Jači od stila: Anri Mišo
Anri Mišo

Photo: Henri Michaux

Naši svakodnevni nesporazumi sa svetom

Junska sveska Letopisa Matice srpske, obimnija sadržajem i smislom no i jedan drugi časopis ovog trenutka, a zanemarena valjda opštom ravnodušnošću prema časopisima, pa i prema literaturi (da li pojačavaju tu ravnodušnost saharske vrućine koje nam opet dolaze u goste?) donosi i pregršt pesama Anrija Mišoa, iz njegovog dela Ekvador, u prevodu Jovana Hristića.

I upravo u trenutku kad čovek, s mnogo razloga, izgovara reč ravnodušnost prema literaturi, i kad sam pojam “literarnog” kao da sve više ponovo postaje pežorativna oznaka za nešto lažno, jer izmišljeno, što nema nikakve stvarne funkcije među nama, Mišo, pesnik, slikar, putnik, a možda pre svega čovek koji pokušava da nađe svoje sopstveno mesto u svetu, čovek smešan, bedan, uplašen, zgađen, živ, više nego iko drugi još uvek ostaje izvan svega što je papir, što je literatura. On je taj živ a svakojak čovek koji piše, čovek a ne pisac, kako bi, sledeći Paskala, smeli da kažemo, jedan čovek koji je uspeo da ostane jači od stila, da ne bude stil, da govoreći, služeći se rečima, svejedno pokuša da bude čovek, onako kako mu to vreme dozvoljava, kako mu to dozvoljava njegov položaj u svetu i u sopstvenoj ljudskosti.

Njega reč ne uzdiže, ne menja njegov položaj, njegovu perspektivu, što je uvek (a danas pogotovo) jedno čudo za sebe. I, ako u ovom istom broju Letopisa možete naći onu raspru oko pisanja i njegove funkcije, koja se vodila među Mišoovom sabraćom po jeziku, raspru o kojoj smo na ovome istom mestu govorili, evo vam Mišoa, pročitajte ga, sledite ga, vratite se njegovim naoko tako jednostavnim rečenicama, da biste se osvedočili u ovo čudo koje je najveće njegovo pesničko čudo: da se odupre volji reči, da ne dozvoli da reči vode njegovu ruku i duh.

Postoji ona volja reči, onaj zakon jezika koga nam otkrivaju strukturalisti,  i u to ne sumnjamo. Ali postoji i Mišoov napor, Mišoovo ostvarenje dolazi tu kao neka vrsta post skriptuma svakoj primedbi na račun strukturalističkog današnjeg učenja o literaturi, o pisanju kao neprelaznom glagolu, kao činu koji sam iz sebe samoga izvire; postoji čvrstina predmeta, ili njihova mekota, postoje tačke oslonca i tačke otpora, postoji osećanje materije sveta, njegove gustine ili njegove prozirnosti, sveta među čijim kamenjem, peskom, između svireposti i nežnosti, između istine i zablude, između hladnoće i toplote, najzad, čovek pokušava da se nastani, kao nekakva životinja među ostalim životinjama, ali životinja koja govori.

Ima jedna upornost, jedna velika upornost u tom njegovom imperativu da se negde smesti, da opstane, da jednostavno proživi svoj vek, da bude, da nađe neku svoju tehniku postojanja, čije pitanje postavlja se za svakog od nas, niko ga ne može rešiti ni za koga od nas, svaka metoda je lična metoda, Mišo bi možda rekao – metoda spasenja. I tu, pokušavajući da se veže, da se užljebi, da se ugnezdi, u toj materiji sveta, njegovoj težini, otpornosti koju nam on pruža, uprkos toj otpornosti, uprkos otporu sopstvene fizike, Mišo ne pristaje da reč zameni ovaj njegov napor, da ga učini unapred jalovim, da sledi, jednostavno, svoju mehaniku. On vraća nadu u našu moć otpora rečima, njihovoj zvučnoj omamljivosti, najzad jeziku uopšte kao jednoj supra-volji, kao nekome nad-ja naše svesti.

