TV serija "Mindhunter" (Netflix)
Mindhun2

Photo: IMDb/Netflix

Nazovi um radi umorstva

Fascinacija serijskim ubojicama ne jenjava već desetljećima, pa nije ni čudo što je serija o pionirskim danima njihovog ozbiljnijeg istraživanja od strane FBI-ja, lansirana na vodećem streaming-servisu uz redateljsku viziju Davida Finchera i vrhunsku glumačku postavu, bila instantni hit. No bilo je nečeg posebno intelektualno privlačnog u Mindhunteru, u kojem zločini nikada nisu bili prikazani na ekranu nego bi ih se uvijek "samo" naknado prepričalo, ne oduzimajući time nimalo na jezi, dapače. Za razliku od inih TV-serija o aktivnostima FBI-ja, u Mindhunteru nije bilo vratolomnih auto-jurnjava, naganjanja kriminalaca po neboderskim stubama ili gotovo bilo kakve akcije, nego bi najnapetije scene bile one u kojima troje ljudi – dvoje agenata FBI-ja i po jedan serijski ubojica – sjede u jednoj prostoriji i jednostavno razgovaraju.

Serija je bazirana na istoimenoj knjizi o začecima FBI-jevog Odjela za bihevioralnu znanost u sedamdesetima. Kao netko tko se bavi kreativnim poslovima te je kroz život opetovano nailazio na nerazumijevanje i otpor raznoraznih konzervativnih viših instanci spram bilo čega izvan definiranih kalupa – moglo bi se reći da sam se donekle prepoznao u prvotnim frustracijama mladog Holdena Forda (fiktivne verzije FBI-jevog stvarnog agenta Johna E. Douglasa), koji je bio uvjeren kako se intervjuiranjem osuđenih serijskih ubojica mogu dobiti dragocjeni uvidi, vitalni za buduće istrage o budućim serijskim ubojicama, e da bi onda nailazio na zgražanje šefova: "Ma šta se uopće ima pričati s tim poremećenim bolesnicima, jesi ti normalan?! FUJ!!!" 

I jest, naravno, da je pričanje s poremećenim bolesnicima ostavljalo sve više traga na psihama naših junaka – Holden je kraj prve sezone dočekao sklupčan na podu, usred napadaja panike – ali on, njegov kolega-agent Bill Tench i njihova suradnica, profesorica Wendy Carr (također zasnovani na stvarnim likovima) su istodobno uspostavili cijeli jedan novi odjel unutar FBI-ja, revolucionirali istraživanje serijskih ubojstava i stekli poštovanje struke: prva sezona je bila o njihovom uspjehu, priča o trijumfu good guysa unatoč svim preprekama na putu i svim žrtvama koje su podnijeli...

Za razliku od druge sezone, koja je priča o njihovom – neuspjehu.

Pa makar i u početku ne izgledalo tako. Jer naš trio glavnih junaka u startu druge sezone dobiva novog nadređenog, koji ne samo da ne dijeli podozrivost njihovog starog šega, nego im i praktički ostavlja širom odriješene ruke, videći u Holdenu novog zlatnog dečka FBI-ja. Sve izgleda predobro da bi bili istinito i kao gledatelji smo navedeni da se pitamo u čemu je kvaka, je li i njihov novi šef neka nova vrst negativca koja još nije pokazala svoje pravo lice? No ubrzo shvaćamo da kucamo na kriva vrata...

Jer, istodobno, prvu epizodu – kao i većinu narednih – otvaraju izolirane scene iz života Dennisa Radera, serijskog ubojice poznatijeg po samonadjenutom nadimku Bind, Torture, Kill ilitiga BTK... Koji je dolijao pravdi tek daleke 2005., nekoliko godina nakon što je stvarni Holden Ford već bio otišao u mirovinu. Već je i sam čin hvatanja serijskog ubojice jedna vrst neuspjeha – jer se radi o zločincima koji su, kao što im naziv kaže, već počinili seriju ubojstava, brutalno oduzeli po nekoliko života koje nitko i ništa više ne može vratiti – a kamoli to da FBI desetljećima tapka u mraku s istragom o BTK-u, koji za to vrijeme ubije desetero ljudi te naposljetku bude razotkriven samo zahvaljujući metapodacima na disketi s jednim od brojnih hvalisavih pisama koja je slao u javnost. Što zorno govori o ograničenoj učinkovitosti svih tih metoda profiliranja koje su Holden i ekipa razvili i rafinirali tokom više desetljeća.

