s tri rijeke'' (2016)