On je, među prvima (rođen je 1899.) – sav ispunjen, gotovo do osećanja prokletstva zbog toga, svešću o svome postojanju, prostornom, prostorno-vremenskom, o svojoj krhkosti, o svojoj vidljivosti (a ona je kod njega tolika da je i u unutrašnjost njegovog tela vidljiva), svestan tela, dužan svome telu spas sebe samoga, zavađen sa sobom u sopstvenom telu, ali zavadom koja ga samo još više vezuje za njega – on je među prvima suprotstavio u poeziji telo rečima, svoju fiziku fizici reči, prihvatajući tako najveću opasnost koja može da se zamisli; opasnost da ostane bez reči, bez iluzije reči, kao zaštite, iluzije koja ne vodi nikuda, nikakvom stvarnijem egzistencijalnom otkriću za samoga pesnika, koja može da bude samo povod za nečije tuđe spasenje, a ne za njegovo sopstveno. Reč hoće, reč najčešće ume da se otme, u času ovakvog otpora njenoj volji, da izda, da ostavi svoju prazninu umesto svog iluzionističkog sjaja, u ovom sporenju oko vlasti sa čovekom koji bi da je primora da bude njegova reč i reč za njega, Mišoova proza, koja podseća na prozu krajnje, gotovo naučne preciznosti, enciklopedista XVIII veka, proza gotovo “naučničke” egzaktnosti kojom on saopštava svoje fantazije i svoje fantazme, a takođe i njegov stih, jesu primer traženja takve reči koja bi nas izražavala tu gde jesmo, koja nas ne bi menjala pa tek tako promenjene, saopštavala. To je oslobođenje od uloge “pesnika”, kao nekoga ko je posvećen, pesnika koji, nas, u životu, nas iz kojih se on stvorio, napušta, i vraća nam se samo u izuzetnim trenucima. Anri Mišo, u suštini, to je bitka za poeziju stalnosti, bitka: da ne idemo nagore, ka svojoj ulozi pesnika, putem volje reči i jezika, već da jezik, da reč siđe tu gde smo mi, ali opet da ostane sa svojom nedirnutom snagom. To je jedna maksimalno ogoljena, rekli bismo jedna demistifikovana reč, siromašna kao neka kost bez mesa, reč kojom se čovek stalno služi, reč saopštenja koja, međutim, postaje i materija, bitnost, reč koja uspeva da pomiri naizgled nepremostivu provaliju između reči saopštenja i pesničke reči, govor s lica i, kako bi Sartr rekao, govor pesnički, govor s naličja. Jezik Mišoov, pesnički, to je to mirenje reči saopštenja i reči kao pesničke materije, reči u našoj funkciji i reči u njenoj sopstvenoj funkciji, to je pokušaj da se reč, u njenoj samostalnosti (ta reč koja nas menja najčešće pristaje da nas kaže samo promenjene, a ne takvima kakvi jesmo) natera da bude funkcionalna a da ova funkcionalnost ne ugasi u njoj onu vatru kojom ona gori kada je sama sebi funkcija.

Čudo Mišoovo možda počinje od te njegove upornosti s kojom se on nije davao volji reči kao višoj volji, ni sudbini pesničkoj kao višoj sudbini. On kao da je najveće strahove doživljavao u časovima kad je video sebe, mogućeg, koji kao sjajan pesnik, ali kao neko drugi u odnosu na ovoga koji jeste, samoga sebe napušta, udzižući se, u sjaju nekakvih poema. Ono što je on hteo, to je svoj sopstveni spas, on koji je govorio da pisanje shvata kao higijenu, kao način da se izađe iz onoga što je postalo lavirint bez izlaska, dok nam se bogovi zla ovoga sveta, i zla nas samih, smeju; treba mu očito poverovati na reč ako nas uverava, tako retko uostalom, da mu je samo do spasenja, i treba poverovati, možda, i jednom od brojnih njegovih komentatora, Gaetanu Pikonu, koji je smatrao da je Mišo mistik, ali mistik koji veruje samo u onu mistiku koja spasava: a što znači, dakle, da nije mistik, jer neka lična mistika, ona koja ne bi bi bila primenljiva i u svakom drugom slučaju, nije mistika, ne bar iz perspektive ambicije mističara da budu neka vrsta vrača i maga duha i duše.

Ogoljen do kraja, bez ikakve potrebe za transcendiranjem, za svesnom spiritualizacijom svojih stanja, on je pokušaj da se bude u zatečenom sebi: u krajnjoj prirodnosti stava, prirodnosti koja bi, opet, značila krajnju pesničku nenamernost. Da se bude Mišo, treba se odreći poezije, kao namere, treba problemu pesme pretpostaviti problem čoveka, njegovog opstanka , ali ne nekog generalnog čoveka, već sebe samog kao tog čoveka, onog koji može da bude i ispod sebe kao što pokušava da se nad sobom uzdigne, jednog čoveka koji je dostojan zaista ne samo divljenja, možda najmanje divljenja, ali i najmanje sažaljenja, već straha, besa pa i podsmeha, onoga humora s kojim se ovde govori o sopstvenoj patnji pa tako humor i patnja mogu da se pomešaju, da postanu neko novo piće:

Duva neki strašan vetar.