A onda imamo i slučaj oko kojeg se vrti glavnina druge sezone, onaj ubojstava djece u Atlanti. To je, kao prvo, bio institucionalni poraz lokalnih policijskih snaga, jer je trebalo proteći nekoliko mjeseci prije nego što su uopće dokučili da bi moglo biti riječ o serijskim ubojstvima i potražili pomoć FBI-ja – žrtve su, naime, bile crnačka djeca, pa se stoga isprve pretpostavljalo da je riječ o "običnim", nepovezanim žrtvama uličnog nasilja.

A situacija se ne popravlja ni kad na scenu stupe agenti Ford i Tench. Holden Ford razumno rezonira da je ubojica crnac – jer bi bijelac teško mogao neopažen prolaziti crnačkim kvartovima i otimati tamošnju djecu – ali istodobno nikako da si utuvi u glavu da je došao u grad s dominantno crnačkim stanovništvom te bolnom poviješću rasizma i terora od strane KKK-a. Pa poput slona u staklari vergla li ga vergla svoj profil ubojice kome god stigne, iznenađen pritom nelagodom koju on, bijelac, izaziva inzistirajući uporno crncima da je ubojica crnac, sto posto, nema šanse da nije, pa tko bi uopće mogao pomisliti drugačije?

I što ga više vergla, njegov profil ubojice sve više djeluje poput očajničke mantre. Iz dosadašnjih serija ovakvog tipa smo navikli da uvijek budemo na strani wunderkindova poput Holdena, da ih bodrimo dok slijede svoju intuiciju nauštrb naredbi ili pravila, da nam dođe da svakom uštogljenom činovniku koji ih sputava viknemo: "Ej ti, uhljebu! PUSTI NAŠEG ZLATNOG MALOG INVESTIGATIVNOG MOZARTA NA MIRU!"... No kako druga sezona odmiče, a Holdenova nepogrešivost dolazi pod znak pitanja, lokalne policajce i istražitelje sve manje doživljavamo kao klipove pod nogama našeg malog slavuja psiho-forenzike – a sve više kao ljude koji naprosto samo pokušavaju raditi svoj posao najbolje što znaju i umiju u danim okolnostima. 

Jer, na kraju krajeva, ni FBI ne postiže ništa konkretnije rezultate. Broj žrtava se samo nastavlja penjati, očigledno bitni detalji iz njihovih života bivaju zanemareni, a krucijalne poveznice među žrtvama se otkrivaju tek kad ih već bude debelo dvoznamenkast broj – potpuno rasulo.

A dok Holden gubi pozlatu na poslovnom planu, njegovi kolega Tench i kolegica Carr doživljaju privatne brodolome koji pak dovode u pitanje njihova stručna postignuća. Jer kakvi su to tobožnji poznavatelji ljudskih umove u dubine i tančine – koji istovremeno nisu u stanju spriječiti rasap vlastitih života? Koliko možemo očekivati da buduće poteze nepoznatih ubojica anticipiraju ljudi koji nisu u stanju anticipirati ni buduće poteze svojih najbližih, shvatiti što se zbiva u njihovim glavama? Nije jedno te isto, naravno, ali i to govori ponešto o krhkosti njihovog zanata.

Neću spojlati ishod istrage u Atlanti, dovoljno je reći da pravda... i neće baš biti skroz zadovoljena. Holden će uspjeti zadržati status zlatnog dečka FBI-ja jer će sa svojim timom uspjeti zaključiti slučaj koji je gotovo cijele dvije godine užasavao američku javnost – ali će i on sam biti svjestan koliko je to pirova pobjeda.

Tako da je, unatoč podjednako vrsnoj režiji i glumi (posebno bih istaknuo Holta McCallanyja u ulozi agenta Tencha – samo je još Noah Emmerich u The Americans znao dočarati toliko puno s tako malo facijalnih pokreta!), druga sezona Mindhuntera osjetno teži zalogaj koji ostavlja gorak okus u ustima. No možda je baš i trebao takav antidot nakon histerije oko Muellerovog izvještaja, te dvije mahnite godine za kojih je veliki dio američke lijeve javnosti – i ne samo američke! – sve nade za rušenje Trumpa polagao u bivšeg ravnatelja FBI-ja, institucije koja je za ljevicu dotad desetljećima bila mrski neprijatelj. Ako je prva sezona Mindhuntera idolizirala FBI, druga nas navodi da sumnjamo u njegove kvalitete – i dobro je da je tako.

*Tekst prenosimo sa portala Kulturpunkt

Oceni 5