Vizuelni haiku
Nataše Berk

Photo: Lična arhiva

Nataša Berk, umetnica na mobilnom telefonu

Natašu Berk slučajno poznajem od ranije, ne znajući tačno šta radi. Sreli smo se u mraku za vreme projekcije mog filma Not Allowed (slučajno snimljenog na mobilnom telefonu u izbegličkoj zoni Slovenačkog MUP-a  zabranjenoj za snimanje gde sam se slučajno obreo) na Mariborskom festivalu dokumentarnog filma Dokudoks. Ona se tamo igrala konceptualnom lutkom koju je sama napravila i animirala posetioce festivala. Možda bi taj noćni susret dva umetnika prošao nezapaženo u mojoj svesti da u razgovoru tokom kojeg smo se jedva nazirali osvetljeni jedino svetlošću velikog platna nije progovorila nekoliko dirljivo iskrenih reči o umetničkom životu. Umetnici obično nisu iskreni, čak ni oni konceptualni. A i zašto bi se razlikovali od drugih ljudi? U stvari morali bi se razlikovati, ali borba za život prisiljuje i njih na lovačke priče. Ta njena iskrena komunikacija duboko mi se urezala u svest kao kriterijum da sam razgovarao sa neobičnom ličnošću, možda pesnikom jer samo pesnik, onaj retki, pravi (a ne stihoklepac), onaj koji metafore stvara iz svoje krvi, može sebi da dozvoli luksuz iskrenosti jer je od nje napravio svoj životni i profesionalni put. Zato su sudbine pesnika često tragične, a samoća “pisana na koži” (utetovirana), što bi rekli Slovenci.

Escaping from war, escaping from poverty into an asylum centerPonovo sam sreo Natašu ove godine na Mariborskom kongresu posvećenom izbeglicama Pushing Forward u znamenitoj Kibli. Tamo sam, na izložbi konceptualnih umetnika, video jednu njenu umetničku instalaciju i poželo da je upotrebim u vezi sa mojim haiku pesmama objavljenim u knjizi Ksenofobični komarci (ove haikue može čitalac pronaći na XXZ portalu). Povezivanje haikua sa slikom je u Japanu česta praksa i tamo se te slike zovu “haiga” (slika u haiku stilu), što će reći minimalistička, jezgrovita slika. Ovaj put sa Natašom sam se sreo po danu u jednom mariborskom kafiću. Poneo sam joj knjigu da joj pokažem šta radim i pokazalo se da je haiku interesuje. Pozajmio sam fotografiju njene instalacije i taj spoj haiku i haiga dobro je primljen u medijima. Progovorili smo nekoliko reči o perspektivama saradnje i tu se sve, uspešno a bez naročite pompe, i završilo.

Help me, doctor! In Cameroon they beat homosexualsU ponovnom susretu sa Natašom, ovaj put u Ljubljani, na nekoj konceptualnoj izložbi, saznao sam da ona ima puno konceptualnih slika i dobio internet adrese. Kada sam kod kuće otvorio jedan od nekoliko njenih instagrama ostao sam bez daha. Dočekao me je okean metafora, vizualnih haikua izuzetne umetničke snage. Pokazalo se je da me utisak noćnog razgovora nije izneverio. Nataša Berk je izuzetno produktivna pesnikinja eruptivne snage koja svoje metafore gradi u posebnom jeziku vizualne ekspresije... Otrčao sam do prodavnice, naoružao se litarskim flašama piva i Golden Virdžinijom i skočio u vizualni svet Nataše Berk.

I seek medicine boredom is killing me and my familyTri dana sam se kao u transu nalivao pivom i listao njene vizualne koncepte toliko jake da sam četvrtog dana izgledao kao brodolomac na splavu Kontiki. Dvadesetak tih slika izabrao sam za društvo haikuima iz Ksenofobičnog komarca. Interakcija metafora napisanih rečima i metafora stvorenih slikom objavljenih na Kamesan haiku blogu izazvala je svetsku pažnju. Ubrzo je odlučeno da njene radove ne zovememo “haiga” da bi se očuvala autorska izvornost i samostalnost koja Natašu krasi. Nataša radi bez kompjutera (uopšte nema kompjuter), sve na mobilnom telefonu. Publikuje na društvenim mrežama i izlaže na izložbama. Vizualni haikuista novog doba, konceptualna umetnica na mobilnom telefonu.

Oceni 5