To je samo jedna mala rupa u mojim grudima,

Ali tamo duva strašan vetar.

Malo selo u Quito, nisi ti za mene,

Meni treba mržnje, zavisti, i to je moje zdravlje.

Potreban mi je veliki grad.

Velika potrošnja zavisti,

ali kad se to ne govori zbog takozvane demistifikacije izvesne predstave o čoveku, kad se tako govori prosto pod pritiskom onoga što jeste, u sposobnosti da se i bude u svome ovde i sada, u tom ovde koje je najudaljenije od nas, da se opstane u toj tački gde smo (sve nas odvlači od ovoga ovde, od nas ovde, sve okreće glavu i mi sami činimo to), u toj strašnoj upornosti, u tome kušanju svoje snage, jedini Anri Mišo biće spreman da kaže nešto što nije uspelo nikome od nas: naše svakodnevne, poražavajuće nesporazume sa svetom, sa sobom. On, koji je prošao kroz školu nadrealizma ali nikad nije učestvovao u nadrealističkom pokretu, znao je da to govori, i našao je hrabrosti da potraži pevanje upravo tamo gde prestaje iluzija, recimo iluzija prirode. Za ovoga čoveka grada, za ovog čoveka kome je potrebna zavist i mržnja, kako on to sam kaže, ta priroda nije ništa, ili, ako jeste nešto, ona je samo veliko razočaranje. Jedan pad, svest o tom padu, meša se tu sa snagom da se to prihvati, da se čak iz ovog saznanja progovori, tu, u času kad nas je i priroda napustila, čak pred jednim kraterom, na putovanju, od koga se očekivalo tako mnogo:

Ah! Ah! Krater? ah!

Spremali smo se za nešto ozbiljnije.

Ah!

Vrlo rado bismo videli i nešto ozbiljnije...

Krater? Zaista? Ah!....

Navikli smo da tražimo nešto ozbiljnije.

Kakva je to sada nasmejana dolina?

Šta traži ovde taj smešljivko?

Ova japanska bašta sa patuljastim drvećem,

Ovo potkresano busenje (znam, klima je takva, ali to nema veze)

Ove leje? ova mahovina?

I ova blagost sobe, ovo proleće?

Nismo došli ovamo zbog proleća,

Došli smo zbog: vulkana.

To je razočaranje, ali i podsmeh ovom razočaranju, to je razoča­ ranje prirodom, ali i svojim sopstvenim razočaranjem, podsmeh koji ide u dva pravca, biće koje se udvostručava, koje se umnožava, biće koje zahvata u istinu upravo zahvatajući u svoju slojevitost, koje otkriva polifoniju Mišoa u svakom Mišou, tu gde se sagledana običnost otkriva, zahvaljujući toj svojoj slojevitosti, kao krajnje neobična, i gde se, u duhu, u tome duhu koji miri čoveka i pesnika, mire obično i neobično, na jedan način koji je isto toliko prirodan koliko je i pun tajanstvenosti, gde realnost jeste, ne može da bude drugačija nego kao pod mikroskopom: krajnje fantastična, ali gde fantastičnost, dimenzija koju ona otkriva u sebi, time što pripada njoj, što pripada svesti o njoj, ostaje uvek, na neki način, prožeta, iznutra, tom svešću.

Otkriće fantastičnog ide, kod Mišoa, traženjem običnog, čak banalnog, putem približavanja sebi, grčem koji je ljudski a ne pesnički, kao u nekakvom nesporazumu koji je, međutim, nesporazum ljudskosti sa samom sobom, odviše dugo naviklom da živi pod maskom, odviše izgubljenom između pojmova o običnom i neobičnom, o stvarnom i imaginarnom, o imaginarnosti stvarnog i stvarnosti imaginarnog.

Neko ko je pisao Ekvador, s naporom označenim već u početnom uvodnom stavu koji broji samo ciglo dve rečenice, od kojih prva glasi: “Čovek koji ne ume ni da putuje, ni da vodi dnevnik, sačinio je ovaj dnevnik jednog putovanja”; neko ko je osetio razočaranje pred kraterom, pred čudima putovanja, koji je, gurnut potragom za sobom, za svojim svetom, krenuo u Aziju, u Južnu Ameriku, kao što je to činio Anri Mišo da bi, prihvatajući s gorčinom, i s humorom, sopstvenu svoju nespretnost i kao onoga ko piše dnevnik i kao onoga ko putuje: “Sada sam siguran, ovo putovanje je promašeno. Putovanje nas ne obogaćuje, ono od nas samo pravi svetske ljude, one koji su “u toku”, lovce na zanimljivosti sa glupim izgledom člana žirija za izbor lepotice. – I promućuran izgled, isto tako. Kao da on vredi nešto više. Isto se tako može pronaći svoja istina gledajući 48 sati u neki ćilim na zidu” – ; taj neko, uistinu, jedini je mogao da napiše ona imaginarna svoja putovanje, Putovanje u Veliku Garabnju, U Zemlju Magije, Podema. To je delo dubokog prožimanja beznačajnošću putovanja (pred nalogom da se nađe svoja istina), ovog otkrića da se može putovati, u tome smislu, ostajući u svojoj sobi. To, što Anri Mišo, kao što se zna, o nestvarnim predelima svoje imaginacije, njihovoj flori i fauni, ljudima i običajima, govori krajnje egzaktnim jezikom i kao da je sve to zaista video, nije literarni trik, to nije stvar dosetke: da bi se sve to učinilo što poetičnijim, da bi se tom razlikom između tona, stila pričanja i neobičnosti izmišljenog sveta o kome se govori s takvom prirodnošću izazvao literarni utisak; to uopšte nije traženje literature, to je stvar prirodnosti imaginacije, običnosti najneobičnijeg.

A za uzvrat, iz ovoga iskustva, počeće najpustolovnije pustolovine pune alegorija, prožete neverovatnom mistifikacijom, u svetu najbanalnije realnosti kao otkrovenje sadržine toga sveta, naše sadržine koja ostaje ta tajanstvena banalnost i ta banalna tajanstvenost, između humora, apatije i krika tu gde nema ničega izvesnog, svakako, gde je sve uvek spremno na metamorfozu, ali sve ipak ostajući tu, u krugu koji nam je dodeljen, koji se ne napušta ni po koju cenu, kad se hoće ovo suočavanje se svojom pravom prirodom, koje je žalost i nada, veličina bede, čista esencijalna ljudskost, između obmane i samoobmane, između stvarno nadstvarnog i nadstvarno stvarnog, To čudo promene, slojevitosti, to je delo ove snage pričvršćivanja za sopstveno tle, snage za nenapuštanje njega i kad izgleda da bi ono da nas otera od nas. To je poezija koja se dobije kad se ne traži, koja pristaje na nas samo ako mi ne pristajemo na nju, onda kad reč postaje poezija jer se piše kao na šarenim, jevtinim dopisnicama sa putovanja, stvarnih ili imaginarnih, kad se te dopisnice sa stihovima šalju u neku bezmernu prazninu, tamo gde je sam ljudski udes, provalija čoveka u čoveku ili se možda upućuju svome spasenju, ili svojoj smrti. Prirodni čovek, toliko prirodan da je fantastičan i da znači sebe ali i svakog od nas – to je Anri Mišo, on koji je i prirodni smisao za prirodnu smrt umeo da nam vrati.

Predaj se, srce moje.

Dosta smo se borili.

Neka se moj život, zaustavi.

Nismo bili mlakonje,

Uredili smo što smo mogli.

O dušo moja,

Odlaziš li, ili ostaješ,

Treba da odlučiš.

Ne tumaraj mi tako po organima,

Čas plašljivo, čas bezglavo,

Odlaziš, ili ostaješ,

Treba da odlučiš.

Ja ne mogu više.

Gospodari Smrti,

Nisam vas ni psovao, ni klicao vam,

Imajte milosti prema meni, putniku koji je toliko putovao bez prtljaga,

Bez gospodara, bez novaca, bez slave koja je bila

negde na drugoj strani,

Vi ste, nema sumnje, moćni, i smešni iznad svega,

Imajte milosti prema ovom izbezumljenom čoveku

koji vam dovikuje svoje ime

još pre nego što je prešao granicu,

Uzmite ga sa sobom,

Neka se prilagodi, ako može, vašim ćudima i običajima,

I pomozite mu ako hoćete, molim vas.

*Emitovano na Trećem programu Radio Beograda 30. avgusta 1968. godine

Oceni 5